Širenje NBA ka Evropi nije saradnja. To je potreba. NBA ne traži partnera, već resurs. Evropa u toj računici nije prostor igre, već izvor ideja koje su u NBA odavno potrošene. Liga koja ima novac, ali više nema misaoni sadržaj, sada traži legitimitet tamo gde je sama odustala od mišljenja.
Današnja NBA ne pati od manjka talenta. Pati od sloma ideje. Igra je svedena na jedan obrazac, na statističku efikasnost i tržišnu isplativost. Treneri su pristali da budu operateri sistema. Igrači su svedeni na izvršioce šablona. Sukob koncepata je nestao. Ostao je proizvod koji se gleda, ali se ne proučava. Spektakl je preživeo, košarka nije.
Evropa još uvek nije u tom stanju. I to je jedina njena stvarna prednost. Evropska košarka i dalje živi kroz učenje, prilagođavanje i čitanje igre. Sistemi se menjaju u odnosu na protivnika. Trener još uvek misli, a ne samo sprovodi. Igrač još uvek razume, a ne samo izvršava.
Najveća opasnost ne dolazi samo spolja. Ona dolazi iznutra.
FIBA i ULEB već dugo ne razmišljaju o interesima košarke, već isključivo o novcu, tržištu i sopstvenim pozicijama. Umesto da štite razvoj, oni pripremaju teren za predaju. Umesto da postave granice, ponašaju se kao saučesnici.
Njihova uloga u ovom procesu nije pasivna. Ona je aktivno štetna.
Ako Evropa bez otpora prihvati model koji je odustao od mišljenja, neće doći do ujedinjenja. Doći će do samoukidanja. Ako evropski treneri pristanu da se odreknu misaone odgovornosti zarad novca i gotovih obrazaca, odrekli su se jedine stvarne vrednosti koju imaju.
Ujedinjenje je moguće. Samo pod uslovima Evrope. Bez njih, ovo nije saradnja, već kolonizacija. Ako Evropa ne ume da zaštiti sopstvenu ideju igre, onda nema razloga da se bilo šta dogovara.
U tom slučaju, svako neka ostane tamo gde jeste.