Priznajem da nisam fan Zorana-Moke Slavnića trenera, gotovo u istom odnosu koliko sam ga obožavao kao igrača. Mislim da ga je upravo ta igračka genijalnost sprečila da postane vrhunski trener, ali to šta ja mislim nije bitno i ni u kom slučaju ne znači potcenjivanje Moke Slavnića. Njegov problem je što je bio isuviše dobar igrač a velika većina onih koje je trenirao nije mogla da razume njegovu genijalnost, ili možda on nije bio sposoban da to svoje ogromno znanje prenese na igrače jer nije rečeno da veliki igrač mora da bude i veliki trener.
Zašto ja sad o Moki Slavniću, pola sata posle pobede naše reprezentacije nad Australijom i ulaska u finale ?
Pa zato što je Moka u petak pre podne, gostujući na Sport FM radiju, umirio naciju rekavši da će Srbija „o’laditi“ Australijance sa 20 razlike! Rekao je i zašto tako misli, obrazložio to usponom i tempiranjem forme našeg tima, iskustvom iz prvog meča, poletom sa kojim su naši igrači dočekali polufinale i svoju istorijsku šansu ali je ključni argument bio veći talenat naših igrača. Svaka čast Australijancima za njihovigh 5-6 igrača u NBA, ali njihova fizičko-industrijska košarka razmontirana je, pre svega, duhom, inspiracijom, sportskom drskošću naših igrača. Bilo je akcija za pamćenje, koševa za aplauz, asistencija za divljenje, odbrane za knjigu (ej, ljudi, Australija je u prvoj četvrtini dala 5 poena, u drugoj 9!), bilo je vica u igri i maestralnog vođenja sa klupe. Drugim finalom u samo tri godine na dve najveće smotre svetske košarke Sale Đorđević je „doktorirao“, valjda razuverio i posledenjeg skeptika u pogledu svog znanja i sposobnosti da spremi i vodi tim. Nadam se da mu više niko neće prigovarati zašto nije pozvao ovog ili onog igrača. Napravio je TIM, stvorio družinu koja, osim što sjajno igra košarku, ume da se raduje, koja živi zajedno, koja diše kao jedan. Zagrljaji na klupi posle istorijskog ulaska u finale pokazali su koliko su jedinstveni, koliko su TIM.
Neću o utakmici, niti o pojedincima, verujem da su svi ljubitelji košarke gledali i uživali. Bila je to vrhunska igra, demonstracija sile, ili sto mi u SMS poruci reče jedan moj drugar iz Zaječara:
-Izuli smo ih iz patika!
Zvuči prepotentno, ali je suštinski tačno. Australija je, ne samo zbog pobede u prvom meču, delovala moćno, u četvrtfinalu je zbrisala Litvaniju, ali je u polufinalu naletela na Saletovu više nego raspoloženu četu koja joj je održala javni čas košarke. Možemo i moramo da budemo ne samo srećni nego i ponosni. Dva finala u tri godine i jedno polufinale na tri najveće smotre svedoče o povratku u svetski i evropski vrh.
Svaka čast momci, bravo selektore, čestitke predsedniče. Vratili ste nas tamo gde pripadamo ali gde dugo nismo bili.
O finalu ću sutra, sad je vreme za uživanje.
*U 02,40 otvorim mail i nađem sledeću poruku:
“Pozdrav nepoznati prijatelju. Čestitam. Gledao sam u Buenos Airesu sa decom i prijateljima utakmicu. Svi smo bili fanatični navijači Srbije, što je zasluga mog brata Saše. Divim vam se maksimalno. Vi ste finalisti, istorisjki monstrumi svetske košarke. Nadam se da ćemo se jednog dana sresti.”
U potpisu: Nestor Rafael. Argentinac, selektor Venecuele, prve žrtve Srbije u Riju. Pre 20-tak dana, dok je Venecuela bila na pripremamma u Španiji, zahvaljujući Saši Đorđeviću koji mi je dao kontakt, u emisiji “Koš magazin na Sport FM radiju” napravio sam eksluzivni razgovor sa njim. Nismo se nikada sreli i upoznali, zato mi se obratio sa “nepoznati prijatelju”, ali njegov gest da mi odmah posle meča pošalje mail ovakve sadržine svedoči o njegovoj ljudskoj veličini.
Photo: FIBA
1 komentar
Odlican tekst, gospodine Stankovic.