Dugi o drugoj postavi
- December 22, 2015
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Ovde, na ovom portalu se pojavljuje mnogo dobrih članaka o košarci i košarkašima. Više o vrhunskim igračima, mada o njima manje-više sve znamo. Takođe, pojedini događaji iz istorije košarke su vrlo dobro predstavljeni, i veoma su značajni za razumevanje kompletne pojave i pokreta, kraće nazvanog – košarka.
Gospodin Vlada Olić je napisao članak o doživljaju dece vaspitane u Americi na utakmici i u ambijentu kod nas. Konkretno, misli se na utakmicu Crvena zvezda – Bajern. Lepo i ljudsko i čuđenje, ali i oduševljenje. Olićev mali ali nemerljivi doprinos toj košarkaškoj magmi, ili plazmi, stalno pulsiraćoj i živoj, nepredvidivoj i zaraznoj.
U tom našem Mlečnom putu milion je iskri, pokreta, eksplozija, ali i gašenja. Tu su i velike utakmice, i rezultati, velika takmičenja i veliki igrači, pa i oni manje veliki. Posebno oni. Pa onda događaji i doživljaji ljudi koji košarku pomno prate i žive sa njom. Gospodinu Oliću veliko hvala za doprinos svemu. I treba pisati o košarci na različite načine: i čisto novinarski, pomalo nemilosrdno ali korisno, i o istoriji iz koje možemo štošta da pokupimo, i o ljudima poznatim i nepoznatim, o ličnim doživljajima i traumama učesnika i “učesnika”. O svima koji košarku doživljavaju i preživljavaju, i pre svega o onima koji nemaju direktnog uticaja na odvijanje događaja.
I svako od nas ko se usudi i ima slobode da piše o svom viđenju ima pravo na to, i time doprinosi da košarka kao pojava ima ljudski, nadasve veseo ali i emotivni lik. Čak i kad se gubi. Zato i volim i, pre svega, očekujem i navijam za različitost prilaza, poimanja i tumačenja košarkaških događaja. Možda ste primetili da se malo i igram dramaturgijom u svom pisanju – razvučem, pa sučelim naizgled nespojive teme i pojave, pa na kraju nađem neku vezu. To može i da nekog nervira, ali nekima se sviđa. To je moja laičko-amaterska spisateljska mašta. Nešto kao kako mali Mikica zamišlja uvod, razradu i zaključak teksta. Iz programa za šesti razred osnovne.
Elem, imam neku neku ćagicu o krojačkom zanatu i znam u osnovi da šijem. Nije to razvijeno kod mene, više kao zanimacija. Na nivou poznavanja šivaće mašine, i hrabrosti da se zaseče koža i sastavi, na primer, jakna. Ima kod mene kreacije u to zanatu, i to je lepo, ali je pedanterija ipak u drugom planu – uostalom, savršeno nije uvek i najbolje. A i treba da se vidi “ručni rad”. Sitnice su to koje mi obogaćuju dane, pored ostalog.
Znajući za to moje šnajdersko umeće, jedan prijatelj me zamoli da mu rehabilitujem 30 godina staru “avirex” jaknu, i da stavim drugu postavu. E – ta druga postava se ne vidi, ali drži sve na okupu, a spoljna lepota ostaje za gledanje.
Hm, druga postava… asocijacija na nešto? Vama će sigurno biti čudno kako ja to povezujem. Kad se vratimo u neko vreme nazad, u košarci tokom utakmice nije bilo toliko izmena kao sada, a i sami razlozi za izmenama bili su iznuđeni drugačijim razmišljanjima i potrebama. Pa se, otprilike znalo u svakom timu prvih pet. I oni su bili nosioci igre velikim delom utakmice. Nije to baš bilo sve tako crno-belo, ali sigurno mnogo drugačije nego danas kad nekim trenerima ni hokej nije ravan po brzini i učestalosti izmena. Svaki igrač voli da ima malo vremena da se zagreje, stekne sigurnost, upozna direktne protivnike i u odbrani i u napadu, pogotovu u napadu. Da nađe načina da prođe, realizuje prednost koju ima, ili eventualno plasira nešto novo i time iznenadi protivnika. A za takav pristup, priznaćete, treba malo vremena, i nije to bilo nimalo lako. Tako se nekad radilo u našoj košarci gde su se svi igrači manje-više znali (to je danas prisutno samo kod Amerikanaca, u NBA, i na reprezentativnom planu). E – kad te svi poznaju ti onda moraš da vežbaš, izmišljaš novine, poboljšavaš sopstvene mogućnost. Da bi to uspeo morao si da treniraš besomučno i intezivno, pametno i koncetrisano.
Sad dolazimo na ono što pomenuh nešto ranije – druga postava. Ispisano velikim slovima i sa poštovanjem.
Da bi tim i po starinskim nazorima bio dobar, mora da se ima jak trening, mnogo jak, često jači i od samih utakmica. Mi smo u Radničkom, u vreme kad smo bili najjači, imali strahovitom kvalitetne treninge. Inspirušuće. Mnogo dobro smo se poznavali, tako da nekad ono što sa lakoćom uradiš na utakmici – na treningu nije moglo da prođe. Naše igre na dva koša su bile prelepe, čak i za slučajne posmatrače sa strane. Tada, naime, nikome nije padalo napamet da drži zatvorene treninge. Ja se takvih treninga sa velikom radošću sećam. Pogotovu onih kad sam se vraćao posle povrede ili bolesti. Ili kad sam se trudio da uđem u formu.
