Feljton Final Four (1): Sve je počelo 1939.
- May 16, 2017
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EUROLEAGUE
Oči košarkaške javnosti, bar evropske, ove nedelje biće uperene ka Istanbulu koji će po treći put biti domaćin Final Four turnira Evrolige. Prvi put je završnica elitnog klupskog takmičenja na Bosforu igrana 1992. što, naravno, sa radošću pamtimo jer je Partizan trojkom Saše Đorđevića u poslednjim sekundima pobedio Huventud i doneo srpskoj košarci zasad jedinu titulu prvaka Evrope. Drugi put elita se okupila 2012. a drama je bila sličnoj onoj iz 1992. Olimpijakos je stigao minus 19 i košem Printezisa sa sirenom pobedio CSKA.
Final Four? Termin i formulu uvezli smo, kao i sve ostalo, iz Sjedinjenih Američkih Država. Odomaćio se jer u srpskom nema baš adekvatnog i lako prijemčivog termina. Moglo bi se reći “završnica četvorice”, kao što to ponekad kažu Španci, ali “final four” se toliko odomaćilo da zvuči neobično kad se koristi neka druga formulacija koja treba da kaže to isto.
Istraživao sam, ali nisam siguran da li je prvi Final Four, igran u martu 1939, bio sa 4 ili možda sa 8 učesnika. Te 1939. osam univerzitetskih timova igralo je prvi studentski šampionat (NCAA) a završnica je odigrana u Evanstonu, država Ilinoj, ali nije jasno gde su igrane četvrtfinalne utakmice.
Oregon, šampion NCAA 1939.
U dvorani “Patten Gymnasium” u prvom finalu, igranom 27. marta 1939, Oregon je pobedio Ohajo Stejt sa 46-33. Trener pobednika bio je Harold Olsen a prvi MVP bio je Džimi Hol, koji je bio i najbolji srelac sa 58 poena.
Zapisnik sa Final foura 1939.
Tako je počelo i traje do danas, završnica je uvek u martu zbog čega se turnir na kome učestvuju 64 najbolje ekipe naziva “Martovsko ludilo”. U završnici uvek igraju 4 tima a njihovo nadmetanje u polufinalu i finalu prati i po 70.000 gledalaca, u zavisnosti od kapaciteta dvorane. Bilo gde da se igra spektakl koji prati cela Amerika je zagarantovan, a prenosi utakmica uvek spadaju u najgledanije sportske događaje.
Formula zvana “Final Four” stigla je u Evropu 1966. kad je FIBA, eksperimentalno, odlučila da završnicu ondašnjeg Kupa šampiona odigra sa turnirom 4 tima u jednom gradu. Izbor je pao na Bolonju ali je, ne znam zašto, polufinalna utakmica između Slavije Prag i AEK-a iz Atine igrana u – Milanu. Pobedila je Slavija 103-73, dok je u Bolonji milanski Simental (današnji Armani) pobedio moskovski CSKA sa 68-57. Finale je igrano 1. aprila 1966. pred 8.000 gledalaca, Simental je bio bolji 77-72, sa Skipom Torenom kao zvezdom. Amerikanac je dao 21 poen a zapažen je bio i njegov zemljak, budući NBA šampion i budući senator Bil Bredli, strelac 14 poena. U timu Slavije blistao je Jirži Zidek senior, u to vreme jedan od najboljih evropskih centara. Dao je 20 poena. Treće mesto osvojio je tim CSKA pobedivši AEK sa 85-62.
Formula je zadržana i za narednu sezonu kada je domaćin F4 turnira bio Madrid. Učesnici su bili Real Madrid (bolji od naše Olimpije u polufinalu 88-86), Simental i opet Slavija Prag (izgubila polufinale 103-97). Ivo Daneu mi je više puta pričao da Real nikada ne bi dobio Olimpiju da se nije povredio Borut Basin, koji je do povrede dao 32 poena. Sećam se priče o neobičnom detalju da je Basina u bolnicu svojim kolima odvezao Ferenc Puškaš, tada fudbalska zvezda madridskog Reala. Real je u finalu iskoristio prednost domaćeg terena i pobedio Simental sa 91-83, uz 29 poena Emilijana Rodrigeza i 23 Majlsa Ajkena, dok je u timu italijanskog prvaka blistao Amerikanac Stiv Čabin sa 34 koša. Slavija je bila treća posle pobede nad Olimpijom od 88-83. Nije bilo zvaničnog MVP, ali je Ivo Daneu igrao toliko dobro da je Santjago Bernabeu, tadašnji predsednik Reala, naredio saradnicima da kako znaju i umeju dovedu “tog komunistu”. Transfer je bio nemoguć iz mnogo razloga, od administrativnih (jer su u to vreme naši sportisti u inostranstvo mogli tek kad napune odrđen broj godina), do političkih (jer je u Španiji na vlasti bio general Franko, a naše dve zemlje nisu imale diplomatske odnose).
Nikada nisam uspeo da ustanovim zašto je FIBA odustala od formule F4 i već od 1968. vratila se klasičnom finalu na neutralnom terenu. Bilo kako bilo, pauza je trajala sve do 1988. kada se u Ganu (Belgija) okupila “velika četvorka”: Partizan, Aris, Trejser (bivši Simental, originalna Olimpija Milano) i Makabi. Stigli su tako što su u finalnoj grupi sa 8 timova zauzeli 4 prva mesta. Partizan je bio prvi sa 10-4, Aris drugi a Trejser treći sa po 9-5, Makabi četvrti sa 8-6.
Bila je to velika sezona “crno-belih” sa enormno talentovanim timom: Divac, Đorđević, Paspalj,
Pecarski, Grbović, Nakić, Željko Obradović, Savović… Na klupi je bio tada mladi trener Duško Vujošević. Iako je u grupi pobedio Makabi u Beogradu, u Ganu je bolji bio izraelski tim (87-82), dok je u drugom polufinalu Trejser pobedio Aris identičnim rezultatom. Partizan je završio na trećem mestu pobedivši Aris sa 105-93 zahvaljujući tandemu cenatra Vlade Divac (31 poen) – Miroslav Pecarski (24), dok je Grke predvodio Nikos Galis, strelac 39 poena.
FIBA više nije eksperimentisala, zadržala je formulu završnice sa 4 tima dok je Evroliga u svojoj prvoj sezoni 2000/01 probala sa plejofom, ali je već za drugu shvatila da je mnogo atraktivnija završnica sa 4 tima. Od Bolonje 2002. traje formula F4 kao kruna sezone. Događaj je od starta sezone upisan u kalendar kao nešto što se ne sme propustiti, makar na televiziji. Tih nekoliko dana liče na “sajam košarkle” jer svi koji nešto znače u svetu basketa dolaze da vide, budu viđeni i možda zaključe neki posao. Odavno su brojni skauti NBA timova koji sa jednakim interesovanjem prate i juniorski turnir Evrolige sa 8 timova, jer upravo tu registruju potencijalne kandidate za neki budući draft ili direktan ugovor.
Ovogodišnji skup u Istanbulu neće biti nikakakv izuzetak – dobrodošli na sajam evropske klupske košarke.
(Nastaviće se)