Uz rizik da me neko optuži za samoreklamerstvo prisetiću se olimpijskih košarkaških turnira. Sedam sam pratio na licu mesta (Moskva 1980, Los Anđeles 1984, Barselona 1992, Atlanta 1996, Sidnej 2000, Atina 2004, London 2012), osam na TV ( Tokio 1964, Meksiko 1968, Minhen 1972, Montreal 1976, Seul 1988, Peking 2008. i Rio 2016) a prve igre, one iz Rima 1960, dočaravao sam sebi preko radija i u uz pomoć (nažalost pokojnog) lista “Sport” koji sam počeo da redovno kupujem baš te 1960.
Ideja je da pre svega mlađe čitaoce podsetim ko je sve igrao na olimpijskim igrama i koga sam imao privilegiju da gledam.
RIM 1960. Prvi veći uspeh naše reprezentacije koja je na Olimpijske igre stigla preko kvalifikacionog turnira u Bolonji. U Rimu je osvojeno 6. mesto, što je ocenjeno kao lep uspeh. Ja ni u najsmelijim dečačkim snovima nisam mogao ni da sanjam da ću upoznati selektora Aleksandra Nikolića, da ću sa Radovanom-Batom Radovićem godinama sedeti u “Maderi”, da ću biti prijatelj sa Ivom Daneuom, Josipom Đerđom, Borisom Kristančićem, Nemanjom Đurićem…
U to vreme imena Džerija Vesta, Oskara Robertsona, Volta Belamija ili Džerija Lukasa ništa mi nisu značila, tek kasnije sam saznao kakve su igračine bili… Sovjeti su te godine u olimpijskom timu imali Janisa Kruminša, Valdisa Mužnieksa, Majgonisa Valdmanisa, Genadija Voljnova Aleksandra Petrova… Za Brazil su igrali Pasos Amauti, Markes Vlamir, za Čehoslovačku Zdenjek Bobrovski i František Konvička, za Bugare Ilija Mirčev, Viktor Radev, Cvjatko Barčovski, za Italiju Sandro Gamba, Sandro Riminuči, za Poljsku vrsni strelac Mjećisalv Lopatka, za Španiju Fransisko Buskato, Alfonso Martinez, Emilijano Rodrigez….
Prvi strelac turnira sa 189 poena (prosek 23,6) bio je naš Radivoj Korać.

TOKIO 1964. Igre u glavnom gradu Japana 1964. prvi put sam pratio na TV. Naše 7. mesto bilo je manje od očekivanog jer su posle srebrne i bronzane medalje na EP 1961. i 1963. ambicije (nerealno) porasle. Mnogo godina kasnije tadašnji selektor Aca Nikolić pričao mi je da je on bio glavni krivac za slab(iji) rezultat. Rekao mi je da je posle šestomesečnog boravka u SAD potpuno promenio shvatanje košarke, ali je sebi obećao da ništa od viđenog neće pokušati da primeni jer je bilo malo vremena. Nije održao reč, ipak je probao da menja nešto ali igrači nisu bili spremni da to urade kako treba. Povrh svega Korać, uveliko zvezda evropske košarke, zbog povrede nije mogao da pruži ni 50% mogućnosti.
Amerikanci nisu imali moćan tim kao u Rimu, ali su ipak glatko osvojili zlato. U finalu su pobedili SSSR 73-59. Njihov prvi igrač bio je Vilijam-Bil Bredli, budući senator, koga će baš tada u Tokiju “vrbovati” Olimpija (danas Armani) Milano. Selektor im je bio čuveni NCAA trener Henk Ajba. Bredli je bio drugi strelac sa 91 poenom, više od njega dao je Džeri Šip (112), ali lider ekipe bio je Bredli.

