
Boško Đokić: Seljana ili košarka
- April 26, 2017
- 2 comments
- Boško Đokić
- Posted in BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
Ovo je prva kolumnica koju pišem iz poluležećeg stava, pa se izvinjavam ako su redovi ”krivi”. Nekako nezapaženo provukla se prošlonedeljna izjava legendarnog košarkaškog kouča Svetislava Pešića: ”Ljudi koji vode tim, novinari i navijači te proglase za svojevrsnog čudotvorca, a mi u Srbiji smo specijalisti za to. Kad sam dolazio prvi put u Zvezdu govorili su mi: ‘To možeš samo ti, samo ti možeš da digneš Zvezdu’. Sledeća faza je da te stave na poziciju gde ste jednaki, onda počnu da te gaze i, za kraj, dobro nameste špic od cipele da te gurnu u blato koliko god duboko mogu…” Kari je to, po običaju, slikovito a istinito opisao, nema dalje.
Povremeno se to dešava u većim klubovima, sad mi se povraća kada se setim epizode iz crno-belih redova, od pre dvadeset i koje godine. Neću o prezimenima, jer su od trojice najvažnijih – inspiratora, trenera i alternativnog kouča – dvojica mrtvi. Naime, uporedo sa treninzima i taktikom za tadašnje finale prvenstva Jugoslavije, odvijali su se i ”para” treninzi u drugoj sali, sa istim igračima a mlađim koučom, silna sprdnja bila je i na samim utakmicama. Epilog – Partizan prvi, inspirator bio i ostao posthumno jajara i spletkaroš, zvanični trener bio i ostao do danas legenda, neoboriva i neponovljiva, alternativni kouč – ništa nije dobio na kvalitetu, tu je gde je, ostaje samo blam. Što reče Njofra Paviljonski – ”čega se pametan stidi, tim se budala ponosi”…
Međutim, glavno šenlučenje sa trenerima, igračima, poštenim sponzorima, ljudima dobre volje je – širom Srbije, po ”manjim” klubovima, koji to izgrade u sistem. Pre četvrt veka objasnio mi je kolega Rajko Toroman – ”ljudi će sve uraditi da te dovedu, bez ograničenja, a tog momenta kad dođeš još više rade na tome da te oteraju, maksimalno oblaćenog”. Muvajući se tačno četrdeset godina upravo po Srbiji, shvatio sam suštinu. Sve dolazi od jednog čoveka u bilo kom gradu, klubu koji se nametne ljudima oko sebe, a retko su to moralne, intelektualne ili košarkaške vrline. Obično od basket karijere ništa, obrazovanja, neke ljudske širine takođe, najizraženije je – seljačka lukavost, spletkarenje, beskrupuloznost da se, uz korist dakako, ostane na poziciji ”prvog čoveka kluba”.
Iznedrila su se, shodno vremenu, dva tipa lokalnih vođa – Lelemud i Penzomud. Lelemud je mlad, aktivan na društvenim mrežama, nikad nije odigrao basket isred zgrade, niti ima dva validna svedoka da je dao koš na nekoj tekmi. U svom izvornom zanimanju bledunjav, u društvo retko priman – bez boje, ukusa i mirisa Ali, na vreme se prišljamčio nekoj partijici, upravici, spreman na lizanje čmara, lagarije i svakojake radnje samo da napreduje. Laž je osnova svega, rečju – mediokritet, podguzna muva, tarzančić koji je u ovom vremenu isplivao gore bez ijednog kvaliteta, sreman na sve – ”cilj ne bira sredstvo”. A penzomud je stari as, iz pretitovskih sindikalnih vremena, bez tehničkog i ikakvog obrazovanja, sa mnogo iskustva u mutnim radnjama, želeći još koju godinicu ćara. Ušemio se odavno sa ljudima iz KSS-a ili KLS-a, glasačka je mašina za sve odluke koje odgovaraju Beogradu a ne odgovaraju – baš njegovom klubu. Mrzi sve dobro i pošteno oko sebe – trenere, igrače, obrazovane sponzore, omiljenu imenicu muškog roda ”evro” kroz sve padeže menja kao – ”evr”. Okupio je oko sebe grupu istomišljenika i plivaju…
Naravno, ima i lepših primera. Prvo kolo Superlige na Dorćolu su igrali Dinamik i čačanski Borac (64:75), a upravo to i jesu timovi koji brišu razne mrsomude. Za samo dve godine rada Dimanik je izgradio imperiju na Dorćolu i tako ovaj kultni deo grada obeležio i basketom. Tu pre svega mislim na više od 300 dece (dobro probrane, selektovane) koji rade pod budnim okom odličnih kouča, napravio se sistem koji prati i prvi tim, sa nekoliko talentovanih dečaka. Osnova svega su gospodin Velibor Jojić i trener Miroslav Nikolić, oko sebe imaju dosta ljudi, svoju dvoranu sa svim pratećim potrepštinama. Jedan zdrav projekat… Čačanski Borac je poslednjih godina u uzlaznoj fazi, pre svega jer je Marko Ivanović (radeći i u Hemofarmu) preneo domaćinsko poslovanje u svoj matični klub, sanirao finansije, u sadejstvu sa iskusnim Raškom Bojićem doveo klub u poziciju razmišljanja o višem rangu. Pobeda u Beogradu bila je devetnaesta od poslednjih dvadeset mečeva, gro sastava čine igrači ponikli u Čačku, naravno, kao i kod Dinamika, velika stvar je klupska dvorana i dvadesetčetvoročasovno basketovanje. Ozbiljan pomak napravili su Vršac i Spartak, dakle – ipak se može, samo bez Lelemuda i Penzomuda…
