Naš prijatelj iz Italije, kolega Bob Bergum, poslao nam je emotivnu priču o najstarijem košarkaškom turniru u svetu. Uživajte!
***
“Dragi prijatelji iz Rozeta,
bilo bi mi najlakše da vam pošaljem dva reda uobičajene zahvalnosti za sve što ste učinili za Kup Rozea. Ali vaš entuzijazam je bio hiljadu puta veći, i zahvalnost ne sme biti samo puka formalnost. Sinoć je naša košarkaška sekcija imala godišnju skupštinu, tokom koje smo razgovarali o budućim aktivnostima. Naravno, poseban osvrt imali smo na divni boravak koji je takav bio zahvaljujući vašem gostoprimstvi u Rozetu delji Abruciju. Hvala vam na tome. Aplauz koji ste dobili govori koliko ste bili uspešni. Zadivljujuće je kako gradić kao Rozeto ume da perfektno organizuje turnir, i to tako veliki. Sve što smo doživeli nosićemo u našim srcima kao večnu uspomenu.
Sve najbolje vam želimo u vašem radu, pozdravljamo sve sportiste. Iskreno se nadamo da ćemo se ponovo sresti, i da ćemo naše prijateljstvo sve više jačati.
Za košarkaše iz Kremone
Đino Bonali”
Ovo pismo, napisano rukom, datira od 14. septembra 1949, dakle pre skoro sedamdeset godina, i apsolutno je remek delo osećanja koja su se burno razvijala u posleratnoj italijanskoj košarci. U vreme kad se Italija ponovo rodila posle fašizma, svetskog rata i građanskog rata.
Već 1945, čim se rat završio, grupa mladih ljudi naoružanih dobrim nadama odlučila je da se igra turnir u nameri da se revitalizuje gradić Rozeto delji Abruci. Smešten je u centralnoj Italiji, na istoj geografskoj širini kao Rim, ali na obali Jadranskog mora. Oni tada sigurno nisu maštali o onom u šta će se taj košarkaški turnir petvoriti, već su bili sa obe noge na zemlji pokušavajući da ga organizuju u dvorištu “Pineta Čelomi”, dvorištu suda koji se tako zove, gde je prvi turnir organizovan. Teškoća i problema je bilo na pretek, pa sledeće, 1946, turnir nije održan, ali energija kojom su raspolagali ovi basket pioniri učinila je da se turnir ponovo održi 1947, i da više nijedna sledeća godina ne bude preskočena. Ovaj turnir postao je jedna beskrajna priča.
Na prvom turniru 1945. igralo se u dvorištu suda
Najstariji košarkaški turnir
Uopšte nije važno da li je ovaj turnir najstariji u Italiji, u Evropi ili u svetu. Najvažnije je da je još uvek ŽIV. Naravno, nije više na otvorenom, među borovima, a ni obruči koševa više nisu od žice.
Da, internacionalni je, a na stadionima “Arena četiri palme” i “Palamageti”, gde se održava, viđeni su ljudi kao što su Sergej i Aleksandar Bjelov, Vilijam Džons, Volođa Tkačenko, Đankarlo Primo, Krešimir Ćosić, Oskar Šmit, Dino Menegin, Žižo Troskot, Pjerluiđi Marcorati, Ivan Bison, Ivan Jedeško, Sandro Gamba, Serđo Stefanini, Deni Feri, Radivoj Korać, Art Keni, Pino Brumati, Brajan Šou, Sandro Riminuči, Mihaj Albu, Masimo Mazini, Borut Basin, Čarli Jelverton, Vini Del Negro, Roberto Brunamonti, kao i lokalni heroj Remo Mageti. Izvinjavam se onima koje nisam pomenuo, nije mi namera da bilo koga zaboravim.
Dakle, početak je bio 1945. u dvorištu među stablima borova, 1949. se turnir preselio na terene teniskog kluba, a 1950. počela je legenda koja se zove “Četiri palme”.
Pedesete, dete je prohodalo
Decenija je počela poslednjom pobedom na turniru lokalnog kluba Rozetana, 1950. kad se prvi put igralo na stadionu “Četiri palme”. Projektovan je za muzičke događaje, a smešten je neposredno pored železničke pruge. U godinama koje su sledile najpre je viđen pobednički niz ekipe Điro Bolonja, koja je zabeležila pet pobeda na turnirima između 1949. i 1955. Njihov niz prekinuo je 1954. legendarni tim Borleti Milano, a 1957. trijumfovao je milanski Simental.
Simental iz Milana je pobedio 1957.
Virtus iz Bolonje pobedio je 1958, a sledeće dve godine slavili su rimski klubovi – A.S. Roma i Stela Azura.