Sovjeti su i dalje u timu imali Kruminša i Voljnova, a novi, odlični igrači bili su plej Armenak Alačačian i Jak Lipso. Brazil je predstavio Ubiratana, Australija je imala kasnijeg selektora Lindsija Gejza čiji je sin Endru bio zvezda na nekoliko kasnijih olimpijskih turnira, za Italiju su igrali Otorino Flaborea, Masimo Masini i Gabrijele Vijanelo, u timu Meksika pažnju je privukao Manuel Raga koji će ubrzo u dresu Injisa iz Varezea postati zvezda evropske košarke, a kuriozitet turnira bila su četiri brata Duarte u dresu Perua: Enrike, Rikardo, Fernando i Raul. Jedan od njih, Rikardo, bio je sa prosekom 23,7 prvi strelac turnira.
MEKSIKO 1968. Prva naša olimpijska medalja u košarci stigla je u Sijudad Meksiku. Srebro je sijalo kao zlato, posebno zbog pobede nad SSSR-om u polufinalu. Bilo je 63-62 a junak meča bio je Vladimir Cvetković, koji je pri vođstvu 61-60 tri sekunde pre kraja pogodio oba slobodna bacanja. Tim je bio mešavina iskustva (Korać, Daneu, Trajko Rajković, Cvetković) i mladosti (Ćosić, Šolman, Plećaš, Žorga). Ražnatović i Čermak bili su među-generacija.

Amerikance su predvodili Spenser Hejvud (21 poen u finalu) i Džo Džo Vajt (14 u finalu), za SSSR su igrali Sergej Belov, Modestas Paulauskas, Genadij Voljnov, Vladimir Andrejev, Anatolij Polivoda… U timu Španije zvezde su bili Kliford Luik, Fransisko Buskato, Emilijano Rodrigez, Enrike Margalj, Visente Ramos… Manuel Raga je predvodio Meksiko, za Italiju su nastupili Karlo Rekalkati, Masini, Flaborea… Brazilski asovi bili su Ubiratan, Vlamir, Helio Rubens… Prvi strelac je bio Peralta iz Paname sa prosekom 24,4.
MINHEN 1972. Jedno od retkih olimpijskih razočaranja, ali Minhen ima po čemu da se pamti. Što se Jugoslavije tiče, sve je ostalo u znaku poraza od Portorika (74-79) u 3. kolu grupne faze. Ispostavilo se da je Migel Kol, igrač Portorika, bio dopingovan, ali rezultat je ostao. Posle poraza od SSSR naš tim je završio na trećem mestu u grupi,pa je igrao za plasman od 5. do 9. mesta. Čehoslovačka je pobeđena 66-63, a Portorikanci sa 86-70.
Finale SSSR-SAD (51-50) obeležile su famozne tri sekunde. Vilijam Džons, generalni sekretar FIBA, naredio je da se zbog greške sa merenjem vremena zapisničkog stola ponovo odigraju tri sekunde. Amerikanci su već slavili zlatnu medalju, ali su morali da se vrate na teren. Pas Jedeška preleteo je ceo teren, lopta je pala u ruke Aleksandra Belova koji je dao koš za zlatnu medalju… Amerikanci nisu došli na proglašenje pobednika, njihove srebrne medalje još uvek su u sefu MOK u Lozani.

U našem timu bili su, uglavnom, “mladi lavovi”: Ljubodrag Simonović, Krešo Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, naš bloger Miroljub-Dugi Damnjanović, njegov saigrač iz Radničkog Milun Marović, Blagoja Georgijevski iz Rabotničkog, Vinko Jelovac, Žarko Knežević… Nešto iskusniji bili su Rato Tvrdić i Dragutin Čermak.
SSSR je imao moćan tim: Sergej i Aleksandar Belov, Voljnov, Žarmuhamedov, Jedeško, Korkija, Paulauskas… Od Amerikanaca neki trag u košarci ostavili su Dag Kolins, Bobi Džons, Dvajt Džons…. Za Špance su igrali naturalizovani Amerikanci Vejn Brabender i Kliford Luik, plus Huan Antonio Korbalan, Enrike Margalj, Luis Migel Santiljana, Fransisko Buskato, Rafa Ruljan…. Italiju su predvodili Dino Menegin, Pjerluiđi Marcorati, Renco Barivijera… Čehoslovačke perjanice bili su Jirži Zidek, Jirži Zedniček, Kamil Brabenec, Jan Bobrovski… Za Brazil su još uvek igrali Ubiratan i Helio Rubens, zvezda Portorika bili su Teofilo Kruz i budući selektor ove zemlje Rajmond Dalmau. … Titula najboljeg strelca otišla je u Japan, Masatomo Taniguči je potpisao prosek od 23,9 poena.
MONTREAL 1976. Jugoslavija se na pobedničko postolje vratila u Montrealu 1976. Posle Minhena 1972. došlo je do prirodne smene na kormilu reprezentacije, Ranko Žeravica je preuzeo Partizan, a njegovo mesto zauzeo je prvi pomoćnik Mirko Novosel koji je sjajno startovao na EP u Barseloni 1973 (zlato). Na SP u San Huanu (Portoriko) 1974. naš tim je bio drugi, a na EP u Beogradu 1975. ponovo prvi. Novosel je još 1973. u ekipu uključio zlatnog kadeta i juniora Dragana Kićanovića, zatim njegove generacijske drugove Mirzu Delibašića, Rajka Žižića, Željka Jerkova… Dao je šansu Zoranu Slavniću, a u Draženu Dalipagiću video je veliki potencijal koji će ga izbaciti u vrh evropske i svetske košarke. Možda zvuči čudno, ali iz Montreala najviše pamtim meč sa Italijom u grupi. “Azuri” su na poluvremenu vodili 57-41 ali je naš tim na kraju slavio 88-87. Koš za pobedu, sa sirenom, dao je Zoran Slavnić. U polufinalu je još jednom pobeđen SSSR (89-84), a u finalu protiv SAD nije bilo šansi, bilo je 74-95. Dalipagić je ubacio 27 poena, Kićanović 18, Krešo Ćosić 15, ali nije bilo dovoljno. Amerikanci su imali Adrijana Dentlija koji nam je dao 30 poena, Mič Kupčak i Skot Mej dodali su po 14.

