Početna BLOGAna Dabović: Vratila mi se želja za košarkom

Ana Dabović: Vratila mi se želja za košarkom

od Božidar Manojlović
62 pregleda

Vidovdan. To nije samo veliki spski praznik koji simbolizuje junaštvo i želju za pobedom. To je i dan kada je pre četiri godine u Budimpešti reprezentacija Srbije postala prvak Evrope. To je tada bio veliki dan za našu žensku košarku, pomalo iznenađujući uspeh ali i definitivna potvrda povratka naših dama, kraljica kako su kasnije nazvane, na veliku košarkašku scenu Evrope i sveta. I ne pominjemo to bez osnova, mada verujemo da su mnogi zaboravili da je to bilo baš na današnji dan. Pominjemo i zato što je tada naša današnja sagovornica bila najbolja na terenu, uz uvek veliku i sjajnu junakinju i sinoćnjeg meča protiv Belorusije, Sonju Petrović. Tada je naša sagovornica dala 25 poena, kao u transu je odigrala drugi deo meča, pogađala iz svih pozicija i donela našoj zemlji toliko važnu i dragu titulu.

I sada, četiri godine kasnije, osmeh se pojavi na njenom licu kada se toga seti, a uspomena ostaje urezana za ceo život.

Ana Dabović, jedna od najboljih igračica Evrope i sveta. Nije je nešto bilo prošle sezone, bar se takav utisak stekao. Upravo zato što su svi navkli na one njene partije kao što je bila ta u Budimpešti:

– Pa nije da me nije bilo  – uz čuveni osmeh odgovara Ana. – Polusezonu sam odigrla u Monpeljeu. Igrala sam dva finala, jedno je Evrokup, drugo francuska liga, i oba, nažalost, izgubila. Kažu, treća sreća, možda mi se sad posreći ovo leto. Ali, zaista pre toga sam uzela slobodno vreme za sebe. Ne toliko zbog povreda, iako su se one naređale zbog deset prethodnih leta kada nisam imala pauzu, koliko da se posvetim sebi i da se prisetim zašto igram košarku, i zašto je volim toliko koliko je volim.

Zato su se možda ljubitelji košarke i plašili. Neko nije imao klub, neko je bio na porodiljskom, neko je bio ozbiljno povređen. Postojao je strah kako će sve to da se uklopi do Evropskog?

– S moje strane to nije bio problem. To slobodno vreme je bila priprema za ovo EP.  Meni je ta pauza više prijala nego da sam igrala celu sezonu jer znam da bih opet bila jako umorna. Ovako sam došla odmorna, skoncentrisana, puna želje i te ljubavi prema igri, zbog koje sam se jedno vreme zabrinula šta je to sa mnom, ali to je sve bilo zbog zasićenja. Sad se ta ljubav vratila, a tako je i sa svim devojkama. Mi kada obučemo dres reprezentacije zaboravimo da li smo igrale celu sezonu, sve mečeve, ili nismo uopšte igrale, ili smo se porodili, ili bilo šta drugo, kada uđemo na teren dajemo sve od sebe. I prethodnih godina smo imale razne probleme ali se to nikada ne vidi na terenu jer mi ne dozvoljavamo da se to vidi.

Čuvali se i okačili svoje prethodne dresove u kojima ste osvajali odličja. Možda je na redu i ovaj aktuelni dres Srbije?

– Ja se iskreno nadam. Za početak se trudimo da idemo utakmicu po utakmicu. Prvu smo zaista odigrale loše, ali smo pobedile i to je najvažnije. Kada se igra loše, a ipak pobedi, to je neki pokazatelj i kakav je tim i kakvi su to karakteri. Protiv Rusije će dosta toga da se pokaže pa ćemo videti. Daleko je još to kačenje dresa. Moramo da se skoncentrišemo na ono prvo što nas očekuje, i tako dan po dan, utakmicu po utakmicu.Cilj je da odemo na Olimpijske igre. Verujem da bi sa ovom istom ekipom, ako odemo, napravili dobar rezultat jer ima i novih i starijih igračica i bilo bi još više vremena da se sve to uklopi.

Upravo sam to i hteo da vas pitam, kako ste zadovoljni sa tim miksom novih, mlađih igračica i vas nešto starijih i iskusnijih?

– Ima nekoliko mlađih koje bi trebale da nas naslede. Drago mi je i ponosna sam na to što su one s nama, i trudimo se koliko god možemo da im damo pravi primer kako treba da se razvijaju, u kom pravcu, da bi bile što bolje. Ali, ne žurimo ni s tim mnogo, jer valjda smo i mi još u tim najboljim godinama pa imamo šta još da pokažemo – kroz osmeh objašnjava Ana.

U redu, rekli smo da idemo utakmicu po utakmicu ali da li ima ipak malo uzbuđenja na pomisao na beogradsku Arenu?

– O, kako da nema. Pa jel’ znate da nijedna od nas nikada nije igrala u Areni? Ni prijateljsku utakmicu. Ona čuvena utakmica kada je bila krcata dvotana, to je bio Pionir. U Arenu smo išle samo kao gledaoci. Ja sam bila, na primer, kada su rukometašice igrale finale, i kada je Arena bila puna i bilo je sjajno navijanje. I sad se najježim kada se toga setim. A nadam se da se nama to može dogoditi, da i mi doživimo to. Ali, ne bih da idem daleko. Nadam se da smo prošle grupu i da ćemo osetiti tu Arenu, i mogu vam reći da mi je čast i zadovoljstvo što ću igrati u takvoj hali. I to punoj.

Ostale konkurentiknje na prvenstvu, pre svega Turska i Francuska koje vi jako dobro poznajete, uz Španiju i Belgiju?

– Turska nje dobro krenula ali svako svakog može da dobije. Francuska takođe. Španija je bar rezltatski ubedljiva, oni imaju tu energiju i igru koja ih krasi godinama, bez obzira što nema Albe Torens. Mislim da može da bude dosta iznenađenja na prvenstvu. Znaju se favoriti, ali nije isključeno da neko iznenadi.

Dakle, čekamo taj prolazak u drugu fazu i zovemo navijače u Arenu?

– Neka prođe i ova utakmica s Rusijom, pa da vidimo. A onda Arena, i zaista pozivam navijače da se u što većem broju odazovu i dođu da nas podrže. Ako ne budemo prve u grupi, igraćemo u Areni i osminu finala, a ako budemo, neka se spreme za četvrtfinale. Svakako neka budu spremni navijači. A i mi ćemo se potruditi da budemo što spremnije i da ih obradujemo.

(Iz Zrenjanina za Koš magazin Božidar Manojlović)

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar