Moja žena misli da moja opsesija igrom koja je “dječja” nema nikakvog smisla. “Skoro ti je 50 godina”, veli. A meni se preksinoć ostvarila dječačka želja. Ne zbog toga što su moji Seltiksi osvojili NBA titulu, jer bio sam u dvorani kao navijač u Bostonu i 2008. godine, nego zato što sam preksinoć lično bio prisutan odmah uz vlasnike, trenere i igrače u svlačionici nakon utakmice do sitnih sati tokom slavlja. I ispitivao gazde a i igrače o svemu i svačemu jedući prigodne zeleno-obojene kolačiće koji su stajali na ulazu u svlačionicu i pijuckajući pivo za pivom sa zelenim logom mog voljenog tima. Okolo je prštao šampanjac a ja sam izbjegavao da mi po glavi pospu pivo.
Slično kao centar Seltiksa Luk Kornet koji je s visine posipao sve prisutne u okolini pivom, shvatio sam da je osvajanje titule, čak i ako u njenom osvajanju nisi imao i previše udjela kao on, ili nikakvog kao ja, jedna pozitivna stvar. Sve dok si na pobjedničkoj strani, i dok se slavi a ne tuguje, pa makar i odijelo moralo završiti na hemijskom čišćenju. Jer uvijek je bolje pobijediti nego izgubiti – što bi rekao Kari Pešić.
A taj Kari, koji je osamdesetih bio trener Bosne, jednog jutra me na mom putu ka osnovnoj školi zamalo nije pregazio u mom Švrakinu, kad prije Olimpijade na glavnoj raskrsnici u naselju još nije bilo semafora. Kraj Karija je u golfu boje trule višnje sjedila njegova žena, a i djeca iza njih, a on je promolio glavu kroz prozor uz visoko podignut kažiprst i viknuo u prijetećem tonu, uz sočnu psovku, da nije spreman da me odleži. Ja sam već tada redovno gledao Bosnine utakmice pa sam Pešića odmah prepoznao, i ponekad se pitam šta bi bilo da me Kari tog jutra stvarno pregazio, jer je u pitanju bio djelić sekunde da se to stvarno i desi. Da li bi bilo Bormija ‘87, osvajanja titule njemačke reprezentacije na EP ‘93, SRJ u Istanbulu ‘01 i Indijanapolisu ‘02… ili zlata Njemačke a srebra Srbije u Manili prošle godine?
Tih davnih osamdesetih, dok sam kao dječačić bjesomučno šutirao na koš koji je moj stari postavio pred kućom, znao sam za Pešića ali nisam imao pojma šta je to NBA. KK Bosna je par godina prije toga bila prvak Evrope, to prvo sportsko sjećanje u mom životu me je inicijalno i privuklo košarci, a u Skenderiji su klubovi kao Real i Makabi bili redovni gosti. Kad je bez otpora odbrane sa centra u novosadskom Spensu polaganjem lopte i rezultatom 2:0 osvojena (za neke oteta) i ona sporna titula prvaka 1983. godine kod mene nije bilo dileme ko je najjači. Nevezano za to gdje se stvarno igrala najbolja košarka u tom trenutku. Pričalo se da u Americi postoje neki profesionalci, košarkaši-čudovišta koji igraju za velike pare za koje sam ja greškom mislio da su neki cirkuzanti kao Harlemovci. Imena Džabara i Medžika su mi zvučala kao imena nekih orijentalnih duhova iz boce pa sam vjerovao samo onome što sam tada gledao svojim očima u Skenderiji svake druge subote, a Bosna je uglavnom pobjeđivala. Cibona bez tada već penzionisanog Ćosića, Partizan kojem je u inostranstvo otišao Kićanović, Zvezda, Jugoplastika ili bilo ko drugi u ligi Bosni nisu, u mojim dječjim očima, bili ravni. Ili i ako su pokušavali to biti, nisu imali osvojen KEŠ u vitrinama kluba, a njihovi gradovi nisu od Slovenaca uzeli organizaciju zimskih olimpijskih igara. Sarajevo je, dakle, bilo centar svijeta.
A onda se nakon olimpijade moja pokojna baba preselila u Dobrinju, u novo naselje koje je prije preseljenja radnih ljudi i građana u njega kao svoje prve stanovnike imalo strane novinare. Kao takvo bilo je jedino naselje u gradu sa kablovskom televizijom i satelitskim kanalima. Engleski Super channel je početkom 1987. godine počeo prikazivati snimke NBA utakmica, i moj košarkaški svijet se okrenuo naglavačke.
Gledajući snimke NBA utakmica svakog četvrtka, jer direktnih prenosa nije bilo, skontao sam brzo da postoji košarka i izvan Skenderije. A pobjeda Seltiksa nad Milvokijem, za koji je tada igrao monstruozni Teri Kamings je, sjećam se, bila prva NBA utakmica koju sam gledao. Odnekud se pojavila i video-kaseta sa snimkom finala iz prethodne ‘86 koja je išla od ruke do ruke, i moji košarkaški horizonti su se definitivno rasplinuli. Skontao sam brzo da su Bird, Medžik, već ostarjeli i spori Džabar, ali i Džordan ili Barkli bolji igrači od našeg Bore ili Benge.
