Reprezentacija Srbije duelom sa Grčkom 17. juna u Valensiji počinje učešće na Evropskom prvenstvu kome je domaćin i Francuska. Naredna dva rivala su Grčka i Crna Gora, a za posle ćemo videti. Početak Šampionata Evrope prilika je da se podsetimo istorijata i učešća naših selekcija pod nekoliko imena…
Tri godine posle prvog Evropskog prvenstva za košarkaše, FIBA je 1938. organizovala i prvi kontinentalni šampionat košarkašica. Prvi domaćin bila je Italija, igralo se od 12. do 16. oktobra, učestvovalo je samo pet reprezentacija (Italija, Litvanija, Poljska, Francuska i Švajcarska, medalje su osvojile prve tri). Igralo se po liga sistemu, Italija, Litvanija i Poljska imale su bilans 3-1 pa je pobednika odlučila razlika, Italija je imala +72. Najviše poena u jednom meču dala je Italija, Švajcarsku je pobedila sa 58-8. Švajcarkinje su bile “topovska hrana”, protiv Poljske su izgubile 6-34, sa Litvanijom su “dobacile” do 10 poena (10-28) a protiv Francuske su dale čitavih 18 poena (18-43). Na sajtu FIBA kategorija “statistika” je prazna, ne znamo koja je košarkašica bila MVP ili najbolji strelac.
Sledeće prvenstvo igrano je tek posle Drugog svetskog rata, domaćin je bila Budimpešta, igralo je 12 selekcija a medalje su otišle u istočni blok. SSSR je bio prvi, Mađarska druga a Čehoslovačka treća. Statistika je napredovala, Francuskinja En-Mari Kolšen dala je 87 poena i sa prosekom 14,5 bila najbolji strelac.
Takmičenje je 1952. bilo u Moskvi uz novu dominaciju sovjetskog tima. Raisa Mementijeva (SSSR) bila je prvi strelac sa prosekom 24,2. Medalje su ostale na istoku, Čehoslovačka je bila druga a Mađarska treća.
Debi na „Tašu“
Jugoslavija se pojavila na Evropskom šampionatu 1954. i to kao domaćin. Igralo od 4. do 13. juna u Beogradu na otvorenom stadionu “Tašmajdan”. Jugoslavija je osvojila odlično peto mesto, a u ekipi su bile Olga Radenković. Cmiljka Kalušević, Gordana Baraga, Biljana Nešić, Emilija Radulović, Tatjana Zoković, Aleksandra Gec, Branka Prelević, Branka Godžić, Ljubica Otašević, Nada Krstić, Irena Horvat, Branka Gostović i Anđa Marković.

Prvi strelac sa prosekom 10,2 bila je Tanja Zoković, iza nje Branka Godžić sa 7,8 i Branka Prelević sa 7,6. Jugoslavija ja prvu pobedu ostvarila 4. juna protiv Nemačke, bilo je 69-14. usledio je častan poraz od nepobedivog SSSR (43-48), pa poraz od Bugarki (30-55) i Mađarica (50-62). Zatim još jedan od SSSR (32-81), pa od Čehoslovačke (54-68), ali je na kraju stigla pobeda protiv Francuske (54-50). Tribine su bile pune, organizacija Šampionata perfektna što je učvrstilo poziciju KSJ u FIBA.
Od kurioziteta izdvajam:
* Veliki problem bila je kiša. Stalno je pretila, povremeno i padala, što je utakmicu između Mađarske i Austrije odvelo u Batajnicu, gde je u to vreme postojala jedna „moderno uređena sportska sala“.
* Viđena je, u bukvalnom smislu, vatra na terenu Kada je teren od kiše bio toliko natopljen da je bilo nemoguće igrati, čuda je činio čika Brka Vukosavljević, legendarni domaćin terena Crvene zvezde na Malom Kalemegdanu. On je teren sušio tako što bi ga polivao benzinom, zatim bi zapalio vatru koju je posle određenog vremena gasio, a teren ravnao onom mrežom koja se koristi i na teniskim terenima.
Jugoslavija je tog 4. juna 1954. debitovala na evropskim prvenstvima – pobedom. U prvom meču na kontinentalnom šampionatu pobeđena je Savezna Republika Nemačka. U 4. minutu bilo je 8-0 za naše devojke. Sa tribina se orilo „Plavi, plavi“. U 5. minutu vođstvo od 14-2 nagoveštavalo je pobedu, isto kao i 32-8 na poluvremenu. Na kraju je bilo ubedljivih 69-14. Ta pobeda bila je dovoljna za plasman u finalnu grupu jer su iz svake od tri išle po dve prvoplasirane reprezentacije.
Dve godine kasnije u Pragu Jugoslavija je bila deveta, medalje su podelili SSSR, Mađarska i Čehoslovačka, najbolji strelac bila je Poljakinja Romulada Gruščinska-Olesievic sa prosekom od 24,1 poena po meču.
Prvenstvo 1958. u Lođu (Poljska) pamti se po tome što je Bugarska skinula sa trona SSSR. Treća je bila Čehoslovačka a četvrta Jugoslavija sa bilansom 4-4. Bio je to prvi proboj u vrh. Naša Branka Cipruš je sa 13,1 poenom bila četvrti strelac Prvenstva. U Sofiji 1960. naše devojke bile su pete, isti plasman ostvaren je 1962. u Miluzu (Francuska), u Budimpešti 1964. Jugoslavija je bila sedma a 1966. u Rumuniji šesta.
Prva medalja
Na Evropsko prvenstvo 1968. u Italiji naše košarkašice ispraćene su bez mnogo optimizma, reč „medalja“ još uvek je bila zabranjena. Za to je bio kriv i ubedljiv poraz od Bugarske na Balkanijadi u Splitu, neposredno pred put. Bugarke su slavile sa 81-61, a izgubljena je i utakmica protiv Rumunije (52-59).
Pobeda nad Mađarskom u prvom meču u Raguzi malo je popravila raspoloženje. Marija Veger-Demšar je sa 18 poena najavila da će to biti njeno prvenstvo. Meč je dugo bio prilično izjednačen a odlučujuću prednost naš tim napravio je od 25. minuta (32-28) do 30. (43-29). Pobeda nad Francuskom, uz još bolju partiju Marije Veger (24 poena), obezbeđivala je prolaz u završnicu, a kada je u trećem meču vraćen dug Nemačkoj DR za poraz na prethodnom Prvenstvu, optimizam je počeo da raste.