Šezdesete, internacionalizacija
Zahvaljujući blizini Rima, Olimpijskim igrama koje su tamo održane, i činjenici da je u Bolonji organizovan pred-olimpijski kvalifikacioni turnir, nadmetanje u Rozeto delji Abruciju postalo je internacionalno. Na početku šeste decenije dvadesetog veka najpre su 1961. i 1962. pobeđivali Levisima iz Kantua i Injis iz Varezea. Ova dva kluba će između 1963. i 1993. zajedno osvojiti čak 32 međunarodna kupa! U Injisu iz Varezea igrao je Roseto, sin već pomenutog Rema Magetija, a ovaj tim je ušao u istoriju 18. januara 1962. kad je na utakmici protiv njih Real iz Madrida postigao prvi auto-koš u istoriji (kako bi se igrali produžeci).
Prvi strani pobednik turnira u Rozetu bila je ljubljanska Olimpija. Dvaput su pobeđivali, 1963. i 1964, a predvodio ih je plavokosi virtuoz Borut Basin.
Radivoj Korać na turniru u Rozetu
Dvadeseti, jubilarni turnir održan je 1964. uz prisustvo generalnog sekretara FIBA Vilijama Džonsa. Trijumfovao je tim italijanske vojske, ispred Spartaka iz Brna i OKK Beograda, za koji je igrao legendarni strelac Radivoj Korać.
Sedamdesete, svetilište
Ostao je upamćen datum 8. jul 1976. kad je italijanska reprezentacija na turniru u Rozetu prvi put pobedila SSSR (84-80) koji su predvodili heroji minhenske Olimpijade Sergej i Aleksandar Bjelov, kao i div Tkačenko. Samo godinu ranije moćni SSSR je u polufinalu Evropskog prvenstva u Beogradu slavio protiv Italije (69-65), i ovaj revanš je dočekan sa ovacijama. A 1978. SSSR prvi put osvaja turnir u Rozetu.
Kapiten Zadra Josip Đerđa na pobedničkom postolju
Naravno, treba pomenuti i učešća američkih ekipa. Prvi američki timovi bili su takozvani letnji ol-star sastavi koje je u Evropu dovodio legendarni Džim Mekgregor. Pod imenom Galf Oil pobedili su 1968, a dodali su trijumfe 1969. (TWA), 1972. (Žilet) i 1977. (Sikutronik). Tih šezdesetih i sedamdesetih godina košarka je bila sport kojim se bavilo malo ljudi u većini zemalja sveta. Džim Mekgregor je došao na ideju da pravi timove od najboljih koledž igrača, koje je dovodio na turneje u Evropu. Sklapao je sponzorske ugovore sa Levisom, koji je poklanjao košarkašima farmerke u hipi eri, a kasnije sa kompanijom Gilette, koja je skoro ostala bez posle kad su u modu ušle duge kose u brade. Mekgregor je bio dovoljno sposoban da privuče i moćnu naftnu kompaniju Gulf Oil, kao i najvećeg avio prevoznika TWA koji mu je darovao karte za letove. On je bio i prvi košarkaški menadžer koji se pamti. Na evropskim turnirima, čim bi čuo da neki, na primer italijanski klub traži pojačanje, on bi na brzinu organizovao utakmicu između dva svoja ol-star tima, i dao igračima instrukcije da forsiraju (odnosno puštaju) jednog igrača koji treba da se proda. Sa takvim idejama Mekgregor je bio dvadeset godina ispred svog vremena.
Današnjica
Ako bi poslednjih godina neko mlad, ko se od skoro bavi košarkom, došao u Rozeto delji Abruci, teško ili nikako ne bi shvatio koliko je značajan tamošnji turnir. Ljudima srednjeg doba turnir je svakako bliži. Ja sam se pre deset godina preselio u Rozeto delji Abruci, i odmah sam otišao na stadion “Četiri palme”. Da udahnem stare uspomene na tom legendarnom mestu. Kad se tamo spustite stepenicama na sam teren, nađete se u uglu koji je posvećen Sergeju Bjelovu. On je iz tog ćoška na treningu izveo neverovatnu seriju šuteva bez ijednog promašaja.
Sada, 2018, iznenađen sam kako je Arena sređena i našminkana, spremna da ponovo primi košarkaše koji će igrati na otvorenom. Uz miris obližnjeg mora, i zvuke vozova koji prolaze prugom koja je odmah iza stadiona.
ROZETO. Šest reči oduševljenja, tradicije koja se neprestano obnavlja i oživljava. Danas tu ima luksuznih hotela, do Rozeta se stiže autoputem. Postoje celodnevni aranžmani za posetu ovom gradiću, koji obuhvataju ne samo košarkaški turnir, nego i razna druga uživanja. “Mentalitet ljudi u Rozetu je sjajan, gledaoci su košarkaški obrazovani, na turniru uvek učestvuju fantastični timovi. Turnir je bio takav i u najtežim vremenima, nikad nije zamro, i to je događaj koji zaslužuje da ga ne preskočite” – napisao je poznati italijanski novinar Aldo Đordani u časopisu “Superbasket” u julu 1973.
Photo: Privatni album



