U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi”50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!
***
Pre samo nekoliko dana objavili smo sjajan feljton o Bilu Voltonu iz pera našeg stalnog saradnika Bojana Šoća. Ovaj put je priča o njemu iz knjige “50 veličanstvenih”, i time završavamo serijal o 50 najboljih igrača izabranih 1998. povodom pola veka postojanja NBA lige. Na našem sajtu možete pronaći svih 50 biografija iz ove knjige.
***
Jedan od “najkošarkaškijih” univerziteta SAD, Ju -Si-El-Ej, čuvena UKLA (po Vuku Karadziiću, inače UCLA u originalu, od University California Los Angeles), nije dugo čekala na adekvatnu zamenu za Karima Abdul-Džabara (koji se u studentskim danima (1965-1969 zvao Lju Alsindor). Jedan crvenokosi grmalj po imenu Vilijam-Bil Volton, zaljubljen u rodnu Kaliforniju, nije hteo ni da razgovara o ponudama drugih američkih univerziteta. Odmah se opredelio za Ju-Si-El-Ej, najbliži njegovoj rodnoj La Mesi kraj San Dijega.
Sa 15 godina već je bilo jasno da će biti odličan sportista, jedino pitanje bilo je u kom sportu s obzirom da je odlično igrao i američki fudbal, u kome će se kasnije proslaviti njegov brat Brus. Medjutim, na izbor univerziteta nije uticala samo blizina Los Andjelesa već i činjenica da je trener na UCLA bio legendarni Džon Vuden. Moguće je da bi Bil Volton postao odličan igrač i kod nekog drugog trenera, ali je malo verovatno da bi sa nekim drugim stručnjakom tako brzo napredovao.Vuden je najviše brinuo o kordinaciji njegovih pokreta koji su dovedeni gotovo do savršenstva tako da treneri i dan-danas mladim centrima pokazuju snimke Voltonovih pokreta, položaja nogu za napad ili odbranu.

Takav Volton sa samo 17 godina izabran je u američku reprezentaciju za Svetsko prvenstvo 1970. u Ljubljani. Nacionalni tim, pod vodjstvom trenera Hala Fišera, razočarao je i osvojio tek 5. mesto (prvak je bila Jugoslavija), a Bil, najmladji u toj reprezentaciji imao je na pet utakmica prosek 2,6 poena.
Bil je bio generacija sedamdesetih, nemirnih hipi godina u kojima su mladi Amerike tražili kraj rata u Vijetnamu, drugačije, pacifističko društvo, javno pušili marihuanu i izazivali vlast na razne načine. Volton je više bio okupiran sportom, ali je iz solidarnosti sa kolegama ponekad bio sa njima, uključujući i poneku noć u zatvoru. A igrao je izvanredno. Za četiri godine dva puta je bio prvak NCAA, dva puta najbolji igrač šampionata i dva puta najbolji u finalnoj fazi, tri puta je biran u idealnu petorku (All-American). U finalu protiv Memfisa 1973. posavio je lični rekord sa 44 poena.

Sledeća etapa bila je, logično, NBA, tim pre što se na draftu našao na prvoj poziciji. Dobio ga je Portland što mladog džina nimalo nije usrećilo jer je iz sunčane Kalifornije morao u kišoviti, hladni Oregon, u jednu “američku palanku” koju će Saša Djordjević po dolasku u Barselonu, posle samo nekoliko meseci života u istom gradu, opisati kao “bezdušnu betonsku pustinju”. Čak je Volton razmišljao da ode u konkurentsku ABA ligu ne bi li bio bliži kući, ali je na kraju prihvatio Portland kao sudbinu mada je zvaničnu rezidenciju zadržao u La Mesi. Prve godine nije previše igrao (35 utakmica, prosek 12,8 poena i 12,6 skokova) jer su počele da ga muče povrede koje će mu do kraja karijere biti najveći neprijatelj. Naredne godine bio je još bolji, na 51 meču imao je 16,1 poen i 13,4 skokova, a onda je u sezoni 1976/77 stigla prva kruna njegove karijere i jedina šampionska titula Portlanda, gotovo isključivo zahvaljujući ridjokosom Bilu. Imena Morisa Lukasa, Lajonela Holinsa, Larija Stila ili Boba Grosa znače nešto u istoriji NBA, ali da nije bilo Bila Voltona (prvi skakač sa 14,4, prvi u blokadama sa 3,25, sedmi u procentu šuta sa 52,8% i visoko plasiran na listi strelaca sa 18,6 poena) nikada ne bi bili prvaci. Odigrao je “čak” 65 utakmica, najviše od svih sezona u Portlandu.

Naredne godine je takodje bio relativno zdrav, na 58 utakmica (od 82) imao je najbolji prosek u karijeri (18,9) ali Portland nije mogao da ponovi podvig, izgubio je sa 4-2 od Sijetla u polufinalu Zapadne konferencije. Naredne godine uopšte nije igrao i klub je odlučio da ga proda, što je i njemu odgovaralo jer je u izgledu bio povratak kući, u Kliperse koji su tada igrali u San Dijegu. Portland je napustio sa neobičnim i teško dostižnim rekordom: zbog povreda je propustio 201 utakmicu!

