Od onih sto predstavnika medija koji su birali MVP-ja ove sezone već pet od njih koji su glasali za Embida, preksinoć u Gardenu, pa sinoć u Filadelfiji, neupitani su mi priznali da su glasali za pogrešnog čovjeka. 

Još koji od njih će mi se javiti sasvim sigurno za koji dan ako Seltiksi u nedjelju eliminišu Embidove Sikserse, mada je u majstoricama sve moguće. Sjetim se često maja 2005. kad sam potrošio dvije hiljade dolara da se odvezem u Boston i sjedim što bliže parketu da bih sa par metara udaljenosti ispratio Redžija Milera u penziju, ali su moji Seltiksi sa naizgled idealno sklopljenom petorkom (Pejton, Dejvis, Pirs, Voker i Lafrenc) zbog Doka Riversa usrali motku izgubivši u sedmoj utakmici od Pejsersa sa 30 razlike. Nakon tog razočarenja nisam se vratio na neku utakmicu u Boston naredne tri godine, a ako ćemo pravo – nije ni bilo razloga, sve dok Džefersona nije zamijenio Garnet. Lekcija koja je tada naučena je da ne treba prerano slaviti, pogotovo kad ekipu vodi Dok Rivers koji je NBA rekorder po izgubljenim majstoricama. Ili treba… jer mi smo ipak ljudi Slaveni, to jest Sloveni, kako vec (t)ko hoće da kaže, možda malo i Kelti ili Iliri, ali sigurno nismo neki Kameru…pardon Francuzi.

Sinoć u Filadelfiji u šestoj, eliminaciono bitnoj za poslove mnogih umiješanih, i nadasve nervoznoj utakmici, koju su Seltiksi dobili 95:86 – kamerunski Amero-Francuz Embid, ili kako ga ja zovem – lažni MVP – nije uopšte ni dotakao loptu u zadnjih nekoliko minuta utakmice. U tim odlučujućim minutama je Džejsonu Tejtumu, koji je u jednom trenutku imao šut 1 od 14 iz igre, konačno sve počelo kretati za rukom. Jedini sam u mom okruženju u medijskoj sekciji glasno (i neprofesionalno) slavio, a to u filadelfijskoj areni nije baš najpametnija odluka, kako sam na sopstvenoj koži već iskusio u plej-ofu 2012. godine. Pogotovo dok je rezignirana hrpa ljudi praznila do tri minuta pred kraj utakmice vrlo glasnu arenu. Ali jebeš život bez malo rizika…

Još vruć poslije poraza Embid je s pokislom facom suptilno branio svoju neaktivnost pred kraj utakmice tvrdnjom da loptu “nije dodirnuo” u zadnje četiri minute, stavljajući time krivicu na druge a ne na sebe. Prebacio sam se brzo na drugu stranu prema sobi za konferencije gostujućeg tima i vidio razdraganog Horforda koji je grlio trenera Mazulu, a Mazula je sa smrknutim licem valjda tek tada shvatio da je za dlaku izbjegao giljotinu.

Džo Manzula, trener Bostona

Dok sam slušao Džoa Mazulu, pa igrače Seltiksa, provjerio sam na telefonu boks skor iz Finiksa gdje je Denver vodio sa 25 razlike i shvatio da biti najkorisniji u velikoj mjeri ujedno znači biti najodmjereniji, najodgojeniji i najuljudniji. Tojest – pun poštovanja prema svojim saigračima.

Kasnog ljeta 2014. u Sevilji na tronoćnom dernečenju uz gledanje basketa na proputovanju za Granadu prvi put sam uživo sreo Embida kojeg je Sem Hinki doveo sa mladim Siksersima, Noelom i Karter-Vilijemsom, da bi moralno podržali Darija Šarića na SP-u. Sjedeći blizu hrvatske klupe, Embid mi se nakon minut-dva razgovora doimao neotesan i krajnje nadobudan mada je tada, osim nekim Floriđanima ili Kanzašanima, bio relativno nepoznat, nedokazan, mlad,…a ispostaviće se i teže povrijeđen. Ali ne i pristojan. Kad je Hrvatska izgubila od Senegala, uz salvu Repešinih hercegovačko-sočnih psovki ka Tomiću i Šariću, Embid se sjedeći na par metara od mene sjajno zabavljao i nasladjivao porazom Hrvatske. Slično kao i ja, u Filadelfiji sinoć Embid je tada u Sevilji glasno proslavljao pobjedu Đienga i Senegalaca nad njegovim saigračem kojeg je tobož došao podržati, prelazeći dug put preko Atlantika dok su Karter-Vilijems i Nerlens Noel barem glumili neku podršku Šariću svojom rezervisanošću.

Od Embida su tokom godina pobjegli mnogi, uključujući i Džimija Batlera, a evo i nakon skoro decenije ‘procesa’ u Siksersima, Embid još nije prošao za Sikserse začaranu drugu rundu plej-ofa. Skorom mladoženji, koji je postao nominalno najbolji košarkaš svijeta, voda je do sinoćnjeg poraza išla na mlin, ali usranom se izgleda ne da do vode, a ni do mlina, jer bi se u Siksersima mogao desiti i konačni raspad ‘procesa’ ako ne dobiju sedmu utakmicu u nedjelju.

Bez obzira što novoimenovani “Majkl Džordan trofej” predstavlja MVP nagradu za regularnu sezonu, a ne za doigravanje, jasno je s kakvim se pritiskom Embid tek sad suočava, i da će ga narativ da MVP nagradu nije zaslužio pratiti dugo iza povratka bradonje Hardena na njegovo štam-gest mjesto u “Dreams” striptiz-klubu u Hjustonu. 

Zelenokosi Markus Smart, kao spiritualni lider Seltiksa, sinoć je na konferenciji nakon utakmice šokirao prisutne rekavši da je trener Mazula zaslužio kritike, a dva Džeja, Tejtum i pogotovo Braun, pozvali su navijače da svojski podrže tim u nedjelju, jer valjda je svima jasno: ova serija je u stvari pravo finale Istoka.

Ja lično naravno ne bih volio da doživim šok pobjedom Filadelfije u majstorici u nedjelju, pa večeras prvi put u životu navijam za Lejkerse (koji blam, ‘bem ti život!) da bi utakmica u nedjelju u Bostonu bila u 3:30 popodne a ne u 8 uveče da me žena ne bi stavila u top zbog basketa na američki Dan majki. Ali, ako se kojim slučajem ponovi fijasko Seltiksa iz majstorice iz 2005, možda se iz njega izrodi i nešto dobro, a to bi možda bio duel Embida i Jokića u junu?

Taj sudar bi – što se pojma korisnosti tiče – stvari sigurno stavio na pravo mjesto.

Photo: Twitter