Počela je Superliga, FMP je zgromio Megu rezultatom 90:70 i tako pokazao kvalitet tima i prednost svoje dvorane. Osnovno pitanje je – može li do pozicije dva? Partizan je savladao Vršac posle dosta muke (NjP – ”čupavo iz dva u jedan”), potom je došlo do svađe u svlačionici između trenera Džikića i kapitena Veličkovića. Dešava se, završiće se sezona, bojim se da posle toga za crno-bele dolazi još jedno sumorno i teško leto. Kad budete čitali kolumnu znaćete rezultat derbija, Crvena zvezda-Partizan. Mada je mogućnost ”iznenađenja” u ovom meču veća nego u bilo kom drugom, zaista je teško savladati Zvezdu, odmornu i oskoljenu odličnim rezultatima. Raduje da su Simanić, Rakićević i Dobrić konačno u prilici da u kontinuitetu zabeleže po petnaestak minuta igre…
Naredne kolumnice i o Evroligi, raduje me da sam ”pogodio” za Žoca i Fener (ništa nije nemoguće, ali tri puta za redom pobediti Fener, dva puta u gostima – hhmmmm?), najviše što se igra najbolja ovosezonska evropska klupska košarka. Pozdrav i od Njofre – ”bolje se ne saginjati po sapun, može i samo rukama i vodom”…
(Kolumna objavljena u dnevnom listu Danas, prenosimo uz dozvolu autora i redakcije Danasa)
Photo: KLS
Pozdrav cenjenom autoru i i čestitka na još jednoj iscrpnoj analizi svega oko sebe. Zamolio bih ga da započeti niz – ”lelemud” i ”penzomud” dopuni i trećom neizostavnom karikom tog lanca – trenerom sa više primljenih šestocifrenih plata nego ostvarenih prvenstvenih pobeda
Kasno odgovaram, ali nadam se da će autor u nekom trenutku da pročita ovo: Ne možete imati kredibilitet kada pišete o nečemu napamet, pa makar to bila i sitnica. Mislim na ovaj detalj o Dinamiku i “…više od 300 dece (dobro probrane, selektovane) koji rade pod budnim okom odličnih kouča…”. Ništa od ovoga, osim eventualno broja dece, nije tačno. A do tog broja se došlo besomučnim dovođenjem, upravo bez ikakve selekcije, a u nekim slučajevima bukvalno i otimanjem od drugih klubova, mogu i sa detaljima o pojedinačnim slučajevima ako treba. Dalje, radilo se tako što je značajan broj selekcija, odn. praktično sve selekcije ispod prve kadetske ekipe, trenirao i igralo utakmice celu sezonu u sali koja zimus nije uopšte imala grejanje, bukvalno su deca celu zimu i proleće non-stop bolesna. Ovo i pored toga što su od roditelja uredno naplaćivane nemale članarine, dok je “gospodin” gazda za to vreme izdavao termine svoje “velelepne” sale za treninge i utakmice drugim klubovima. Na kraju, o kakvim “odličnim koučima” se radi svedoče katastrofalni rezultati svih selekcija mlađih kategorija Dinamika osim prve juniorske. Posebno bih apostrofirao debakl prve kadetske ekipe, koja je tobože projektovana za napad na JKL, a na kraju je završila kao poslednjeplasirana u tzv. super-ligi Beograda.
Naglašavam da mi nije cilj da se ovde ispljujem po Dinamiku. Situacija sa mlađim kategorijama u našoj košarci je katastrofalna, toliko da je prosto neverovatno da i dalje ima dece koji imaju volje da i dalje treniraju, a posebno roditelja da finansiraju takvu kaljugu. Posledice već možemo da vidimo po rezultatima reprezentativnih mlađih kategorija u poslednjih par sezona, a bojim se da ćemo u narednim godinama i u seniorima da ih itekako osetimo. Zato, gospodine Đokiću, ako ste zaista takav dušebrižnik za stanje srpske košarke kao što pokušavate da predstavite u ovim svojim kolumnama, raspitajte se malo bolje o tim stvarima pa ako nađete za shodno napišite nešto. A ne ovako da se priča kako eto treba samo malo truda pa da se napravi okruženje gde sve cveta, samo zato što su vam Muta Nikolić, Goran Grbović ili Velja Jojić pajtosi.