U finalnu grupu otišlo se zajedno sa Nemačkom DR, ali bodovi se nisu prenosili, što je značilo da će se sa Istočnim Nemicama igrati još jednom. Dug je vraćen, bilo je 51-45, što je uz prethodne pobede nad Bugarskom (54-44) i Belgijom (82-44) bilo dovoljno za srebrnu medalju.
Naša Marija Veger bila je prvi strelac Šampionata sa 18,2 poena a valja pomenuti i sve košarkašice koje su donele prvu medalju: Slavojka Taušan, Jelica Kalenić, Meta Štoka, Nada Miletić, Jasna Selimović, Ružica Meglaj, Milica Radovanović, Spomenka Milojević, Marija Veger-Demšar, Stanka Stošić, Marijana Bremec i Olga Đoković. Ekipu su vodili treneri Ladislav Demšar i Bora Cenić, dok je nekadašnja reprezentativka Cmiljka Kalušević bila savezni kapiten.

U zemlji je vladalo oduševljenje, vest o srebrnoj medalji bila je na naslovnim stranama gotovo svih novina. Košarkašicama je po povratku u zemlju priređen sjajan doček na aerodromu u Beogradu. Prvi im je čestitao Radomir Šaper, predsednik KSJ, a zatim rođaci, prijatelji, novinari, momci…
Jugoslavija je ostala na pobedničkom postolju i 1970. u Holandiji, bila je treća, a Marija Veger-Demšar sa 27,3 poena opet najbolji strelac. U Bugarskoj 1972. postolje je bilo daleko, Jugoslavija je bila tek osma. Isto mesto osvojeno je i 1974. u Italiji, a izvestan napredak osvajanjem petog mesta ostvaren je 1976. u Francuskoj. Marija Veger je opet bila prvi strelac sa 23,8 poena u proseku.
Ponovo srebro
Selektor Borislav-Reba Ćorković odveo je u Poljsku 1978. ekipu od koje se nije ni tražila ni očekivala medalja, ali Jugoslavija se vratila sa srebrom oko vrata. Osvojile su ga Maja Kutleša, Marija Veger-Demšar, Marjana Bušljeta, Mirjana Bjedov, Vukica Mitić, Danica Guberinić, Sofija Pekić, Branka Jovanović, Zorica Đurković, Drinka Milović, Biljana Majstorović i Ljiljana Stanojević.
Naredno Prvenstvo 1980. igrano je u Jugoslaviji, završnica je bila u Banjaluci. Jugoslavija je završila na trećem mestu, iza SSSR i Poljske. Protiv Čehoslovačke je 28. septembra odigrana stota utakmica na evropskim prvenstvima, bilo je 61-57 za naš tim. Zorica Đurković je sa 20,6 poena bila prvi strelac, a uz nju selektor Milan Vasojević imao je u timu Sanju Ožegović, Mersadu Bećirspahić, Jelicu Komnenović, Nataliju Bacanović, Vukicu Mitić, Jasnu Pepeunik, Sofiju Pekić, Mariju Tonković, Vesnu Despotović, Biljanu Majstorović i Polonu Dornik.

