Muta Nikolić bio je trener Budućnosti kada sam čuo da Duško Vujošević dolazi u klub kao savjetnik. Biće šef struke i treniraće mlađe perspektivne igrače. Čuveni trener Danilovića, vrhunskog igrača i takmičara.
Atmosfera na njegovim treninzima bila je metafizička. Sipao je u naš talenat bitne riječi izgovorene pravim tonom koji je snažno rezonovao u našim mladalačkim dušama. Bezuvjetno je od nas dobijao mladalačku snagu, energiju pomiješanu sa ekstremnim fizičkim predispozicijama, sada preoblikovanu nekom božjom supstancom. Radili smo preko granice boli, osjećali smo posebnost. Obasipao nas je znanjem koje bi moglo da promjeni realnost.
Radio sam trening u maloj dvorani u Morači, kada mi je otac rekao da me Dule zove da izađem u veliku. Rast. Sve češće sam dobijao priliku da izađemiza zavjese male dvorane, otvarana mi je mogućnost da trčim sa starijima.
Bilo nas je petoro na terenu. Siguran sam da je bio Đuro Ostojić, koji je u to vrijeme bio povrijeđen. Nas šestoro u dvorani i kreativna tišina. Radili smo negdje 9 saradnji u pick and roll-u. Nikada nisam radio takve detalje i finese.
Upravo sam dobio malo tajnog napitka, supstance koja je postala dio mog DNK. Otac poslije svakog treninga insistira da sve zapišem. Živio sam svoje zapise. Moja osjetljivost na detalje postaje suštinska.
U to vrijeme a i sad sve zapisujem sa jakom emocijom. Želim da unesem riječ u papir, da priča najljepše kada ga ponovo budem čitao. Da ne bude mrtvo slovo. Stari jevreji govore, a negdje sam pokupio: “Ako nije zapisano, nije niti postojalo”.
Nakon par dana, u zamračenoj maloj dvorani SC Morača, Dule je sa Vujadinom Subotićem i sa mnom radio korektivnu tehniku šuta. Devet pred vježbi, zanatskih. Uvjeti su bili nepristupačni. Gumeni pod, drvena tabla, krov koji je prokišnjavao i raščerečena mrežica. Par kanti i poneka krpa raširena po terenu. Gore u galeriji prolazi čuveni bokser Mugoša i ponešto dobaci kako samo on to još umije, Dule mu vraća “bezobrazno” sa šarmom.
Prva ekipa je u isto vrijeme trenirala u velikoj dvorani a mi pored u “pećini” radimo najljepše stvari. Izolovani od svih izoštrene svijesti, upijamo.
Iznenadio sam se kada je Dule godinama kasnije pred vježbe pokazao na jednoj košarkaškoj klinici. “I profesor Aca Nikolić bi pokazao, otkrio 4 prsta.
A peti prst? To si sam morao da otkriješ.” Nadam se da je namjerno zaboravio..
Stao je pored mene i obratio se: ”Dražen kada ga ide, ubacio bi 300, kada ga ne bi išlo ubacio bi 500. Svaki dan. Ako jedan dan ne bi šutirao ispao bi iz ritma.“ “Kamenko”, pogrdan naziv kojim su igrači sa “mekom” rukom častili prvo Dražena a potom Danilovića. Rano su dva asa ušla u tajne alhemije.
Pretvarali su znoj u zlato. “Jedan dan bez košarke je previše.” Za njih je tobilo jednostavno kao i disanje, ostali koji nisu dorasli, okovali su smišljeno savjesnost, volju i trud u dubinama svojih podsvijesti.
U to vrijeme Ivan Ivanović je bio momak koji je rasturao na treninzima perspektivne selekcije. U jednom polukrugu prije treninga Dule ga je “označio”: ”Ajde sada na treninzima da budeš najbolji. Od početka do kraja godine da budes prvi u svemu. Kamikazu ili bilo koju kaznu, sve da pobjediš. Svaku igru od jedan na jedan do pet na pet.” Želio sam da je tako nešto rekao meni. Prepoznao je u njemu to nešto. Ljubomoran sam, biću prvi u svemu, boriću se za “očinsku” ljubav koju je tada poklanjao odabranima – pomislio sam tada.
