Početna ISTORIJAŽenski Evrobasket (2): Sankcije, zlato, lavice, kraljice…

Ženski Evrobasket (2): Sankcije, zlato, lavice, kraljice…

od Vladimir Stanković
10 pregleda

Jugoslavija zbog sankcija nije igrala na EP 1993. u Italiji, za 1995. u Mađarskoj nije se kvalifikovala, a 1997. u Mađarskoj bila je osma među 12 ekipa. Tek mesto bolje bila je 1999. u Poljskoj, a malo bolja, peta, 2001. u Francuskoj. U “zlatnoj sredini”, na osmom mestu, naše košarkašice ostale su i na Šampionatu 2003. igranom u Grčkoj.

Menjali su se selektori, igračice, čak i imena države koja je postajala sve manja. Pod imenom Srbija i Crna Gora 2005.u Ankari je osvojeno 9. mesto. Bilans 4-2 nije bio toliko loš, ali plasman nije mogao da dobije prelaznu ocenu.

Debi Srbije

Pod imenom Srbija naša ženska ekipa debitovala je na EP 2007. u Italiji. Selektor je bio Jovica Antonić, koji je u tim vizionarski uvrstio Milicu Dabović i Tamaru Radočaj koje će osam godina kasnije postati prvakinje Evrope. Deoba 11. mesta sa Nemačkom nije bio željeni rezultat. Za utehu, te godine Srbija je postala juniorski prvak Evrope sa timom u kome su bile Sonja Petreović, Nevena Jovanović, Jelena Milovanović. Sara Krnjić… Perspektiva je bila tu.

Još gore je bilo 2009. u Letoniji, Srbija je ostala na deobi od 13. do 16. mesta, među poslednjima.

Dve godine kasnije nas nije bilo na završnom turniru u Poljskoj, i malo ko je tada mogao da predvidi da će za koju godinu Srbija biti na krovu Evrope. U Francuskoj 2013. osvajanjem četvrtog mesta napravljena je uvertira za ono što će uslediti dve godine kasnije u Mađarskoj.

Prvakinje Evrope

Između dva evropska šampionata održano je Svetsko prvenstvo, a Srbija je na tim  takmičenjima učestvovala sa uglavnom istim timom i istim selektorom, Marinom Maljković,  koja je igračice birala i spremala ih za najlepše dane u istoriji srpske ženske košarke. Postojao je kontinuitet u stručnom radu, KS Srbije je sa svoje strane učinio sve ne samo da se obezbede najbolji uslovi za pripreme već i da se povede mnogo više računa o ženskoj  košarci. Na čelu tima predsednika KSS Dragan Đilasa zadužena za žensku košarku bila je  Ana Joković, bivša reprezentativka. U trouglu Marina Maljković – Dragan Đilas – Ana Joković  kovali su se najsmeliji planovi, ali o zlatu na Prvenstvu Evrope u Rumuniji i Mađarskoj  niko javno nije ni smeo ni hteo da progovori. Niti je javnost to zlato tražila. Od devojaka se očekivalo da se, kao i na prethodnim prvenstvima, maksimalno bore pa šta bude.

Jelena Milovanović i Marina Maljković u Budimpešti

Rukovodstvo Saveza donelo je jednu strateški veoma važnu odluku – na predlog Marine  Maljković dato je srpsko državljanstvo Amerikanki Danijeli Pejdž. Marina je procenila da  timu koji je stvorila nedostaje upravo igračica njenog profila: dobra skakačica, solidna šuterka,  snažan karakter…

Nikada u istoriji ni muške ni ženske reprezentacije ni Jugoslavije niti Srbije majicu sa državnim grbom nije nosio nijedan naturalizovani igrač, ali za sve ima  prvi put. Amerikanka nas je ubrzo sve kupila krajnje profesionalnim odnosom i još više  time što je pevala srpsku himnu kao da je rođena u Šumadiji. Zapravo, prve srpske reči  koje je naučila bile su stihovi naše himne… Ubrzo se pokazalo da je njeno angažovanje  bilo pun pogodak. Sjajno se uklopila u tim, donela mu čvrstinu u skoku i sigurnost u  napadu, sa njom je Marinina četa bila jača bar 30 odsto.