Sve je prštalo, svi te podržavaju, ali niko te ne pušta. Zapinješ i trpiš. To ti je kuća, tvoji najrođeniji. Nigde nisi tako zaštićen, bodren, ali i kritikovan kao kad si sa svojim saigračima u svom klubu. Ima i zezanja, ako te neko na utakmici napravi smešnim, ali nema u tome zle namere. Takav osećaj je nemerljiva vrednost, i nikako ne važi za današnje uslove kad pojedini igrači promene i po dvadesetak klubova u karijeri. Svuda sem kod kuće si došljak, možda dobro plaćen i poštovan, ali pod pritiskom, svuda si, ipak, “gastarbajter”. Osetio sam i ja to na svojoj koži, i imam jedan drugi izraz, mnogo ružniji, čuvam ga za neki drugi tekst, kad budem pričao o sebi – prosto da se neko drugi ne bi osetio pogođenim. A među svojima se stvaraju najlepša sećanja, prijateljstva i poštovanja bez rezervi. Pazite: bez rezervi!
Svi koji su se nekad tretirali kao igrači “druge” postave bili su vrlo kvalitetni i sticajem okolnosti morali su da nose i taj teret malih razlika u kvalitetu, ili možda procene trenera. Morali su da budu jaki, i ko je izdržao veoma je mentalno ojačao. Možda grešim, ali u kasnijem životu se to najbolje videlo. Zato im i skidam kapu, i lično uopšte se nisam osećao superiornim u odnosu na bilo koga iz te “druge” postave. Dapače – što bi rekli braća Zagrepčani.
A bilo je tu i onoga: dok jednom ne smrkne, drugome ne svane. Povrede, bolesti -bože moj sport je to, zato je i lep i pun prepreka koje samo jaki preskaču. Ali nkad nije bilo zle namere, seirenja. Kad se neko povredi, pored onog životinjskog u nama – pu, pu daleko bilo, štrecne te i zaboli kao da si se sam povredio. Toliko smo bili međusobno vezani.
Sećam se jednog detalja iz najboljeg perioda Radničkog. Piva, naš trener, je smislo taktiku da ja kao visok čuvam Moku Slavnića. Izledalo je to kao nemoguća misija. Međutim, ubrzo se na jednoj čuvenoj, po značaju i po lepoti, utakmici iz 1973. pokazalo kao pun pogodak. Piva mi je rekao šta treba da radim pred sam početak utakmice. Nisam imao vremena čak ni da se iznenadim. Par godina kasnije sam se spremao za istu ulogu, ali Moku da iznenadiš dva puta je nemoguće. Trenirali smo, i na treningu je moj mlađi drug iz “druge postave” Zupa trebalo da dublira Moku. Da skratim, ako ja to uopšte znam, razbio me je kao zvečku, malo su mi se i smejali, posle me nisu čak ni zezali. Počeli su Zupu da zovu – Moka! On je malo ćutao, a onda je postavio pitanje: “Što Moku ne bi prozvali Zupa?” Ja nisam imao pravo glasa.
Da ne bi bilo zabune – taj Zupančič Dušan-Zupa nije bio bilo ko, nego najbolji mladi igrač Evrope na prethodnom juniorskom kontinentalnom šampionatu. Ovo kao crtica o igračute takozvane “druge “postave.
Možda se ovo nekom čini dosadnim ili suvišnim, ali ja tako razmišljam: čovek je sopstveni najstrožiji sudija, ali i abolicionar. Nemam nikakav problem da iznesem svoje viđenje o pojavama i ljudima koji su, na neki način, bili vezivno tkivo nadprirodne pojave koju je neko nazvao, a mi prihvatili kao košarku. Ja se ne bavim letovima na Mars i Mesec, ako ih je i bilo, svetskom recesijom, otvaranjam poglavlja ili čega već. Bavim se nečim što je biblijski ispred i iznad svega. Pokušavam da se bavim našim lepim, malim ali uzvišenim životom. Ljudski je ako uspevam, dobro je. Ako vam se ne čini tako – oprostite grešnom čoveku. A i ne mogu svi da se bave softverom – mora neko da zna da zavrne šraf i zakuca ekser. Ili i tu grešim?
Jer kako reče pesnikDuško Trifunović: “Grešio sam i mnogo mi je žao što nisam više, i što nisam luđe, jer samo će gresi kada budem pao biti samo moji, sve
ostalo tuđe”.
Uz veliko poštovanje i zahvalnost mojim prijateljima i saigračima (da se ograničim samo na 1973. jer bi spisak izgubio smisao): i pokojnom Miletu Đorđeviću, i pokojnom Slobodanu Zimonjiću, i Duletu Trivaliću, i Draganu Vučiniću – pogotovu njemu, i Milovanu Tasiću, i Radovanu Novoviću, i Jovici Veljoviću i Dragoljubu Zmijancu. . .
Dugi.
Photo: MN press
Dugi,
svaka čast na tekstu i zapažanjima.Veoma senzibilno i upečatljivo.
Bravo!