U Italiji 1981. bronzana medalja izmakla je za dva poena, Čehoslovačka je u borbi za bronzu bila bolja 76-74. Dve godine kasnije medalja je opet bila blizu, ali četvrto mesto ne donosi odličje. Za utehu, opet smo imali najboljeg strelca, Jasmina Perazić je u proseku davala 25,7 poena. Na EP 1985. u Italiji Jugoslavija je bila peta a Jasmina Perazić sa 22,4 opet najbolji strelac. U našem timu pojavila se Razija Mujanović, centar od 202 cm koja će narednih godina praviti razliku.
Najzad pobeđen i SSSR
U Španiji 1987. Jugoslavija je po treći put bila vicešampion Evrope, odmah iza SSSR. Posle šest pobeda usledio je častan poraz u finalu, SSSR je bio bolji za 10 poena, 83-73. Medalju su pod vođstvom Milana Vasojevića osvojile Stojna Vangelovska, Kornelija Kvesić, Olivera Krivokapić, Jelica Komnenović, Anđelija Arbutina, Danira Nakić, Slađana Golić, Polona Dornik, Razija Mujanović, Jasmina Perazić i Bojana Milošević.
Dve godine kasnije u Varni (Bugarska) Jugoslavija je bila četvrta, a na postolje se vratila u Tel Avivu 1991. u predvečerje raspada Jugoslavije. Naš tim je do finala nanizao četiri pobede, a u poslednjem meču poražen je od SSSR 84-97.
Najdugovečniji selektor bio je Milan-Ciga Vasojević, koji je u periodu 1980-1989. čak 288 puta vodio reprezentaciju. Nasledio ga je Mihajlo-Miki Vuković koji je ekipu doveo do srebra na Mundijalu u Maleziji 1990. ali je 1991. ekipu kao selektor vodio Miodrag Vesković.
Anđa Arbutina tada je u autorskom tekstu sa “Sport” rekla da “očekuje finale”. Mnogi joj nisu poverovali, ali pokazalo se da je bila u pravu. Posle pobede nad Italijom (83-61) došao je istorijski 13. jun 1991. Pobeđen je Sovjetski Savez!
Posle 33 godine i 114 uzastopno dobijenih utakmica. SSSR je poslednji put igrao pod tim imenom, baš kao i Jugoslavija koja je zadržala ime, ali nije bila ista bez igračica iz Slovenije i Hrvatske, a ubrzo i BiH… Senzacija je bila najavljena u prva tri minuta, Raza Mujanović je dala prva četiri poena, Arbutina dodala još dva za početno vođstvo od 6-0. U 10. minutu bilo je nestvarnih 20-5! Naše devojke su prosto letele po terenu, pogađale sa distance, ispod koša, u kontri… U 17. minutu prednost je duplirana, 32-16! Sovjetski tim je deficit do odlaska na odmor sveo na osam poena (27-35), ali svima koji su navijali za naš tim bilo je jasno da utakmica može da se dobije. Nastavak je opet počeo sjajno, u 25. minutu posle koša Mare Lakić još jednom je bilo plus 16, 47-41. Iako konačan rezultat od samo „pola koša“ upućuje na zaključak da je na kraju bilo drame, nije bilo tako. Naš tim je kontrolisao utakmicu, u 39. minutu je vodio sa 75-66 i sve što je SSSR uspeo bilo je da serijom od 8-0 smanji rezultat, ali ne i da izbegne poraz. Istorija je bila ispisana…
Posle pobede nad Bugarskom na red je došlo finale i novi duel sa Sovjetskim Savezom. Niko nije smeo glasno da kaže, ali san o prvom zlatu i te kako je bio prisutan. Kad jednom pobediš rivala, možeš to i drugi put, uveravale su sebe naše igračice, ali postoji i ono nepisano pravilo o teškoćama da se isti rival dobije dva puta na istom takmičenju.
SSSR je bolje otvorio utakmicu (6-0), ali je u šestom minutu, posle koševa Mujanovićeve i Golićeve, prednost prešla na našu stranu (14-13). U 11. minutu naš tim je vodio sa 31-22! Da li je zlato (bilo) na pomolu? Evgenij Gomeljski, brat čuvenog pukovnika Aleksandra Gomeljskog, hvatao se za glavu, menjao, uzimao tajmaut, ali nije uspevao da nađe petorku koja bi parirala raspoloženim Jugoslovenkama. U 13. minutu bilo je 37-24 za Jugoslaviju, na poluvremenu ogromnih plus 14, 53-39.
Čun je počeo da se ljulja a san beži početkom nastavka. Naš tim je za četiri minuta dao četiri poena, sovjetski devet, pa je razlika smanjena na osam (56-48). Da sve bude gore, Raza Mujanović je od 25. minuta igrala sa četiri lične greške što je znatno uticalo na našu igru, posebno u odbrani. Naše devojke bile su prvakinje Evrope do 28. minuta kada je SSSR izjednačio na 60-60 (Mink). Bila su još dva naša vođstva (68-65, 74-71 – 33. minut), ali u naredna tri minuta protivnik je napravio 13-0, prešao u vođstvo (84-74) i rutinski meč priveo kraju.
Sovjetski tim je bio malo precizniji (35-63, 55,6 % prema 30-59, 50,8 %), malo je bolje skakao (38 prema 29), malo je bolje izvodio slobodna bacanja (75 % prema 63,3 %), taman da „za malo“ pobedi…

Srebro su osvojile Daniela Ilić, Mara Lakić, Eleonora Vild, Vesna Bajkuša, Nina Bjedov, Danira Nakić, Slađana Golić, Žana Lelas, Razija Mujanović, Silvana Mirvić, Anđelija Arbutina i Bojana Milošević.
(Nstaviće se)
Photo: Arhiva Koš magazina