Zaga Žeravica: Ratni izveštači iz Čehoslovačke 1968.
- April 20, 2020
- 0 comments
- Zaga Žeravica
- Posted in ISTORIJA
Posle teksta Miroslava Damnjanovića-Dugog kojim smo počeli seriju priloga o 100 godina Sportskog društva Radnički i 75 godina košarkaškog kluba, evo i sećanja reprezentativke Zage Simić-Žeravica, članice šampionske generacije ženske ekipe sa Crvenog krsta. I nije kraj, biće još tekstova o ovom primernom sportskom društvu.
***
Od 1961. i prve titule Radničkog, do 1966. osvojile smo još 4 prvenstva i dva Kupa, a 1968. ponovo smo bile prvakije države. Tih godina imale smo stalno po nekoliko reprezentativki, među njima sam u Miluzu 1962. bila i ja. Bile smo presrećne kada su 1968. Jelka Kalenić, Mica Radovanović i Spomenka Milojević donele srebrnu medalju sa Prvenstva Evrope na Siciliji. Bila je to prva medalja za našu seniorsku žensku košarku.
Tog leta 1968. Radnički je dobio poziv od prvaka Čehoslovačke da učestvuje na međunarodnom turniru u Kijovu. Otputovali smo sa šest privatnih automobila. Prolazeći kroz Budimpeštu svratimo do Vašaša, i dogovorimo da u povratku odigramo utakmicu sa njima, prespavamo i nastavimo. Po dolasku u Kijovo prespavasmo, a sutradan dođosmo k sebi. Otišle smo da vidimo teren, otvoren naravno, tribine montažne. Onako ukočene od puta malo trčkarasmo, i opet na spavanje. Tokom noći probudiše nas sirene i neka tutnjava koju nismo mogle da identifikujemo. Skupimo se sve u jednu sobu. Neka od nas sišla je do recepcije da pita o čemu se radi. Dobila je odgovor:
– Okupiraju nas Rusi.
Bile smo u šoku. Kakvi Rusi, šta se dešava, gđe smo to mi?
Direktor hotela nas moli da se spakujemo i odemo, kaže da ne može da nam garantuje bezbednost.
Mi, mlade i pomalo lude, uz podršku rukovodstva koje je bilo sa nama, odlučimo da ostanemo još jednu noć. Izađemo na ulicu, gledamo kolonu ruskih,tenkova, bornih kola… Kolona nepregledna, nigde kraja. Mi ih fotografišemo, niko nam ne brani. Jedan tenk zakači ogradu jednog mostića i kolona se zaglavi. Rusi mladi, plavi, naizgled uplašeni, premoreni… Gledaju oni nas, gledamo mi njih. Čak im mašemo, oni se samo smeškaju, ne smeju da mrdnu.
Tek smo tog dana saznali da je u Kijovu bila velika vojna baza. Pokupimo se i krenemo prema Austriji. Na granici jedna kućica pe sa pet, nikog živog da nas propusti. Preko puta druga rampa, austrijska, iza nje jedno 200 novinara i fotoreportera. Mašu nam, i mi njima. U neko doba dođoše dva vojnika. Nisu nam ni pogledali pasoše, propustiše nas bez pitanja. Jedan reče “ Jutros su ovuda prošli i fudbaleri Crvene zvezde”. Njih je ulazak sovjetskih trupa zuatekao u Trnavi, pored Bratislave, trebalo je da igraju finale SE Kupa. Kad smo prošle, saleteše nas pitanjima o onome šta smo doživele u Čehoslovačkoj. Postale smo “ratni izveštači”…
Prođosmo kroz Beč, i umesto da odemo za Jugoslaviju produžimo ka Madjarskoj da “odigramo dogovorenu utakmicu”. Na putu nijedno civilno vozilo, samo naših šest automobila. Vojska nas zaustavila nekoliko puta, nije im jasno šta sportska ekipa tu radi, ali propustiše nas. Kad smo stigli u Budimpešti, javimo se Vašašu, a oni u čudu. Pitaju – kako ste izašli, i kako ste stigli do ovde?. O utakmici ni govora. Ponudiše nam da prespavamo pre nastavka puta za Beograd.