U prvoj godinu u San Dijegu odigrao je samo 14 mečeva, narednu je u potpunosti propustio da bi se diskretno vratio u sezoni 82/83 odigravši 33 utakmice sa prosekom od 14,1 poena i 9,8 skokova. U naredne dve godine kolena ga su ga bolje služila (55 i 67 utakmica) i to ga je navelo na neuobičajeni potez: nazvao je Reda Oerbaha, tada predsednika Bostona, i pitao ga da li tamo za njega ima mesta. Generalni menadžer Džon Volk, uz saglasnost trenera Kej Si (K.C.) Džonsa dao se na posao, i ubrzo je sklopljen transfer pred kojim su mnogi bili skeptični. Volton je otišao u Boston u zamenu za Sedrika Maksvela, nešto para u kešu i draft prava 1986.
Bil je stigao u Boston u pratnji supruge Suzan i četvoro dece, rešen da uspe. Za nekoga kome su par godina ranije lekari savetovali da ostavi basket ako misli da hoda normalno, Boston -tradicionalno najbelji tim NBA iako mu je trener bio crnac – je bio veliki izazov. Sezonu je počeo sa 34 godine, a na dan rodjendana, 5. novembra, njegova supruga Suzan kupila je mužu i njegovim novim saigračima krajnje neobičan “poklon” – u dvoranu Boston Garden utrčala je, za vreme treninga, jedna igračica koju je Suzan iznajmila i skinula se gola pred zapanjenim košarkašima. Suzan je kasnije objasnila je htela da zahvali igračima Bostona na sjajnom prijemu njenog muža…

Bilo kako bilo, Bil je odigrao rekordnih 80 utakmica sa prosekom od 7,6 poena 6,8 skokova sjajno odmenjujući Roberta Periša i Kevina Mekhejla. Na njegovoj ruci našao se drugi šampionski prsten NBA. Pokušao je da igra još naredne godine, ali nije išlo. Istrošene noge nisu više mogle da izdrže i posle 10 utakmica na kojima je dao ukupno 28 poena rekao je definitivno zbogom košarci.
U celoj karijeru pokušao je pet puta da postigne trojku, i i svih pet puta je -promašio.
Mnogi će teško poverovati, ali u Americi dosta stručnjaka misli da je Bil Volton bio najbolji centar NBA svih vremena. Objašnjenje leži u njegovoj kompletnosti. Bil Rasel je bio bolji odbrambeni igrač od njega, Vilt Čemberlen ili Karim-Abdul Džabar bolji napadači, ali niko nije istovremeno bio toliko univerzalan, podjednako dobar u više elemanata uključujući i asistencije kao “Big Red” (Veliki Crveni).
Od 1990. radi kao TV komentator utakmica, i skoro da nema televizijske mreže na kojoj nije bio zaposlen. Čak je 2001. dobio prestižnu nagradu Emi kao najbolji od svih komentatora na televizijama. I danas živi u San Dijegu, sa drugom suprugom Lori. Njegova prva žena Suzi rodila mu je četvoro dece. Jedan od njih, sin Luk, igrao je sa uspehom devet sezona u Lejkersima, i sa njima osvojio dve titule. Tako su on i Bil postali prvi par otac-sin u istoriji NBA lige koji su obojica osvajali šampionske trofeje. Luk je od prošle godine trener Sakramento Kingsa, tima u kome igraju naši reprezentativci Nemanja Bjelica i Bogdan Bogdanović.
I ostala Voltonova deca su bili uspešni sportisti. Dve kćerke i sin su igrali košarku, imali su odlične univerzitetske karijere. Bilov rodjeni brat Brus je godinama igrao američki fudbal u NFL ligi za čuvene Dalas Kaubojse, a njihova sestra Keti je bila odlična plivačica. Bil Volton je ostao veliki fan muzike sedamdesetih, kad god može ide na koncerte ili sluša Grejtful Ded, Nila Janga, Alman Braders Bend ili Boba Dilana. Požurio je pa je napisao svoje memoare, a ta knjiga je 2016. nedeljama bila bestseler na top listi Njujork Tajmsa.

Biografija
Ime: William -Bill Theodor Walton III
Rodjen:05.02.1952. u La Mesi, Kalifornija
Visina: 2,11
Univerzitet:UCLA
Draft: prvi pik 1974. (Portland)
NBA: Portland (74-79), San Dijego (79-84), LA Klipers (84/85), Boston (85-87)
Poeni:6.215 (13,3)
Poeni u plej-ofu: 528 (10,8)
Skokovi: 4.923+444=5.376 (10,4)
Asistencije: 1.590+145=1.735 (3,4)
Broj utakmica: 517 (468+49)
Ol star:1977. i 1978, oba puta po 15 poena
Priznanja: Najbolji univerzitetski igrač 1972, 1973. i 1974, šampion NCAA 1972. i 1973, najbolji procenat u istoriji turnira NCAA sa 76,6% (45/59) 1973, šampion NBA 1977. sa Portlandom i 1986. sa Bostonom, najbolji igrač NBA (MVP) 1978, najbolji “šesti čovek” 1986, najbolji igrač finala plej-ofa 1977, najviše defanzivnih skokova (20) i blokada (8) u finalu plej-ofa 1977. protiv Filadelfije.
Kuća slavnih: od 1993.
Photo: NBA
1 komentar
bio bi on jedan od njbiljih da ga niszu unistile ozljede i da nije napustio san diegomozda bi clippersi grali u tom gradu i dan danas.