Okupio nas je u Tivtu, generaciju rođenu 84-te, plus Sašu Pavlovića i mene. Treniramo na 40 stepeni, beskompromisno, požrtvovno. Nema vode, čini mi se da je rekao da smo u “pustinji”. Noge su se užarile u patikama, nikada nisam osjetio takvo nešto. Zaustavio je trening da nas poduči. Dolazimo u polukrug. Svi se vrpoljimo, meškoljimo, naprijed – nazad. Nervni sistem piše crveno. Mirnim ali oštrim tonom kaže: “Ne mrdaj, umiri se. Čuješ li, umiri se!”
Stajali smo kao šahovske figure. “Da se niko nije pomjerio.” Nakon kratkog vremena osjećam kako znoj koji me obliva djeluje kao najljepši rashladni uređaj. Oblijeva me hladnoća, ni patike nisu više užarene. Cijeli sistem se oporavlja. Hladan sam,sve ga čujemo, izdržali smo, naučili smo.
U grupi ima puno mlađih igrača koji nikada nisu radili tako intenzivno, niti imali pristup izvoru znanja. Neki su se bojali da daju sve od sebe a da budu poraženi. Nisu htjeli veličanstveno gubiti dajući sve. “Ne možeš mišjom taktikom da pobjediš lava!”
Negdje tih dana na treningu nakon sat i 40 minuta rada oblivenog znojem i voljom objašnjava nam na sredini terena sledeću vježbu: “Igramo na dva koša presing preko čitavog terena do 5 razlike. Broji se 1 i 2. Bilo koji tim da bi pobjedio na utakmici mora da napravi razliku od 10 poena. Nakon pola sata nema pobjednika. Niko ne može da prelomi. Niko nije našao tu veličanstvenu “snagu iz dubine”, niko nije dovoljno zagrebao unutar sebe u ponos. Trofej pobjednika koji se zove “ja mogu kad niko drugi ne može” ostao je tog dana nedodijeljen.
Sjeo nas je na pod poslije treninga. Bio je na dominantnoj poziciji na klupi.
Krenuo je da nam se obraća lično. Došao je red na mene. “Znaš, i Dražen bi dodao prvu loptu, pa protrčao po dubini, izašao nazad van i kreirao svoj šut, pa ako bi navukao na sebe dvojicu dodao bi saigraču u boljoj poziciji. Imao je ovlast da šutne i preko ruke. Međutim nikad nije šutnuo preko dvojice, između najružnije i najlepše akcije u košarci obično je razdaljina jedno dodavanje.” Od cijele priče uhvatio sam suštinu, ali sam dječački protumačio da vidi puno Dražena u meni. Prije neki dan je rekao da trebamo da razvijamo maštu, čitamo knjige. Fantazirao sam.
Radimo treninge prosječne dužine oko 2 sata i 20 minuta. Ne štedimo se, dajemo se, predajemo treningu svaki atom snage i bića. Danas niko tamonegdje ne radi jače nego ja. Vraćam se kasnije sam u dvoranu i zabijam još 300. Rijetko promašujem, osjećam da sam uvezan sa obručem i loptom.
Pobjeđujem sebe u kontinuitetu, sada već to činim sa lakoćom. Po navici probijam barijere, rušim. Trebao bi biti umoran, a ja razbuđen, priroda u meni je otvorila sva čula. Pun sam neobjašnjive snage, u meni erupcija. Uveče šetam ulicama, pored mora, ponositim hodom objavljujem svima svoje pobjede. Sa velikim nestrpljenjem čekam sjutra, novi izazov. U meni vri, u nogama nemir, ne mogu da zaspem.
Sjutradan igramo jedan na jedan, orginalne vježbe raspiruju maštu, nadahnjuju. Dule sudi na jednom košu, Zvezdan Mitrović na drugom. Neki “plaču“ zbog faulova. Ne podnosi gubitnike ni u tragovima. Šalje nas na liniju, trčimo kamikaze. Kroz napor izbacujemo sav negativni ponos. Ostajemo čisti.
“Neću bre da vas čujem, Danilović je bre tražio od igrača da ga tuku na treningu što jače. Istrpi udarac. Nema pravo niko da priča osim mene!”, derao se iz sveg glasa sa prekornim pogledom.
Poslije treninga nas je sjeo, sad to već čini često. Svaki dan je lekcija, a čini se da najbolje sjedaju poslije onih treniga kada dajemo sve od sebe. Tada lekcije najljepše drže, usađuju se u našu srž. “Veliki igrači obično imaju i najveću maštu. Često onaj igrač koji već sada čuje kako se skandira njegovo ime na utakmici, koji vidi kako zabija pobjedničke koševe, postaće i najbolji igrač. Đorđević je kao klinac proveo bezbroj sati raspirujući maštu. Odbrojavao je 3, 2, 1, dozivao je pobjedničke koševe godinama prije nego što će oni doći.”
