Zlatni dečak iz komšiluka: Praja od Mostara
- July 22, 2022
- 0 comments
- Mišo Marić
- Posted in ISTORIJA
Ovo je intervju sa Prajom, Draženom Dalipagićem iz… 1973. godine. Interesantno je prisetiti se…
***
Dečacima se strašno žuri da porastu. Da budu veliki i izgledaju kao veliki, koji nisu uvek najbolji primer. Dečaci o tome ne razmišljaju, a njima je veoma dosadno da budu mali i sve te stvari sa kratkim pantalonicama idu im na živce, dosadi im riblje ulje, kratke ekskurzije, neki levi predmeti u školama – sve im dosadi. Onda oni zapnu.
Ovi hercegovački dečaci rastu od vode prema nebu ugledajući se pomalo na čemprese. Rastu, dakle, visoki i nežni. Krhki naizgled, a u stvari su veoma snažni i sazdani od najčvršćeg materijala.
A porasli su onog proleća kada su rane trešnje mogli ukrasti sa zemlje, kada se zaljubljuju u devočice iz svoje ulice i pišu im prva pisma.
Tada su dečaci porasli veliki i razmišljaju da puste brkove a la Burduš, a la Nikola Plećaš. To s brkovima je nevažno, onako. Unutra, u njima javljaju se neke druge, daleko važnije stvari. To su godine njihovih opredeljenja.
Vidim te dečake, štrkljaste, nemirne, glasne, a stidljive u stvari, kako u mom dvorištu ubacuju neku plastičnu loptu u obruč na zidu susedne zgrade. To je jedan obruč od žice, a i lopta nije bogzna kakva, ali oni su sada veliki i igraju košarku. Posle Evropskog prvenstva ta nam je košarka, direktno sa malog ekrana ušla u ulice, sokake, u dvorišta, u njihovo detinjstvo, ovo jesenje u Mostaru. I svi oni žele u ovom času da porastu još viši pa da jednog dana budu neki Slavnići, Ćosići, neki novi Dražen Dalipagić odrastao u ovoj ili susednoj ulici, svejedno, ali u gradu, dabome.
Taj njihov dečački, uzor, taj njihov Praja, kako ga njegove generacija i sada zove, navratio je ovih dana, posle osvojenog Evropskog prvenstva u Mostar – a i kako bi drukčije mogao.
Čik da vidim Mostarca, u čijoj geografiji Mostar nije prestonica sveta.
Koliko pre pet, šest godina i Dražen Dalipagić nije bio ovoliko porastao, pa je i on u jednoj sasvim obližnjoj ulici ubacivao neku plastičnu loptu u nakrivljeni koš. A to se ne zaboravlja, to se ne može zaboraviti. I zato Dražen kaže:
– Ja sam rođen u Mostaru. Kao klinac sam trenirao fudbal, a kasnije rukomet. Košarku sam počeo da igram na radnoj akciji ”Sava 68”. Tamo, na Savi, bilo je leto i odjednom sam počeo da rastem. Zato su me drugovi uvrstili u košarkašku ekipu naše brigade. Kada sam se vratio u Mostar trener Lokomotive Dabić me pozvao da igram. Igrao sam dve sezone, učio i rastao. Onda je jednog dana došao Ranko Žeravica i odveo me u Partizan. Iz Partizana sam stigao u reprezentaciju , eto tako je to bilo.
Tako je Praja iz svoje ulice iskoračio iz detinjstva, iz Industrijske škole na radnu akciju, sa radne akcije u Lokomotivu, iz Lokomotive u Partizan, a iz Parztizana u jugoslovensku reprezentaciju koja je nedavno u Barseloni pružila i izborila to zadovoljstvo da čujemo “Hej Slaveni”, da vidimo jugoslovensku zatavu na vrhu jarbola. I da, i na sebe i na njih budemo veoma ponosni u tom času. Dobar deo posla u toku Prvenstva obavio je i Dražen Dalipagić. Sada se seća:
– Ja ne znam koliko sam koševa postigao igrajući za reprezentaciju, ali ta evidencija postoji negde na papiru. Pitali ste me za moje najdraže koševe. Mogao bih da kažem u Barseloni protiv Italijana. Ne znam ko je šutirao, a ja sam skočio i dao iz odbojke koš. To je, možda, bio i presudan koš na toj uakmici, koja nam je otvorila vrata ka pobedničkom postolju. A u dresu Partizana postoji jedan koš koji neću zaboraviti. Igrali smo na Kubi protiv reprezentacije Kanade. Tri sekunde pre kraja bilo je nerešeno. Mi smo imali loptu, i dobio sam je negde pet metara od centra. Šutirao sam i …bio je to koš bez koske.
