Iako to više nije “onaj” Partizan, niti “ona” Cibona, njihov duel je uvek “balkanski klasik”. Zašto klasik, zar to nije duel Crvene zvezde i Cedevite, ili čak Mege i Budućnosti? Neka se ne naljute navijači ovih klubova, ali postoji vrlo jak razlog zašto se mečevi Partizana i Cibone ovako nazivaju. Mada bi tačnije bilo reći ex-Yu klasik, jer ovo su jedina dva tima iz bivše Juge koji su bili prvaci Evrope. Bosna i Jugoplastika su odavno propali, samo se Partizan i Cibona održavaju u visokom društvu – mada ima sigurno mnogo onih koji će sad reći da je to njihovo “visoko društvo” ustvari samo prosek ABA lige. Neka je i tako, ali emocije i istorija se ne mogu zameniti ničim, i zato je svaka utakmica Partizana i Cibone dočekivana sa posebnim uzbuđenjem. Sećam se jedne na kojoj sam bio, mslim 2001. u Evroligi u Zagrebu. U “Draženovom domu” bilo je neviđeno obezbeđenje, policije na svakom koraku, agenata u civilu više nego “smogovaca”, ali šta vredi kad su purgeri domišljati. Masovno su krenuli u klozete, kao na nuždu, a tamo su iz zidova iskopali keramičke pločice i njima gađali košarkaše Partizana. Nisu nijednog pogodili, ali jesu nekoliko novinara koji su sedeli pored terena. Partizan je, na sreću, izgubio. Da je pobedio – ko zna kako bi se završila ta priča.
Partizan je pobedio i sada, u trećem kolu ABA lige, a ono što želim reći jeste sledeće: nije Partizan toliko dobar tim, koliko ima dobrog trenera! Stojim iza toga.
Pre svega, trebalo je pripremiti sve te nove igrače Partizana, a ima ih čak osam, da se suoče sa energijom pune dvorane “Aleksandar Nikolić”. Ta energija grobara dobro je poznata širom Evrope, poslednjih godina kad je Partizan igrao u Evroligi širom kontinenta organizovane su turističke ture sa posetom utakmici crno-belih, jer to se smatralo doživljajem kakav ne postoji nigde. Sticajem okolnosti, bio sam danas ispred dvorane nekih sat i po pre početka balkanskog klasika (sad ga već pišem bez znaka navoda, jer on to zaista jeste). Nekoliko stotina navijača već je bilo spremno da uđe u halu, mnogo njih je stizalo, atmosfera je bila kao da meč počinje za petnaestak minuta.
Aleksandar Džikić je maestralno pripremio svoje igrače na ono što ih čeka. Nije lako kad je cela hala protiv vas – to će vam posvedočiti svaki sportista. Jedino gore od toga je kad je cela hala uz vas! Tada svaki igrač makar podsvesno sebi postavi pitanje: jesam li ja pravi, ili ne? Ove večeri to pitanje sigurno su sebi postavljali reprezentativac Stefan Birčević i jedno od najzvučnijih Partizanovih pojačanja Đorđe Majtorović. Ma koliko slavna imena bili, nije isto igrati u Estudijantesu ili valjevskom Metalcu, i u crno-belom dresu pred sedam hiljada ljudi od kojih se većina razume u košarku, a svi traže od tebe da budeš baš sad najbolji. Njih dvojica to u ovom trenutku nisu bili, nisu poneli lidersku ulogu, kao što nisu ni Mihajlo Andrić ili Novica Veličković. Svako ima svoj razlog zašto je tako, ali Partizan je imao sreću da pronađe lidera u liku Bila Hečera, koji je protiv Cibone kupio simpatije grobara, i stekao kredite da može neku sledeću utakmicu odigrati i nešto slabije.
Duel najboljih: Hečer i Žižić
Tokom celog meča bilo je jasno da Partizan ima ogroman problem u branjenju protivničkog fizički dominantnog centra. Ante Žižić je silno napredovao, i u tehnici baratanja loptom kao i u kilaži, i verujem da će ove sezone biti jedan od najboljih centara u ABA ligi. Bolji je od svih dosad viđenih, jedino ostaje da ga uporedimo sa onima koji još nisu tu, a čekaju se posle poslednjeg NBA “cut-a”. Tog Žižića nikako nije mogao da čuva Uroš Luković, pre svega zbog slabih fizikalija. I kad su svi u dvorani pomislili da će Žižić biti tas koji će prevagnuti derbi na stranu Zagreščana, Džikić je u poluvremenu upro prstom u svog centra, i rekao mu: Bolji si, dokaži! Uroš je shvatio, i u drugom poluvremenu je on dominirao pod koševima – svojom košarkaškom inteligencijom. Još jedna trenerova pobeda.
I posle pobede u balkanskom klasiku teško je reći koji su dometi ovog tima Partizana. Taj Hečer se čini kao najbolji stranac viđen u crno-belom dresu poslednjih godina, ali sačekajmo, tek je odigrao tri utakmice. Njegov zemljak Robinson deluje kao potpuni promašaj, ali sačekajmo i njega, pa ne bi ga Džikić dovodio da nema kvalitet. Treba sačekati i Novicu Veličkovića i Mihajla Andrića da sustignu ostale u ekipi što se fizičke spreme tiče, kao i Stefana Birčevića da se izbori sa teretom srebrne medalje iz Rija i ambicijom da pokaže koliko je dobar igrač.
Za kraj još jedna opservacija. Košarka se igra za gledaoce, i to nije ništa novo. Posle utakmice Partizana i Cibone svi su otišli iz dvorane “Aleksandar Nikolić” zadovoljni. Ne samo zbog pobede tima za koji navijaju, nego jer su videli vrlo dobru košarku začinjenu nekim zaista majstorskim potezima.
Photo: ABA
