Više nego zanimljiv tekst našeg saradnika koji se potpisauje kao „Souly“ (ime poznato redakciji) ponovo je u meni probudio pitanje koje sam sebi više puta postavljao, i na koje nikada nisam mogao da odgovorim: Kako bi izgledala „idealna reprezentacija Jugoslavije/Srbije od igrača koje sam gledao, znači negde od početka 60-tih godina prošlog veka? Pokušavao sam da izaberem mojih „12 najboljih“ i nikada nisam stigao dalje od 7 ili 8, jer sam hvatao sebe u nemogućoj misiji. Ne samo da nema vremeplov-mašine koja bi mogla objektivno da poredi igrače različitih generacija, nego je sjajnih košarkaša bilo toliko da sam jednostavno morao da odustanem…
Počnem tako od pleja i kažem: OK; Ivo Daneu svakako, Pino Đerđa izvesno, naravno Moka Slavnić, neizostavno Sale Đorđević… “Žrtvujem“ Ratu Tvrdića, ali čekaj – gde ću Tea? Teško da je iko ikada „igrao“ sa 5 plejmejkera, ali ovo je pre-selekcija, posle ću, mislim, „kratiti spisak“. Ajmo na bekove. Pod obavezno Kića, do njega Mirza i Dražen, bez diskusije Danilović, vrlo verovatno Plećaš… Stop: a Duci Simonović, prvi moderni „kombo-bek“ naše košarke? Predjem na krila: Korać i Praja obavezno, Peđa Stojaković 100 odsto, Šolman verovatno, možda Cvele, bez dileme Kukoč i Paspalj, da se ne ogrešim o Kaponju i Miška Čermaka? Čekaj, gde ću Bodirogu? Dobro, može i na dvojku i trojku, ali već je „overbooking“… Ista dilema oko Bjelice, trojka ili četvorka? Krećem na „forwarde“ i centre, i već posle neizostavnog Kreše Ćosića nastaju dileme. Trajko Rajković, Neca Đurić i Pera Skansi od starijih, „Car“ Jelovac, Žele Jerkov i Raša Radovanović iz „moje generacije“, Divac, Rađa, Tomašević, Krstić….
Onda prebrojim „pre-selekciju“, vidim da sam odabrao skoro tri kompletna tima i zaključim da ne treba da se bavim „ćoravim poslom“. A ionako ničemu ne služi. Svako ko pamti koliko i ja, ili još duže, imaće svoje favorite za „idealnih 12“ pa puta tri… Može i puta pet, toliko smo vrsnih igrača imali.
Baš ovih dana dobih zanimljiv mail od mog prijatelja, statističara Dragana Martinovića. Poslao mi spisak igrača reprezentacije Jugoslacije/Srbije u tri kategorije: po broju odigranih utakmica, po broju poena i po proseku. Nije ni po ISO, ni po DIN, ni po JUS standardima, samo čista matematika koja nema „dušu“ ali ima čvrstinu u činjenicama. Ne kažem da prvih 12 po broju poena treba da budu i „idealnih 12“ u istoriji našeg basketa, ali takođe verujem da se ovog „tima“ niko ne bi postideo:
- Praja Dalipagić 3.700 poena na 246 utakmica, prosek 15,0
- Dragan Kićanović 3.300/216/15,4
- Krešimir Ćosić 3.180/305/10,4
- Radivoj Korać 3.107/146/21,3
- Dražen Petrović 2.830/135/21,0
- Vinko Jelovac 2.20/242/9,2
- Ivo Daneu 2.214/202/11,0
- Raša Radovanović 2.175/205/10,6
- Dejan Bodiroga 1.813/163/11,4
- Damir Šolman 1.759/227/10,0
- Mirza Delibašić 1.599/176/11,6
- Nenad Krstić 1.570/136/11,5
Taj „tim“ čak ima i strukturu, iako je samo Daneu čisti plej, ali i Kića, Dražen i Mirza mogli bi da odigraju na toj poziciji. Uz 3 beka imamo po 4 krila i centra.
Prvi kriterijum u ovom poretku je ukupan broj poena. Računam, selektori koji su birali igrače i ukazivali im poverenje imali su svoje razloge i argumente da baš oni najćešće budu u igri i postižu najviše poena.
U redu, nema mnogih velikih asova… ali ovde „govore brojke“. Nema emocija, nema „umetničkog utiska“, ličnih simpatija… Ako pređem na narednih 12 po istom kriterijumu, dobijamo uslovni „B“ tim u kome bi bili Paspalj, Kapičić, Slavnić, Čermak, Đurić, Plećaš, Divac, Teodosić, Danilović, Cvetković, Jerkov, Trajko Rajković. Opet dobro strukturiran tioma sa dva vrsna pleja, dva odlična beka-šutera, po sjajna 4 krila i centra.
U sledećih 12 – opet na osnovu ukupnog broja poena u reprezentaciji – ušli bi Tomašević, Vilfan, Kukoč, Stojaković, Gurović, Simonović, Rađa, Žižić, Cvjetičanin, Đorđević, Bjelica i Igor Rakočević.
Neću dalje, mada ni „D tim“ uopšte ne bi bio loš… Probajte da iskombinujete, po onome koliko pamtite, vaših „idealnih 12“ i videćete koliko je to teško. Zapravo nemoguće. Treba da budemo srećni što smo imali toliko dobrih igrača, i da istovremeno žalimo što danas konkurencija za ovu vrstu poređenja, ma koliko ona bila nekorisna, nije kao nekad.
Photo: MN press