Zapaženi igrači bili su S. Belov, A. Belov, Tkačenko, Jedeško, Žarmuhamedov, Saljnikov, Miškin (SSSR), Manuel Raga i Arturo Gerero (Meksiko), Menegin, Marcorati, Barivijera, Rekalkati, Bison (Italija), Jirži Pospišil, Kamil Brabenec, Jirži Konopasek, Zdenjek Kos (Čehoslovačka)… Najbolji strelac bio je Edi Palubinskas (Australija) sa 31,3 a drugi je bio Meksikanac Gerero sa 28,2.
MOSKVA 1980. Bile su to moje prve olimpijske igre na koje je Jugoslavija stigla kao svetski prvak iz Manile 1978. Na klupi je bio stari tandem Ranko Žeravica- Mirko Novosel, a na “vlasti” , još uvek, zlatna generacija naše košarke, trostruki prvaci Evrope, svetski šampioni i vicešampioni, oilimpijski viceprvaci…
U grupi su savladani svi rivali: Senegal 104-67, Poljska 129-91 i Španija 95-91. U nastavku Italija je poražena 102-81, Kuba 112-84, SSSR 101-91 (posle produžetka, 81-81), Brazil 96-95. U finalu je nadigrana Italija 86-77, Kićanović je dao 22 poena, Mirza Delibašić 20, Dražen Dalipagić 18, Željko Jerkov 16…

Takmičenje je prosto vrvelo od asova. Za SSSR su igrali S. Belov, Stanislav Jerjomin, Sergej Tarakanov, Vladimir Tkačenko, Sergejus Jovajša, Aleksandar Belostenjij, Vladimir Žigili… Italijani su imali Dina Menegina, Romea Saketija (današnji selektor), Majka Silvestera, Pjerluiđija Marcoratija, Roberta Brunamontija…. Čehoslovačku su predvodili Brabenec, Pospišil, Kropilak, Kos… Brazilce je predvodio Oskar Šmit, a pamtim i Marsela, Markinjosa, Vagnera… Aduti Španaca bili su Brabender, San Epifanio, Kandido, “Ćićo” Sibilio, Korbalan, Naćo Solozabal, Lopez Iturijaga, Manuel Flores… As do asa, ali naši su bili najbolji. Prvi strelac bio je Jan Dejvis iz Australije sa prosekom 29,3, Mlinarski iz Poljske imao je 25,7, Čeh Kropilak 225,6 a naš Praja Dalipagić 24,4. Kićanović je bio 6. sa 23,6.
LOS ANĐELES 1984. Posle izvesnih lutanja za selektora posle Moskve 1980, KSJ je kormilo reprezentacije za Igre u Los Anđelesu poverio iskusnom Mirku Novoselu. On je odveo tim čija se snaga bazirala na dva Dražena, veteranu Dalipagiću i dolazećoj zvezdi Petroviću. Dalipagić je bio naš prvi strelac sa prosekom 22,7, a Petrović je dao 17,5. U ekipi su bili i Raša Radovanović, Mihovil Nakić, Nebojša Zorkić, Emir Mutapčić, Ivan Sunara, Aleksandar Petrović… Osvojena je bronzana medalja za koju je najzaslužniji bio Dalipagić, strelac 37 poena protiv Kanade.
Amerikanci su imali studentski “dream team”: Majkl Džordan, Patrik Juing, Kris Malin, Sem Perkins… Selektor je bio legendarni Bobi Najt, čije su konferencije za štampu bile gotovo jednako zanimljive kao i igra njegovih izabranika. Svi ostali su nekako bili u senci sjajnih Amerikanaca, ali valja pomenuti srebro Španije koje su izborili Fernandno Martin, San Epifanio, Solozabal, Iturijaga, Himenez, Romaj, Ljorente, F. Arsega… Za SR Nemačku su igrali Detlef Šremf, Uve Blab i Kristijan Velp, za Italiju Menegin, Riva, Marcorati, Saketi, Premijer, Brunamonti… Francuzi su imali Rišara Dakurija, Stefana Ostrovskog, Žaka Monklera, Filipa Sanijela, Ervea Dibisona… Kanađane su predvodili Džej Trijano i Greg Viltjer, zvezda Australije bio je Endru Gejz, dok mu je tata Lindsi bio na klupi kao selektor… Brazilce je predvodio Oskar Šmit

Niko od pomenutih nije bio najbolji strelac, ta počast pripala je Mohamedu Solmanu iz Egipta koji je imao prosek od 25,7 poena. Urugvajac Tato Lopez bio je drugi sa 24,9, Brazilac Oskar Šmit treći sa 24,4 , Italijan Antonelo Riva četvrti sa 23,4 a naš Praja Dalipagić peti sa 21,8.
SEUL 1988. Nisam bio, ali pamtim. Selektor Dušan Ivković odveo je u Južnu Koreju jak tim u kome su značajno mesto dobili mladi asovi Vlade Divac, Dino Rađa, Toni Kukoč, plus Dražen Petrović, Žarko Paspalj, Zoran Čutura, Danko Cvjetičanin, Jure Zdovc i – Željko Obradović, kome se, zbog briljantne trenerske karijere, često zaboravlja blistava igračka.

Naš tim je sjajno počeo turnir, u prvom kolu grupe pobeđen je SSSR 92-79, ali su se Sovjeti revanširali u finalu (63-76). Dušan Ivković je mnogo kasnije rekao da je finale izgubljeno zato što je bilo prvo za generaciju koja je već 1989. počela dominaciju u Evropi i svetu. Naš prvi strelac bio je Dražen Petrović sa 18,6 poena, Divac je imao prosek 12,0 a Paspalj 10,6.
SSSR je do zlata došao na “litvanski pogon”. SSSR je počeo da se raspada, ali sjajni Litvanci Arvidas Sabonis, Šarunas Marčulionis, Valdemaras Homičus i Rimas Kurtinaitis bili su motor tima koji je imao i Sašu Volkova, Sergeja Tarakanova, Aleksandra Belostenjija, Tita Soka…
Amerikanci su bili treći sa timom u kome su se isticali Mič Ričmond, Stejsi Ogmon, Dan Majerli, Deni Mening, Dejvid Robinson… Za Španiju su igrali Đordi Viljakampa, Hose Birjukov, Andres Himenez, Feran Martinez, Antonio Martin, San Epifanio…. Portotiko su predvodili Hose “Pikulin” Ortiz, Ramon Rivas, Džerom Minsi, u ekipi Australije, uz Gejza, pojavili su se budući NBA igrač Luk Longli i Mark Bratke, a Brazilci su, uz Oskara (koji je protiv Španije sa 55 poena postavio olimnpijski rekord) imali Maurija, Marsela, Pipoku… Oskar Šmit je imao neverovatan prosek od 41,9 poena, Gejz je bio drugi sa 23,5 a od naših D. Petrović je bio 7. sa 18,8.
O Barseloni, Atlanti, Sidneju, Atini, Pekingu, Londonu i Riju – u drugom nastavku.
(Nastaviće se)
Photo: Arhiva Koš magazina, twitter, FIBA