Selektorka je povukla još jedan  sjajan potez. Pokazavši zavidnu diplomatsku sposobnost, vratila je u nacionalni tim Sonju Petrović, odsutnu više godina zbog povreda i raznih nesporazuma. Sa njih dve naša  reprezentacija postala je neuporedivo jača. U međuvremenu su Ana Dabović i Jelena  Milovanović stekle iskustvo igranja u WNBA, a i većina ostalih devojaka igrale su u  inostranstvu. Iskustvo nije nedostajalo. Kockice su se slagale da bi na kraju ispao  najlepši mogući mozaik – Srbija prvak Evrope!

Malo ko je očekivao takav podvig kada su devojke ispraćene za Mađarsku, ali utoliko je  trijumf bio draži, lepši i veći. A kako je zapravo bilo? Uvek je lepo početi pobedom. U duelu sa Letonijom nije sve išlo glatko, posebno ne u prvom poluvremenu, ali na kraju  nije bilo problema. Ključni period igre bio je kod vođstva rivala od 31-25. Tada je naš  tim za četiri minuta napravio 10-0 i preokrenuo tok meča. Na poluvremenu je još uvek bilo neizvesnosti (39-37 za naše devojke). Meč je definitivno prelomljen u trećoj četvrtini kada su Milica Dabović, i Jelena Milovanović dva puta, vezale tri trojke. Deset poena viška na kraju treće deonice povećano je na 13 početkom četvrte trojkom Nevene Jovanović, dva minuta pre kraja bilo je i +17. Marina Maljković nije bila zadovoljna skokom i procentom šuta za tri poena (5/18, 27,8 %).

Usledio je meč sa Hrvatskom i sigurna pobeda uz odličan procenat šuta za tri  poena – 11/27 (40,7 %). Treća pobeda stigla je, očekivano, protiv Velike Britanije. Igra nije bila spektakularna, ali sasvim dovoljna za ubedljiv trijumf. Naša najbolja igračica bila je Sonja Petrović, autorka 17 poena uz 4 skoka i 2 asistencije.

Četvrti meč bio je očekivano najteži jer je Rusija bila najjači rival. Poraz od 53-77  bio je ubedljiviji od zbivanja na terenu. Ruskinje su definitivno prelomile meč sredinom treće četvrtine kada su brejkom od 11-0 svoju prednost od 12 poena udvostručile.

Ana Dabović

Srbija je u četvrtfinale ušla kao četvrta, što je značilo da ide na prvog iz grupe E,  Tursku, koja je neočekivano bila najbolja sa bilansom 4-1 pobedivši Crnu Goru (61-41),  Francusku (66-56) i Češku (59-48). Onaj jedini poraz prenet je iz prve grupe gde je  Belorusija bila bolja (67-52).

Susret sa Turskom imao je prizvuk dvostrukog revanša. Turkinje su bile bolje u borbi za  bronzu na prethodnom Evropskom prvenstvu u Francuskoj, a takođe i u četvrtfinalu Mundijala  2014. Naš tim je u međuvremenu napredovao i nije bilo nerealno očekivati plasman u  polufinale. Taj cilj je ostvaren posle sjajne igre, najbolje na šampionatu. Marina  Maljković je ostvarila san svih trenera – da tim igra najbolje na kraju takmičenja, kad  je najvažnije. Do poluvremena meč je bio veoma izjednačen a naš tim je počeo beg ka  polufinalu u trećem delu. Prvo je Milica Dabović povisila na 30-27, zatim njena sestra Ana sa dva slobodna bacanja na 32-27, potom su Pejdž i Ana Dabović podigle prednost na plus osam (37-29), pa 10 i 12 (41-29, Pejdž i A. Dabović). Trojka Jelene Milovanović za 45-31 bila  je uvod u polufinale. Vođstvo od 54-38 posle 30 minuta bilo je nagrada za sjajnu igru.  Poslednja četvrtina bila je formalnost, Turkinje su u par navrata smanjile na –7, ali nisu bile ni blizu preokreta. Ana Dabović, junakinja meča sa 31 poenom, stavila je tačku za konačnu pobedu 75-63 i drugo uzastopno polufinale Srbije.