U Beogradu niko nije znao ništa o nama. Mobilnih telefona nije bilo, fiksne u Čehoslovačkoj mismo ni tražili. Iz Budimpešte smo se javile kućama, poručile da smo sve žive i zdrave i da uskoro stižemo kući.
Uplašile smo se tek kad smo stigle u Beograd i videle šta je stvarno bilo, i gde smo bile…. Ne znam da li smo bile svesne da je mogao da nas “proguta mrak”. Naše fotografije bile su prvo autentičneo svedočanstvo, prve slike koje su izašle iz Čehoslovačke.
Koliko se sećam, niko od nas nije osetio strah, možda nismo bile svesne situacije. Uplašile smo se tek po povratku, kad smo videle strah kod naših ukućana. Na tom putu trener nam je bio Vova Rus, ne mogu da mu se setim punog imena. Zamenio je Boru Cenića, a “ratni izveštači”, uz mene, bile su Slavenka Ćurić, Jelka Kalenić, Gordana Vlajnić, Biljana Đokić, Ljiljana Manović, Ljiljana Roganović, Jasna čijeg prezimena ne mogu da se setim, i Zorica Ćurulić. Mislim da sam jednu ili dve ispustila, neka mi oproste…
Sponzor na prepad
Taj put u Česku bio nam je bio nagrada za osvojenu titulu prvaka. Uvek je tako bilo, i to je bilo bukvalno sve. Tri puta smo išle na Siciliju i bile smo zadovoljne. Jednom smo dobile – sve isto – po garantno pismo da kupimo nešto u Robnoj kući Beograd. Za nas je to bila velika premija. Ja sam sebi kupila ruski ručni sat marke “Slava”, i bila van sebe od radosti. Danima smo se radovale i pokazivale koja je šta kupila.
Meni je posle tog poklona palo na pamet da probamo da nam neka firma malo pomogne, bar sa opremom i putovanjima. Bez ičijeg saveta i pomoći, otišle smo Mica Radovanović, Boska Pešić i ja, direktno i bez najave, kod direktora konfekcije “Kluz”, na kraju Bulevara revolucije. Sekretarica nas je gledala u čudu. Nismo znale ni da objasnimo zašto smo došle. Iz jedne kancelarije izašao je važan “drug”. Pita ko smo i šta tražimo. Istupila sam veoma odlučno i u tri rečenice nas predstavila i rekla da bismo, ako može, da razgovaramo sa direktorom “Kluza”. Taj “drug” je bio komercijalni direktor i ljubitelj sporta, kako smo posle saznali. Uveo nas je kod generalnog. Sve je išlo glatko da ne mogu sebi to ni danas da objasnim. Direktor se iznenadio, ali kad nas je čuo odmah je predložio da na dresovima nosimo ime firme “Kluz”, da nam oni daju nešto para za putovanja i dva para opreme za prvi tim.
Danas deluje nestvarno, ali baš tako je bilo. O marketingu u sportu nije bilo ni pomene, ispalo je da smo mi bile pioniri. Sve tri smo tu da potvrdimo. Napravili su nam opremu i Radničkom uplatili, ne znam koliko, ali koliko god da je bilo – bilo je dobrodošlo, a mi srećne što smo pomogle klubu. Bile smo prva ekipa koja je imala sponzora. I to zahvaljujući drskosti i prodornosti nas tri… Posle smo imale obavezu da na nekoj proslavi “Kluza” u Domu sindikata izađemo na binu i zahvalimo firmi.
Korać mi je umro na rukama
Kraj moje petnaestogodišnje, košarkaške karijere je bilo paovezano sa velikom tragedijom, pogibijom Radivoja Koraća koji me je odveo u BSK. Košarkašice Radničkog su u Sarajevu, gde je on odigrao poslednju utakmicu, igrale predigru protiv Željezničara. Mene je Korać odveo u BSK, a umro je, takoreći, na mojim rukama jer smo Ranko i ja bili iza njegovog automobola tog kobnog 2. juna 1969.
Karijeru sam, posle 15 godina, zvanično završila 4.juna 1969. Igrala sam samo u Radničkom jer je u moje vreme bilo gotovo sramotno promeniti klub. Kad je trener Ciga Vasojević od nas otišao u Zvezdu prestale smo da ga pozdravljamo, smatrale smo to izdajom. Druga vremena i divno sećanje na dane mladosti i naš Radnički…
Uz rizik da ću nekoga zaboraviti, evo mojih drugarica iz vremena u kome je Radnički bio najbolja ženska ekipa Jugoslavije: Milica Radovanović, Bosiljka Pešić, ja – Zagorka, tada devojačko Simić, Spomenka MIlojević, Jelića Kalenić, Ljiljana Manović, Ljiljana Rogić, Zorica i Dragica Ćurulic, Beba i Darda Matić, Radmila Đuric, Svetlana Pavlov, Slavenka Ćurić, Branka Topalović, Nada i Irena Jovičić, Biljana Đokić, Mira Ćetkovic, Ljubica Radulović, Beba Gerić, Vukica Reljin, Vukica Nešić… Ako sam neku zaboravila, nije namerno.
Titula u Zdravka Čelara, pa peške do Krsta
Ne mogu sa sigurnošću da se setim da li nam je to bila prva titula, ali i nije toliko ni bitno. Zvezda i mi završile smo ligu sa istim brojem bodova, i morale smo da igramo “majstoricu”. Odlučeno je da se igra na terenu OKK Beograda u ulici Zdravka Čelara, tamo gde sam ja počela karijeru. Zvezda je bila favorit, a imala je i više navijača. One došle u uniformama, sa cipelama koje su se slagale sa kostimima, sve sa lepim sportskim torbama. Mi stigle svaka zasebno, direktno od kuća. Gledamo u njih, ne bez zavisti. Čujemo da su zakazale proslavu titule u restoranu “Golf” u Košutnjaku… Ja došla sa Slavenkom Ćurić koja je bila najmlađa, ali vrlo talentovana. Obe smo se tresle od treme, ali smo, kao i naše ostale drugarice, bile spremne da “poginemo” na terenu.
Utakmica je bila veoma neizvesna i uzbudljiva. Do kraja se nije znalo ko će pobediti. Ja sam pri kraju dala neki koš sa pola terena i pala, napravljen je faul, nisam ni videla da li je lopta ušla ili nije, shvatila sam da sam pogodila tek kad su moje saigračice pale na mene i počele da me grle… Ubacila sam i to slobodno bacanje, ubrzo je stigao kraj, postale smo prvakinje.
Naši navijači, čuveni Krstaši, izneli su nas na rukama. Na brzinu smo se istuširale i krenule peške do našeg doma na Crvenom krstu. Bodrio nas je ceo muški tim, uprava, komšije, momci,simpatije, rodbina. Bili su u manjini, ali bučni i veoma radosni na kraju, za razliku od “pokislih” navijača Zvezde.
Kad smo stigle na stadion Radničkog odnekud se stvorila neka flaša puna para! Naši navijači su usput skupili lepu sumu kojom je plaćen roštilj! Bila je to najlepša, nezaboravna proslava titule. Zajedno sa nama slavili su i košarkaši, Neca Đurić, Dragoslav Ražnatović, Miško Čermak, bili su tu i Piva i Duda Ivković, rvač Čitaković, bokseri…Čini mi se da nas je bilo preko stotinu. Slavlje je bilo sirotinjsko po meniju, ali bogato po emocijama, iskreno, spontano, onako kako je dolikovalo skromnom društvu kakvo je uvek bio Radnički. Mi smo, umorne ali srećne, otišle oko dva po ponoći, a slavlje se i bez nas proteglo do zore.
Bilo je spontano, zasluženo, bez pompe, nezaboravno… Ni uniforme, ni zakazana večera, samo mi, šampionke, i naši najbliži. Šta nam je više i trebalo? U septembru 1966. diplomirala sam na Pravnom fakultetu, pa smo Ranko i ja napravili duplu feštu kod nas koja se i danas prepričava. Ni skupi restorani, ni specijalna hrana i piće, nego ljubav, drugarstvo i skromnost. Ono što je naš Radnički oduvek negovao.
Radnički, srećan ti prvi vek!
(Kraj)
Photo: KK Radnički