Poslije svakog treninga šutiramo unedogled, odbrojavamo i puštamo mašti na volju, napušta nas osjećaj za vrijeme. Samo mašta i igra.
Na treningu jedan od igrača se nije vratio sprintom poslije svoje greške u odbranu. Kamikaze, oslabađamo se krivice. Slijedi lekcija. “Košarka ne gradi karakter, nego otkriva ko ima kakav karakter. Najgora vrsta igrača je ona koja se ne vraća nakon svoje greške u odbranu. Druga najgora vrsta igrača je ona koja neće da ispravi tuđu grešku. Bezuslovno ispravi tuđu grešku. Ako treba sto puta se vrati da ispraviš grešku istog igrača. Ja ću reagovati kada odlučim. Kada bezuslovno budemo ispravljali tuđe greške, e tada se pali mašina i postajemo tim.” Narednih dana sprintam u odbranu ispraviti sve.
Osjećam ponos, stižem i nemoguće. Predajem se timu bezuslovno. Poslije jedne izgubljene lopte u očajnoj situaciji sustižem igrača koji sam leti ka košu.
Osjeća moju sjenu kako ga sustiže, nije to očekivao. Poklanjam mu nelagodu.
Promašio je. “Nije lako zabiti zicer”. Osjećam se šampionski.
Prošlo je dva sata treninga, tek počinjemo 5 na 5. Premoreni smo. “Svaki dan moraš da radiš sa mišlju da tamo neko radi jače od tebe. Tamo u Americi sada u sred zime talentovani igrač grije svoje prste na vatri u sred zime, drži loptu pod ruku. Ta lopta mu je jedini izlaz, sredstvo da ostvari uspjeh, da nahrani sebe i porodicu. On će teško da izgubi.” Poslije malog govora…unutrašnji sistem se podigao. Premoreni uvijek igramo bolje, racionalnije, preciznije. Nemamo snage da radimo gluposti. Kad smo lagani, žestina, priroda u nama pomuti um. Uvodi nas u crveno, jak zamor, pa malo vrati u žuto da nam saopšti par stvari.
Sabili smo se da poslušamo: “Svako ima pravo na grešku, ali ne i na nekorektno ponašanje. Kad daješ sve od sebe i napraviš igračku grešku to tim prepoznaje. Iskrenog prijatelja i savjesnog saigrača cijeli tim će da zaštiti. Kada greške ruše hemiju to je nekorektno ponašanje. Ponekad jedan pogled ispod oka, jedan igrač sa svojom idejom može srušiti tim.” Nerezonski šut, napad u tri, četiri igrača, kada ne dodaš saigraču u boljoj poziciji, kada ne radiš savjesno timske zadatke označeno je duboko u nama kao nekorektno i sebično. Preuzimamo odgovornost jedan za drugog. Postajemo bolji ljudi.
Svaka klica neuspjeha trebala je nestati iz našeg košarkaškog koda: ”Recimo Dražen je imao izraženi sadomazohizam. Volio je da kažnjava sebe napornim i teškim radom. Ali voleo je da kažnjava i druge. Kada bi igrao basket nije htio samo da dobije. Nego je to htio da uradi na nulom. Protivniku nikada nije dao niti jedan besplatni koš. Bratu rođenom ne bi dao vode da se napije.” Život se nekad čini mio, ali mi smo u areni. Ni straha ni milosti.
Svakodnevno bivali smo obasipani detaljima a treninzi su imali gotvo savršen slijed. Nadograđivali su se, sve je bila jedna cijelina, sve logično, jasno i precizno. “Svi znaju velike stvari o košarci, ali samo genije zna one male stvari koje čine razliku.”
Često smo se u to vrijeme upoređivali sa zapaženim igračima koji su bili stariji od nas. Ako može on mogu i ja, važna premisa. Računali smo koliko su ti igrači stariji, gdje smo mi i gdje ćemo biti za par godina. Načuo je naše misli: “Ako si 5 godina mlađi od nekog genija to ne znači da ćeš ti za 5 godina biti genije.” Rekao je to uvjerljivo, zamislili smo se na još jaču upornost.
Zahvaljujem Duletu za svaku misao koja je ostala zapisana u duši, neka ti je vjecna slava i hvala. Počivaj u miru!
– Veljko Perović
Photo: Printscreen