Zrinjevac je košarkaški klub iz Zagreba (s Trešnjevke), nastanjen u legendarnoj sportskoj dvorani „Kutija sibica“, žargonski, ali u uporabi uglavnom tako zvanom. I sami nazivi kluba su se dinamično redali kroz povijest, obično po glavnom sponzoru u nekom periodu postojanja kluba. Ne ulazeći previše u te detalje, pobrojat ću nazive kronološki: KS Martinovka 1937. godine, zatim Element, Jedinstvo, Monter, Montažno, Jugomontaža, Trešnjevka, Industromontaža, Monting, Montmontaža, još jednom Industromontaža, a od 1992. godine do danas nosi ime Zrinjevac.
Zašto je priča o Zrinjevcu priča o braći i sestrama? Upravo tako se potrefilo tridesetih, pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da u istom naraštaju u Zrinjevcu igraju braća ili sestre. Krenimo kronološki:
Braća Arapović
Tri brata Arapović, uz ostatak obitelji, naselili su se 1932. godine u zagrebački kvart Martinovka. Danas, taj prometno i urbanistički kaotičan kvart, uopće ne odaje dojam o sportskom sjaju istog kvarta 30-ih godina prošlog stoljeća. Bujali su tu razni sportovi, uz basket i braća Arapović su došli na pravu lokaciju. No, bili su to i pravi ljudi. Braća Arapović, posebno Ivan i Dragutin, uz manje poznatog Stanka, iz Italije su donjeli, za nas tada napredna znanja o rukometu i košarci. Klub, zvan Martinovka, osnovan je 1937. godine, glavni u nj je bio Ivan Arapović Arap, što je i ostao do svoje smrti 1974. Dragutin je imao značajnu igračku epizodu, zvali su ga Digo, dok je Stankova uloga manja. Jugoslavija je 1945. ušla u novi poredak, rat je završio, no Arap je bio pozvan da kao iskusni predratni voditelj Martinovke nastavi s radom u tom kvartu. Digo je još igrao, imena kluba su se redala, a s njima je značaj kluba u ligi postajao sve manji. Ipak, Arap je tu bio alfa i omega, uz sve te nazive ide i njegova borba na dva terena, privrednom i sportskom, koje je organizacijski spojio u jedno i zbog toga je jedan od funkcionerskih pionira ovog sporta u Zagrebu. No, rezultati su s vremenom padali, Arapovići su odlazili s igrališta, bilo je dobrih igrača, no nitko nije mogao spriječiti prvoligašku sušu,(izbivanje iz prve lige Jugoslavije) od kraja 50-ih do početka 70-ih (više od 15 godina). Zaključno, dovoljno je reći, posebno o Arapu, koji su mu još bili nadimci: Stari i Car. Prvi govori o dugovječnosti i prisnosti kroz sportsku prisutnost, od igrača do funkcionera, a drugi o njegovoj moćnoj prodornosti na tim funkcijama, sve za dobrobit svog kluba. To nisu moje tlapnje napamet o davnim danima, mnogi velikani ove igre u Zagrebu, kao Dragan Kovačić, su govorili o tom osvajačkom šarmu pionira košarke, a takvih nam fali i danas.
A sada, malo o sestrama:
Sestre Meglaj
Zrinjevac, opisan u muškoj konkurenciji, osim juniorskih dosega, nema iza sebe rezultata u seniorskim takmičenjima, osim ako sam entuzijazam nije rezultat po sebi. Ženske ekipe tu stoje bitno drukčije, uspješnije, s preko 40 trofeja u ovih skoro 80 godina postojanja kluba. Sestre Meglaj sudjelovale su u dva trofeja od tih 40, prva dva, prvenstvo Jugoslavije za juniorke 1957. i prvenstvo Jugoslavije za seniorke 1967. To govori da su na neki način utkale put onima koji dolaze, bile su uporne, profesionalne i uspješne, sestre Ružica i Kornelija Meglaj. One, koje su došle iza njih, velim, uzele su više od 35 trofeja u ovim godinama, za svaku pohvalu, no posebno se mora napomenuti EU Kup Lilliana Ronchetti iz 1980. godine, doseg broj 1 u povijesti Zrinjevca u svim konkurencijama, ujedno i jedan od najvećih trofeja košarke na ovim prostorima. Igrale su (tada za KK Monting): Ožegović, Kokeza, Koruga, Bjedov, Barić, Slatković, Pepeunik, Bušljeta, Mucalo, Jajac, Piškor i Bilić.
Spomenik Ružici Meglaj-Rimac na zagrebačkom groblju Mirogoj
Sestre Meglaj, tokom godina su postale Ružica Meglaj-Rimac i Kornelija Meglaj-Soboćan. Matan Rimac i Miroslav Soboćan, isto tako su značajni ljudi u košarkaškom životu grada Zagreba, kao igrači, treneri, funkcioneri.
Osim sestara Rimac, tu su i braća Rimac, sinovi Ružice i Matana, čije uspjehe je Ružica samo donekle popratila, jer, nažalost, prerano je otišla 1996. godine. No, ono što je učinila, kao i Arap, kao i članovi njezine obitelji inficirani košarkom za ovaj grad, neće nestati u toj tužnoj 1996.već će ostati dok je ove igre i ovog grada.