Pogodak, dakle, i dva razlike, a kada ga pitate da kaže najbolju jugoslovensku postavu, on bez dvoumljenja kaže:
– Ćosić, Jelovac, Kapičić, Plećaš i Tvrdić.
A kada sam pitao šta je sa njim i Slavnićem, on se smeje. Kaže:
– Slavnić i ja smo još pikavci.
Kako je to Dražen Dalipagić još”pikavac”, razmišljao sam. Posmatram toga Dražena dok sedi, a puna ga soba, puna ga kuća. Pa vidim sedi tu, ispred mene, jedan odrastao dečak. Uzalud mu brkovi, uzalud mu 22 godine, sva putovanja od Rio de Žaneira, preko Sao Paula, Lime, Moskve, Istanbula, Manile, na Filipinima i Hongkonga do Barselone… I sada još dalje do Amerike – sve mu uzalud kad u njemu još i sada živi dečak. Baš onakav kao ovaj u mome dvorištu što ubacuje neku plastičnu loptu u koš od žice.
A to je čini mi se i ono što najviše osvaja u susretu sa tim visokim momkom koji je porastao do zlatnog koša u Barseloni i do još nekih u nekom drugom gradu na mapi sveta. Ta njegova jednostavnost, pomalo stidljivost, ta staloženost i neposrednost, to nešto dečačko – to je ono što pleni i ostavlja najprijatniji utisak. Inače, izvan toga Dražen Dalipagić je jedan od momaka koji tačno znaju šta hoće u ovom životu, koji pored košarke studira odsek fizičkog vaspitanja na beogradskoj Pedagoškoj akademiji, koji razmišlja o budućnosti, koji zna da oceni prave životne vrednosti, kojeg interesuju zemlje, njihovi ljudi i običaji. O tim putovanjima kaže:
– Putovanja umaraju, ali ima tu neke posebne čari koja privlači čoveka. Vidi se jedan nepoznat svet sa kulturama, spomenicima, običajima i ljudima koji su po mnogo čemu isti, i po mnogo čemu različiti. Razlika je, recimo između Jugoslovena i Španaca i Evropljana i Azijata. A te razlike me interesuju. Tako se, preko ljudi, upoznaje život.
Pričao mi još Dražen Dalipagić o devojkama, ali malo. O prijateljima Jelovcu i Maraviću – veoma mnogo. Pričao mi je o svojima, majci, ocu, bratu u Mostaru.
– Dok je trajalo Prvenstvo u Barseloni mojima kod kuće nije bilo lako. Majka mi, recimo, nije uopšte gledala produžetak protiv Italijana. Izašla je napolje i stalno zapitkivala brata za rezultat. Da je gledala, kaže, onesvestila bi se. Otac je drugačiji. Znate kakvi smo mi muškarci… Ni njemu sigirno nje bilo lako, ali on to uzbuđenje krije.To je ona muška sujeta, znate. Ostaje veoma miran, a unutra bura…
Tako o porodici Dražen Dalipagić govori s puno topline, puno ljubavi. O porodici i Mostaru.
– Ja sam uvek bio Mostarac i ostaću.
Ovih dana Dražen ubacuje neke koševe”iz odbojke” na američkim košarakaškim stadionima. Dečaci u mom dvorištu onu plastičnu loptu u žičani obruč na zidu susedne zgrade…
Još malo pa će da porastu visoki. Neki će da puste i brkove a la Burduš, a la Plećaš. Neki će biti presrećni ako ga nazovu “Praja”. Po ovom visokom i simpatičnom momku koji je, ne tako davno, rastao u jednoj ulici sasvim blizu.
I dorastao do visina zlatnih koševa u bilo kojem gradu na mapi sveta. A to je veoma lako.
Photo: Twitter, bhbasket