Kao da prolazi, nečujno, tiho… ovih dana navršava se oko pola vijeka – stoljeća, kako su nas napustili, rano preminuli. Tačnije, 27. maja 1970. godine Trajko Rajković i 2. juna 1969. Radivoj Korać, košarkaške veličine, legende, moji drugari, saigrači u našem OKK Beogradu i reprezentaciji nekadašnje nam YU.
Mnogo toga je do sada rečeno, napisano, i snimljeno i TV i filmskom kamerom o ovim ,,ljudeskarama“. Ali, Trajko, Žućko i ja smo bili nešto malo više, veliki prijatelji, pa je ostalo i nešto naše, zajedničko, što nas je i vezivalo, što smo znali jedan o drugom, što nije otišlo u etar. A možda se nešto od toga jednog dana i pojavi u mojim zapisima…
Kao i svake godine, često, kao i danas, uglavnom sam, odem do njih, do njihove vječne kuće na Novom groblju, odnesem im po cvet, onako plavo obojen, malo se ispričamo, da ne kažem najviše košarkaški, i moram vam priznati da mi svaki put naviru sjećanja na naša poslednja viđenja i nekako… kao da se iz mene, iz dna duše, javlja neka griža savjesti. Da sam tada mogao, i morao, možda i drugačije reagovati, a to je….

Za Žućka… Igrali smo 31. maja 1969. revijalnu utakmicu u Sarajevu, a povodom izgradnje velikog sportskog centra ,,Skenderija“, on za reprezentaciju YU a ja sa igračima poreklom iz Bosne i Hercegovine. Bili smo zajedno dva dana, u hotelu Central, nerazdvojni, dogovorili se da se zajedno vratimo sa njegovim autom – golfom za Beograd, i… pred polazak, odjednom… ni onda ni sada, 50 godina poslije, neobjašnjivo… Ja sam odlučio da idem u Banjaluku, kod roditelja, da ih obiđem na jedan dan. Žućko me pogledao, rukovali smo se našim ,,ljevicama“ i samo je prokomentarisao: “I, šta, prijatelju Koki, ostavljaš me da sam idem za Beograd”. I – tako je to bilo, nikad se više nismo vidjeli.
Za Trajka, s kojim sam u sezoni 1969/70 igrao zajedno za naš OKK Beograd i provodio na pripremama reprezentacije za SP u Ljubljani maltene 24 sata dnevno zajedno. Tada je bivao malo po malo pa bolešljiv, ponekad i izražajnije, sa bolovima u grudima. Sada kad nešto razmišljam, nisam dobro reagovao, insistirao na njegovim detaljnijim pregledima, pa čak i kad smo se, poslije njegovog povratka sa zlatnom medaljom, našli u zagrljaju, na našem treningu… Nisam tad ozbiljno shvatio, žalio mi se da nije dobro sa zdravljem, nažalost, tu noć je i preminuo!
I sada mi, poslije svega, a toliko godina je prošlo, zvuče riječi koje sam izrekao na oproštajnom govoru Trajku, nad njihovom zajedničkom, viječnom kućom:
“Sada će i tvoj plavi dres ostati u vitrini da se više nikada ne natopi znojem. A mi ćemo vječno igrati sa dva igrača više, jer ti i Žućko bdićete nad nama, kao što ste to radili i za života. Mi vas volimo, mi te volimo“
Kako onda tako i danas!
TRAJKO I ŽUĆKO, NEKA VAM JE VIJEČNA SLAVA, VIJEČNI NEZABORAV! Vaš prijatelj Koki – Blaž.
Photo: Printscreen
2 komentari
[…] | OKK BEOGRAD | BLICKOŠ MAGAZIN | 1 | […]
[…] | OKK BEOGRAD | BLICKOŠ MAGAZIN | 1 | […]