No nisu samo žene bile uspješne u Zrinjevcu, već i:
Braća Reljanović
Željko i Krunoslav Reljanović uzeli su, uz 10 drugih igrača, pod vodstvom Vladimira Pokaza, 1969. godine prvenstvo Jugoslavije kao juniori. To je jedan od malobrojnih, uglavnom juniorskih dosega muških selekcija Zrinjevca, ako ne i najveći. Željko Reljanović preminuo je prije gotovo tri mjeseca, a prije nešto više od mjesec dana igrao se memorijal, inicijalni, u njegovu čast, u centru Zagreba (nogometni i košarkaški). On je pravi razlog ovog teksta o Zrinjevcu, spomenuh koji je to doseg, nije ih, velim, ni u juniorskim konkurencijama bilo puno. Na neki način, njegov brat i on su isto tako pioniri, kao Arapovići, kao sestre Meglaj, ne košarke općenito, ni ženske, ni rukovođenja, već moderne košarke u Zagrebu.
Krunoslav se, nakon tog juniorskog naslova, ubrzo ozljedio, završio karijeru košarkaša, posvetio medicini (općoj), koju je završio, posebno akupunkturi.
Nedavno preminuli Željko Reljanović
Željko je, s druge strane, nastavio dalje u jednu zanimljivu karijeru. No, da stavimo stvari u kontekst: Relja je s basketom počeo 1964, uzor mu je bio Radivoj Korać. U Zrinjevac (tada Industromontažu) doveo ga je spomenuti Pokaz, koji mu je predavao u OSK Izidor Kršnjavi (tada Rudi Čajevec), u kojoj je i sam Reljanović predavao tehničku kulturu i fiziku u godinama koje će doći ( meni je takodjer predavao). Uz Pokaza, trenirali su ga Trost, Franjković i Soboćan.
Uz spomenute, Arap je, nakon 15 sušnih godina nanjušio prvu ligu, priključio je Novosela u stručni stožer i doveo veličine: Bassina, Kovačića, Valeka, Kavedžiju, Kauzlarića i Vanjka. Svi zlatni juniori su se, tako reći, raspali, razbježali po drugim klubovima, osim Relje, što je on nazvao spojem sreće i prepoznavanja talenta. Uvijek spreman na šalu, na fin obrok, bio je jedan od glavnih protagonista kluba 70-ih godina, na terenu i izvan njega. Kao igrače, volio je Plećaša i Valeka, isto tako i Dalipagića, Delibašića i Jerkova. Puno je naučio od Dragana Kovačića. Uz spomenute trenere, još su ga trenirali Catinelli, Žeravica, Lečić i Kavedžija. Ipak, smatrao je da ga je najviše naucio Miroš Franjković, osebujni i strastveni trener.
Kratko je igrao i s mladjima od sebe: Miholićem, Nakićem, Ćosovićem i Despotom. Kasnije je još igrao u Medvešćaku i Križevcima, uz razne veteranske turnire i rad s mladima u školi, uz košarku je ostao do kraja. Volio je i nogomet, vjerojatno jednako kao i košarku, bio (uz brata Krunu), uspješan malonogometaš.
Eto, kao i njegov brat, prava renesansna osoba, širokih znanja i vidika. Željko Reljanović, košarkaš, nogometaš, profesor, učitelj, nije više odnedavno s nama, ali njegov trag je neizbrisiv, pa i u naciji koja pamti kao čovječje ribice, postoje iznimke koje pamte iznimne ljude, a Relja to svakako jest. Zato, vidimo se na Reljinom memorijalu 2019 godine!
Da se ne zaborave:
Mihovil Nakić
Sigurno najveći igrač Zrinjevca svih vremena. O Niku treba napisati knjigu, a ne dio članka, velikani pisane riječi, krenite, Nik to zavređuje!
Srebrenko Despot
Despot je uvijek malo kaskao za Nikom, nisu, kad se sve zbroji, usporedivi na terenu, Nik je u Zrinjevcu ispred svih, no izvan terena ta bujica ljubavi od Triglava do Istanbula koju je Despot budio kod ljudi, svakako ga je činila najomiljenijim igračem Zrinjevca svih vremena.
Zoran Čutura
Čutura je najomiljeniji živući igrač Zrinjevca, to svakako.
Vlado Vanjak
Zadranin, značajna figura Zrinjevca, kao igač, trener, funkcioner,70-ih, 80-ih, 90-ih i do danas.
U toj košarkaškoj šumi Zrinjevca, visoko stoje i ovi ljudi: Koloman Kiš, Marijan Pasarić, Krešo Vuković, Krešo Oblak, Ivan Marušić, Branko Radović, Milutin Minja, Aleksandar Kramarić, Vladimir Dimnić, Boris Mervar, Damir Đaković, Dragutin Drofenik, Zvonko Butković, Joško Buva, Branko Sikirić, Dragiša Perović, Zdravko Radulović, Emilio Kovačić, Koraljka Hlede i Iva Ciglar.
U tu košarkašku kuću slavnih Zrinjevca samo sam zakoračio nakratko, smrt Relje i ova podudarnost o braći i sestrama me nagnala na ovaj tekst koji se sto dana krčkao u meni. Ovaj tekst priziva bolja vremena, Balkan vlada u nogometu, tenisu, a bome i u košarci, klubovi u Zagrebu nestaju, ljudi odlaze i umiru, ali smo žilavi, barem sportski otporni i ne zaboravljamo. Balkan je u sportu svet, jak u svetom trojstvu sportova, zato, držite se sportova braćo i sestre, jer u politici smo bar nekoliko desetljeća treca liga Zapad.
Photo: Privatna arhiva

