Sad se Sale pita

od Aleksandar Ostojić
15 pregleda

Pre početka jutrošnje utakmice Srbija-Hrvatska trebalo je istaći upozorenje: samo za starije od 21 godine. Vidim danas pre podne po raznim internet forumima da se masovno javljaju oni rođeni posle 2. jula 1995, odnosno mitske utakmice Jugoslavija-Litvanija i još svežeg sećanja na odlazak hrvatskih košarkaša sa počasnog postolja. Vidim ovi stariji se slabo javljaju, a mlađi od 21 godine shvataju pobedu protiv Hrvatske kao pobedu u ratu, i spremni su da se na svaki način rugaju komšijama. E, momci, da onog pravog rata nije bilo, i da su od pada Berlinskog zida ovde ratovali samo košarkaši, svi bi mnogo bolje i srećnije živeli. Makar u košarci pljuštale tehničke, namerne i nesportske lične greške.

Napravio sam ovaj uvod koji je u neku ruku vezan i za politiku, jer politika je neizostavan faktor u ovakvim mečevima, i ovakvim trenucima. Naravno, politika je prljava, pa su i političke igre pre ove utakmice bile prljave. Znamo vrlo dobro kakva je atmosfera na relaciji Beograd-Zagreb poslednjih nedelja, otrova na obe strane koliko hoćeš, pa su slične bile i predigre pred noćašnji meč. Nažalost, ne možemo pobeći od toga čak i kad bi stavili tablu “zabranjeno za starije od 12 godina”.

A sama utakmica pokazala je da su ove dve repzentacije tu negde, i da za nijansu preteže srpski tim. U dvadesetak dana odigrali smo dva neizvesna meča. U Kordobi je odlučila trojka Jovića u poslednjoj sekundi, a noćas je pobednika odlučio, po meni – Saša Đorđević. Znam, znam, sad će se mnogi javiti i popljuvati me zbog toga.

Sećam se, bio sam na toj utakmici, meča na Evropskom prvenstvu u Španiji 1997. (tadašnja)Jugoslavija-Hrvatska. U onoj okrugloj dvorani u Badaloni koja neodoljivo podseća na Halu sportova “Ranko Žeravica” na Novom Beogradu. Naš tim apsolutni favorit, sa asovima Đorđevićem, Danilovićem, Savićem, Rebračom, Bodirogom… Hrvati sa Pejčinovićem, Rimcem, Kelečevićem… ma “indijanci”! Na poluvremenu 31-22 za njih! Odem do toaleta, tamo zateknem hrvatske kolege novinare, teše me (ne znam da li iskreno), kažu “zgazit ćete nas u drugom poluvrijemenu”. Pogodili su, ali gaženje se proteglo sve do poslednjeg sekunda kad je Saša Đorđević pogodio onu svoju legendarnu trojku. Ta trojka je paunovo pero u njegovom šeširu koji je ponosno nakrivio po završetku igračke karijere.

Sada, kao trener reprezentacije bio je na meti silnih kritika. Najviše zato jer je zvao Bobana Marjanovića pod zastavu, a ovaj odbio iz privatnih razloga (mnogi su to zaboravili), a kad su ti privatni razlozi prestali da postoje Boban je izrazio želju da se priključi timu koji je već bio formiran. Sašin odgovor znamo, i da ne širimo dalje tu priču jer sad nije mesto ni vreme za nju, želim da podsetim na ovo: Đorđević je za dve godine sa reprezentacijom imao finale na Svetskom prvenstvu i polufinala na Evropskom i na Olimpijskim igrama. Već time se uvrstio u red naših najuspešnijih selektora, i sebi zacementirao mesto u budućnosti. Posle ove Olimpijade neće se postaviti pitanje hoće li KSS smeniti Sašu, nego – hoće li Saša hteti da i dalje bude trener reprezentacije.

U jutrošnjoj utakmici sa Hrvatskom naš selektor je povukao pobednički potez. Bar po meni. To je odluka na poluvremenu da Stefan Marković čuva Bojana Bogdanovića. Naš bek je višeg NBA asa stavio u mali džep, i time omogućio lavinu od 34-14 u trećoj četvrtini. Naši su bili na +14, i kad se očekivalo da prelome, i odu na nedostižnih +20 i više – Hrvati su počeli da se vraćaju. Nije se to dogodilo zbog neiskustva reprezentativaca Srbije, nego jednostavno neki put u sportu ne možeš da igraš onako kako hoćeš, nego koliko ti protivnik dozvoli. Zato sam i pomenuo “slučaj” iz Badalone, on je paradigma takvog stava.

A kad su se u poslednjoj četvrtini i jedni i drugi uplašili pobede, što je uobičajeno u ovakvim mečevima, na scenu su stupili majstori. Kod Hrvata je to Bojan Bogdanović, kod nas Miloš Teodosić i Nikola Jokić. Majstori se odlikuju po tome što u trenucima kad se odlučuje utakmica imaju rešenje, traže loptu i – pogađaju. Mi smo imali dvojicu, i to je odlučilo ovaj meč. Plus – na klupi smo imali većeg majstora svog zanata od Ace Petrovića, kome ipak treba odati priznanje jer je posle mnogo godina sastavio jednu hrvatsku reprezentaciju koja “ima muda” (to nisam rekao ja, već Dino Rađa).

A sad Australija. Potpuno drugačiji meč, sa apsolutno drugačijom predigrom i motivacijom. Mislim da će naši momci polufinale odigrati lakše i rasterećenije nego četvrtfinale, i da imaju realnu osnovu da se nadigravaju sa “Ozijima”. Treba biti optimista, forma je dobro tempirana i u uzlaznoj je putanji, svi su zdravi, a protiv Hrvatske su mnogi shvatili da vrede i mogu više nego što su dosad mislili. To samo treba da potvrde protiv zaista moćne Australije, i svi ćemo biti zadovoljni.

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

1 komentar

dr tobogan August 18, 2016 - 14:28

Steta sto Bogdan Bogdanovic nije igrao, verovatno bi bilo i za njega mesta u ovom tekstu da je imao priliku

Odgovori

Ostavite komentar