U polufinalu je savladana Belorusija 74-72. Protivnik u finalu, na Vidovdan te 2015. godine, bila je Francuska, bolja  od Španije u drugom polufinalu (63-58). Francuskinje su bolje počele, vodile sa 11-6, 13-8, 15-11, ali je Danijela Pejdž u 7. minutu donela  izjednačenje (15-15). Francuska je ipak na prvi odmor otišla sa viškom od 7 poena (22-15). Zadržala je prednost do pred kraj druge četvrtine. Pejdž je sa dva pogođena slobodna bacanja smanjila na 31-32, a Butulija u 20. minutu donela prvo vođstvo, 33-32, što je bio rezultat poluvremena. Srbija je na odmor otišla kao prvak Evrope…

Nastavak je bio izjednačen a naš tim je počeo polako da se odvaja sredinom treće četvrtine. Pejdž je pogodila za 41-38, Ana Dabović za 43-38, Sonja Petrović za 45-38 pa u 27. minutu  za 47-42. Iz časa u čas san je postajao java iako 53-49 na kraju treće četvrtine nije  garantovalo titulu.

Poslednjih 10 minuta bili su igra živaca. Naše devojke odigrale su kao da u rukama i  nogama imaju na stotine tako važnih utakmica. Na svaku pretnju protivnica uzvraćale su košem, nisu gubile glavu ni kad se prednost svodila na dva poena (53-51, 61-59). Srećan  kraj priče počeo je da se nazire od 35. minuta. Ana Dabović je sa 2+1 podigla na 64-59, a  Sonja Petrović trojkom na 67-59. Francuskinje su uzvratile do 67-64 (37. minut), a onda  je nezadrživa Ana Dabović povisila na 69-64, pa na 71-64, da bi Pejdž u 39. minutu povisila  na 73-64. Igralo se još 90 sekundi, ali bilo je jasno da Srbija postaje prvak Evrope!

Na kraju je bilo 76-68. Srbija je postala prvak Evrope i izborila pravo direktnog učešća  na Olimpijskim igrama u Riju! Kakav dan za istoriju srpske košarke.

Pobednički ples šampionki

Teško je reći da li je veće slavlje bilo na terenu ili na tribinama, među našim navijačima. Devojke su igrale kolo, grlile se, plakale, smejale se, radovale… San svih generacija  ostvarile su baš njih 12, predvođene selektorkom Marinom Maljković koja je pokazala čudesnu  hladnokrvnost i pribranost u svakom trenutku.

Predsednik KS Srbije Dragan Đilas, koji je košarkašice mnogo pre finala nazvao „kraljicama“,  sišao je na teren i svakoj poklonio – krunu! Dokaz da je verovao u njih…

Titula je izazvala oduševljenje u zemlji. Prvak Evrope nije bila ni ona velika Jugoslavija, sa nizom velikih igračica. To zlato čekalo se od prvog učešća na Tašmajdanu 1954, a dočekalo  se posle više od šest decenija.

Junakinje su bile Tamara Radočaj, Sonja Petrović, Saša Čađo, Sara Krnjić, Nevena Jovanović,  Jelena Milovanović, Dajana Butulija, Tijana Ajduković, Kristina Topuzović, Milica Dabović,  Ana Dabović, Daniel Pejdž. I, naravno, arhitekt trijumfa, selektorka Marina Maljković.

Bronza u Beogradu

Srbija je 2017. u Češkoj  zaustavljena od Letonije (70-75) u kvalifikacijama za četvrtfinale, ali se na podijum vratila 2019. osvojivši u Beogradu bronzanu medalju. U polufinalu je časno izgubila od Španije, budućeg prvaka Evrope, 66-71, ali su devojke i Marina Maljković nagrađene bronzom posle pobede nad Velikom Britanijom 81-65. Sonja Petrović se našla u najboljoj petorci šampionata.

Uz nju novu medalju donele su Maja Miljković, Saša Čađo, Nevena Jovanović, Jelena Milovanović-Bruks, Dajana Butulija, Aleksandra Crvendakić, Nikolina Milić, Dragana Stanković, Aleksandra Stanaćev, Ana Dabović i Maja Škorić.

Mnoge su u sastavu koji i u Valensiji počinje juriš na novu medalju pod vođstvom, naravno, Marine Maljković.

Photo: Arhiva Koš magazina

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar