Omaž zlatnoj generaciji Argentine
- December 15, 2016
- 0 comments
- Marko Šikuljak
- Posted in BlogEVROPA/SVET
Brojna porodica saradnika Koš magazina bogatija je od danas za još jedno ime. Javio nam se naš čitalac Marko Šikuljak, novinar rođen 1984. u Sarajevu, žurnalistiku je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Urednik je portala frontal.rs. Ima sopstvenu veb-stranicu. Poslao nam je zanimljiv tekst u kome je analizirao zlatnu generaciju argentinskih košarkaša, od početaka, krajem 90-ih godina prošlog veka, do simboličnog kraja na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru ove 2016.
***
Nakon Svjetskog prvenstva u Indijanapolisu 2002. u Srbiji je izlazio košarkaški mjesečnik Playball, koji je objavio priču o hitu Mundobasketa, argentinskoj reprezentaciji. Naslov je bio “Familija ludaka”, a dobar dio priče potekao je od argentinskog novinara, koji je objašnjavao da se neka prezimena reprezentativaca izgovaraju drugačije (Magnano, Nokjoni, Eskola, ili kako već…), da Volkoviski potiče iz neke pustinje na kraju svijeta, da su Sančeza menadžeri koji su ga tražili da potpiše ugovor u Evropi našli u lokalnoj krčmi trešten pijanog, da je čitava selekcija jedna velika klapa u kojoj možda nisu svi ludaci, ali Oberto sirurno ima “šifru” koju mu je dao ljekar…
Biće da baš i nisu ludaci, ali jesu Zlatna generacija (Generación Dorada), kako su prozvani u Argentini. Oduvijek su bili prava porodica. To je išlo dotle da su neki igrači godinama pozivani u reprezentaciju, tim je držan na okupu, a o podmlađivanju i uvođenju novih igrača nije bilo ni govora.
Na poslednjim Olimpijskim igrama u Riju od dresa reprezentacije opraštalo se nekoliko igrača koji su se bližili četrdesetoj! Godinama unazad, i kad bi ostalo neko nepopunjeno mjesto u reprezentaciji, češće bi poziv dobijao neki ispisnik Đinobilija i Noćionija, nego što se razmišljalo da se pozove neko mlađi, ko bi u budućnosti bio nosilac igre. Najzanimljiviji je slučaj Lea Gutijereza, onog tipa koji je redovno na spisku za velika takmičenja, a nikad ne ulazi u igru, čak i kad je meč odavno riješen. Kao da su veterana i jednog od rijetkih momaka koji dolazi iz domaće lige pozivali zbog mahanja peškira i atmosfere.
Kako je sve počelo
Nakon 40 godina i osvajanja zlata na prvom Svjetskom šampionatu 1950, Argentina je 1990. ponovo bila domaćin Svjetskog prvenstva. Jugoslavija je dostizala vrhunac onoga što se zvalo amaterska košarka, a u Argentini je ovaj sport dobio novi impuls i popularnost.
Među dječacima koji su brisali parket bio je i desetogodišnji Luis Skola, mladi košarkaš koji je u svemu išao ispred svoje generacije. Kao najbolji igrač kadetske selekcije pozvan je na kaljenje u juniorsku reprezentaciju. U njoj su ga dočekali 3-4 godine stariji momci po imenu Gabrijel Fernandez, Leonardo Gutjerez, Pepe Sančez, Lukas Viktorijano, Leandro Paladino, Manuel Đinobili, Fabrisio Oberto…
Na Svjetskom prvenstvu za mlađe od 22 godine na kome su osvojili 4. mjesto, četvorica poslednjih među pobrojanim bili su nosioci igre. Medalju su izgubili u duelu sa Jugoslavijom, koju su predvodili Šćepanović, Lukovski, Jovo Stanojević. Australija, koja je na putu do finala izbacila SAD i Argentinu, osvojila je zlato pobjedom nad Portorikom.
Malo ko je od igrača pobrojanih ekipa zasijao na najvišim visinama, niti je njihova generacija postala okosnica seniorske reprezentacije, kako se to desilo u slučaju argentinske familije. Bili su sa razlogom forsirani, i većina ih je bila mlađa od 22 godine,77. i 78. godište, uz Skolu koji je tek prebacio 17, te Oberta koji je rođen 21. marta 1975, pa samo možemo zamisliti na koji način je uglavljen u pravila takmičenja.
Godinu dana ranije, na OI u Atlanti, Huan Espil ubacio je 27 poena jednoj od najboljih američkih profi selekcija, ali 9. mjesto govorilo je da Argentini treba osvježenje. Stare zvijezde, Milanesio, Espil i Marselo Nikola nisu mogli povući Argentinu više od borbe za četvrtfinale velikog takmičenja. I 1998. u Atini na scenu su stupili prvi mladići iz zlatne generacije, Sančez i Đinobili. Volkoviski je imao evropsko iskustvo, a ko nije zapazio Oberta u Atlanti ili na Mekdonalds turniru u Parizu, sad je imao priliku. Uz nešto starije Skonokinija, Montekiju, te najstarije zvijezde bili su zanimljiva ekipa, ali ih je Jugoslavija u četvrtfinalu uz dosta muke zaustavila.
Koncentracija kvaliteta
Olimpijada u Sidneju je preskočena, pa se transformacija argentinske košarke desila nekako mimo naših očiju. Za to vrijeme Argentinci su 1999. na Južnoameričkom prvenstvu, a potom i Prvenstvu Amerika bili bronzani. Ovaj drugi rezutat ih je udaljio od Sidneja, u polufinalu su udarili na SAD. Na OI je otišla Kanada, što je Jugoslaviju skupo koštalo. Nakon toga, 2001. na oba prvenstva su uzeli zlato (SAD nisu učestvovale na turniru Amerika, koji predstavlja kvalifikacije za velika takmičenja). Oba takmičenja okončana su bez poraza.
Za bum koji su napravili najviše uticaja ima masovan odlazak Argentinaca u špansku ligu, koja je na prelazu milenijuma gradila svoj status najjače u Evropi. Naročito se to odnosi na Taukeramiku, koja je bila stjecište Argentinaca. Skola, Noćioni, Paladino, Oberto, Volkoviski činili su koloniju koja je od baskijskog tima napravila malu Argentinu. A trener Duško Ivanović je od njih istesao sjajne košarkaše, stvarajući žestoke ratnike, kakvi su jedino i mogli igrati u ovom timu koji i kad je mijenjao igrače, nije mijenjao stil i sistem igre.
Pokušavala je i Pamesa sa mini selekcijama Argentine, pa je bilo sezona sa po 4 igrača iz ove zemlje. A postojala je i druga struja, koja je u Evropu stizala preko Italije, i redovno im je prva stanica bila Ređo Emilija (Skonokini, Montekija, Đinobili, Delfino, Paldino).
Desant na postolje
Te 2002. okupila se ekipa koja je imala zavidno iskustvo igranja u španskoj i italijanskoj ligi. Svako ko je ovlaš pratio košarku znao je da imaju dobre igrače, i mogao nabrojati nekoliko. Đinobili je letio evroligaškim parketima u dresu Kindera, Taukeramika je bila finalista Evrolige 2001, godinu posle prvak Španije po prvi put. Okosnicu su činili nekadašnji juniori, armaturu su dodali iskusni Hugo Skonokini, Montekija i Volkoviski. Ovaj poslednji je uz Sančeza imao jednogodišnje iskustvo u pokušavanju nametanja NBA klubovima. Tu je bio i Noćioni, samostvoren tip, koji se vinuo u orbitu nekako obilaznim putem, van fokusa onih koji su u početku selektirali sjajnu generaciju juniora.
Tim je imao sve. Ali – nije bilo para. Argentina je bila u ekonomskom haosu, na ulicama neredi, budućnost neizvjesna, a nakon debakla fudbalera u Japanu i Južnoj Koreji, nikome nije bilo ni do sporta.
Košarkaška klapa nije bila u fazonu da se ne pojavi na Svjetskom prvenstvu. Iz svojih džepova su platili troškove dolaska na Prvenstvo, govorilo se da su platili i za dresove…
Nije bilo uzalud. Od prvog meča kao da su letjeli po parketu i bili neuhvatljivi za protivnike. U poslednjem meču pred četvrtfinale susreli su se sa domaćinom, kome su ekipu skrojili silni otkazi najboljih NBA igrača.
Prvi put je neko u meč sa SAD profesinalcima ušao bez namjere da odugovlači, igra sporo, sve kako bi izgubio što manjom razlikom. Argentinci su od početka grizli u odbrani, jurišali u napadu, njihove kretnje su pravile pometnju, dodavanja bila lucidna i iznenađujuća, šutevi precizni. Kako je meč odmicao, bilo je jasno da se Amerikanci neće “uozbiljiti”, jer se to uvijek očekivalo nakon poluvremena u kome im se rival nekako suprotstavi. Naprotiv, vidjeli smo žestoke Argentinci koji zakucavaju preko NBA igrača.
Jugoslavija i Argentina odlučivali su o tituli svjetskog prvaka. Polufinalna pobjeda protiv Njemačke skupo je koštala Argentinu, jer je Đinobili povrijedio skočni zglob. Izjednačena borba u prvom poluvremenu, u drugom je Argentina počela da stvara prednost. Ubacio je trener Manjano Đinobilija poslednjih 12 minuta, ali nije to pomoglo Argentini, njegov uticaj na igru nije postojao. Vjerovatno ne treba ponavljati da je Bodiroga preuzeo odgovornost i doveo Jugoslaviju do neriješenog rezultata, da su Argentinci tražili faul nad Skonokinijem, koji je jurio ka košu nakon Divčevih promašenih bacanja. Da je sudijska pištaljka ostala bez vazduha, da je u produžetku sve bilo stvar tehničke prirode. Jedan svijet, jedna titula, glasio je slogan u Indijanapolisu. I ona je pripala Jugoslaviji.
Olimpijske visine
Nakon toga, Argentinci su morali olimpijsku vizu izboriti na sveameričkom turniru, na kome zbog razvučenosti i broja utakmica, poneki poraz ne bi zakomplikovao situaciju. Snažnoj ekipi SAD, okupljnoj da vraća košarkaški ponos, suprostavili su se odlično u prvom meču (poraz od 8 razlike), a u finalu su Ameri bili nabrijani da pokažu ko je gazda (106:73).
Argentina je u Atinu stigla puna „kao oko“ dobrim igračima. Uz okosnicu vundertima od prije dvije godine, bili su pojačani Valterom Hermanom, dugorukim koščatim tipom tragične sudbine (u jednom danu izgubio majku, sestru i ženu) koji je sezonu ranije žario ACB ligom, te Karlosom Delfinom, koji je sa Skiperom imao odličnu sezonu u Evroligi. Obojica odlične atlete, bili su garant da će Argentina fizikalijama moći parirati svakome.
Olimpijski put bio je trnovit. Protiv SCG su se izvukli onim neviđenim Đinobilijevim šutem u zadnjoj sekundi. Neopisiva radost, Manjano kao blesav trči oko parketa visoko podižući koljena, sve zajedno najbolji demanti riječi upućivanih prije meča: “Ovo je za nas obična utakmica”. Kako da ne, bila je to toliko željena osveta.
Potom red poraza i pobjeda, dovoljan za treće mjesto u grupi, i četvrtfinale u kojem su pobijedili domaćina. Tvrda utakmica koju su uspjeli prelomiti u svoju korist, iako nisu blistali. I onda opet Amerikanci, koji su se takođe mrcvarili tokom turnira, i zaigrali tek u četvrtfinalu. Činilo se kao da su baš njih Argentinci čekali, kao da baš sa njima znaju kako treba igrati. Taktički sjajno, lucidno, sigurno, atraktivno… Ostalo je da se na kraju osvete Italijanima, koji su iznenađujuće izrešetali Litvaniju u polufinalu. Lovorovi vijenci na glavama, i prije toga ono čuveno širenje dresova u visini grudi, kojim se pokazuje nacionalna zastava na njemu.
Sa vrha je samo jedan put
Na SP u Japan 2006. Argentina je došla u naponu snage, kao jedan od glavnih favorita. Novi trener je bio Ernandez, koji od odlaska Manjana nije silazio sa kormila. I igrali su bez greške, sigurno, do polufinala sa Španijom. U njega su ušli sa takvom žestinom, sa željom da Špance izmlate kao šnicle. Španija je bila odlična, ali nedorečena ekipa, kojoj je uvijek falio jedan korak. Ne ovaj put. Bez Gasola koji se povrijedio tokom meča, borba se vodi do poslednjeg napada, a Španija je u vođstvu jedan poen. Loptu uzima Đinobili, koji nikad nije imao problem sa strahom. Jurnuo je u reket, tamo udara u zid, baca loptu u desni ćošak gdje je čekao Noćioni, koji promašuje za tri. Španija je otišla u finale u kojem je, ponovo bez Gasola, demolirala Grčku. Argentina se za medalju borila sa SAD, u kojoj je bio sakupljeno jezgro budućih šampionskih ekipa. Vodili su u prvom poluvremenu, nosili se veći dio meča, ali posustali krajem treće četvrtine, a protivnik je to priveo kraju sa sigurnih 15 razlike.
Teško je naći pravu riječ za taj trenutak. Nije se ništa srušilo, ali krenulo je nizvodno. To je bio zenit te sjajne ekipe. Iz rezervoara igrača sa velikim evropskim iskustvom imali su samo Priđonija. Jedan po jedan iz zlatne generacije je odlazio. I dalje su bili dobri, najblaže rečeno. Nisu više bili super tim. Ali dovoljno jaki da igraju u kost sa svima. I da pobjeđuju poprilično često.
Na olimpijski turnir u Peking došli su kao osvajači Dijamantske lopte. Na Igrama su osvojili bronzu. Tijesno protiv Grka u četvrtfinalu, za Amerikance nisu imali snage, ali jesu da se osvete Litvancima za poraz u grupi. Činilo se da će to biti najbolji oproštaj sjajnih igrača koji su već pregazili tridesetu, i koji će se sad posvetiti klupskim ugovorima u pokušaju da uzmu poslednje velike pare. Ali ne bi valjda ti igrači napravili takve stvari, da su na život i igru gledali tako kalkulantski? Nipošto! Zar bi Argentince bio glas da su najuobraženiji narod latinske Amerike, kad ne bi i u četvrtoj deceniji mislili da su sposobni da prave vrhunske rezultate.
I na samom kraju
Nakon toga su osvojili zlato na Sveameričkom prvenstvu (2011.) i Prvenstvu Južne Amerike (2012,), i dalje bez ikakvog osmišljenog podmlađivanja. Na SP 2010. bili su 5, na londonskim Igrama 2012. bili su u grupi onih ekipa koje konkurišu za medalju, ali daleko iza SAD i Španije, čije finale nije bilo upitno. Na iskustvo i čvrstinu su izbacili komšijski Brazil (njima su i prije i poslije zagorčavali život, i sjekli sve nade da će talentovana grupa igrača, predvođenih upravo Manjanom, ikada upasti u borbu za medalju). Nakon polufinalnog poraza od SAD, igrali su Argentinci za još jednu bronzu, ali karma ili šta već, htjela je da Andrej Kirilenko sa baš tom medaljom ode u istoriju.
Na SP u Španiji 2014. se vidjelo da je energija potrošena, ali probali su još jednom u Riju 2016. Kakva atmosfera vlada u toj ekipi, dovoljno je reći da su nagovorili Delfina da odigra turnir, iako se povukao i nije bio ni u kakvom u takmičarskom ritmu. Ipak, borili su se do kraja, a više od 8. mjesta nije moglo. Taman da zagrizu još jednom, u prvoj četvrtini protiv neprikosnovenih Amerikanaca. U ekipi su bili i neki momci mlađi od 30 godina, ali već je bilo jasno. Nakon povlačenja Đinobilija, Skole, Noćionija, nema više one košarkaške Argentine. Nema one savršene igre, i savršenog tima u kome svih 12 igrača može da izađe na parket, i pruži najbolje.
Photo: FIBA