Iz nekog razloga, možda zbog te prve utakmice koju sam gledao, Seltiksi su poatali “moji”. Ni glamurozni Lejkersi Džabara i Medžika, za koje su zbog njihovog šoutajma, dresova ili ko zna već čega svi okolo počeli navijati, nisu me privlačili kao Birdovi, Mekhejlovi i Periševi Seltiksi, koji su bili najveći rivali upravo Lejkersa tih godina. Kad je naš urednik Aca Ostojić, pionir NBA novinararstva u južnih Slovena, napisao tekst o Seltiksima u Tempu, već duže vrijeme nisam imao dilemu koji NBA klub je “moj”, a Acin tekst iz ‘87 ‘Ptica i udica’ koji je opisao Birda i Džabara je samo pospješio moju opsesiju za najtrofejnijim NBA klubom.


Kako su prolazile moje tinejdžerske godine sa košarkaškom loptom koja mi je postala puno draža od fudbalske, moja iracionalna pasija ka zelenom NBA timu je dobijala pomalo nesuvisle dimenzije. Kad je naša reprezentacija godinu-dvije iza mojih proširenja vidika bez Dražena igrala protiv Seltiksa u Madridu na Mekdonalds Openu jedini sam među mojom rajom s basket-afinitetom navijao protiv rođene zemlje, a za daleki mi klub koji je do tada osvojio 16 NBA naslova. Tada još nije bilo naznaka da će nam se država raspasti, ali već je eto bilo izdajica svoje domovine kao što sam bio ja u dobi od 14 godina starosti, koji su očigledno već progutali zapadnu propagandističku pilulu koja nam je svima konačno dohakala devedesetih.
Moja opsesija Seltiksima, a i generalno NBA košarkom, je bila tolika da sam išao kod bake u Dobrinju da gledam utakmice na tada već njemačkim kanalima i kada se u to naselje na samom početku rata nije moglo ući. Spremao se napad na vodovod, ali Seltiksi su pred oproštaj Birda igrali protiv Klivlenda u plej-ofu, a ja to nisam mogao propustiti. Kad je grad konačno izgubio struju i utonuo u ratni mrak utakmice na OI u Barseloni sam gledao na televizorčiću privezanom na auto-akumulator, a posebna poslastica su bile NBA utakmice koje su komentarisali Goran Radonjić i Belmin Karamehmedović zime 92/93 kao rijetki zraci svjetla u ratnoj tami. Kao još eklatantniji primjer moje NBA opsesije godinu iza toga u rovu na Žuči, gdje su smrtonosni baraži bili gori nego bili gdje u ratu 90-ih po kvadratnom metru artiljerijskog pokrivanja tla, kao topovsko meso pomno sam slušao NBA prenose na trazistoru sa svježe akumuliranim baterijama i sa slušalicama u ušima po noći na američkom AFN radiju na AM talasima. U to isto vrijeme ljudi oko mene su slušali da nam se ne privuče kakav diverzant ili na ispaljivanje tromblonske mine 40 metara od nas sa druge strane Golog brda. Pa kad sam to pregurao uz NBA jasno je da mi i rodbina i prijatelji čestitaju na osvajanju titule Seltiksa, a i neki od novinara u Bostonu koji me dobro znaju, prepoznajući moju opsesiju.

Darko Dželetović u Boston Gardenu na petoj utakmici finala plej-ofa
Dončićevi Mevsi u petoj utakmici finalne serije naprosto nisu imali dovoljno volje a ni snage da nastave tamo gdje su stali u četvrtoj utakmici. Luka je igrao slabo u prvom poluvremenu a Kajri Irving još slabije, pa je rezultatski zaostatak za Dalas bio skoro pa nedostižan već na poluvremenu. Za ubijanje nade Mevsima na samom kraju prvog poluvremena postarao se Pejton Pričard koji je odapeo i ubacio i drugu dalekometnu bombu s pola igrališta u finalnoj seriji, mada mu je malo šta drugo u svih ovih pet finalnih utakmica polazilo za rukom.
Iz “golubarnika” arene gdje sam ovog puta sjedio odlično se vidjela napaljenost navijača najtrofejnijeg NBA kluba koju u erupciji oduševljenja nakon što su dugih 16 godina čekali na novo osvajanje titule prvaka.
Prva petorka Seltiksa, a i Kristaps Porzingis koji je nakon dvije propuštene utakmice konačno zaigrao, ušli su ozbiljno u meč i u drugom poluvremenu i konačan ishod utakmice (106:88 na kraju) ni jednog trenutka nije dolazio u pitanje.
Džejlen Braun je nakon osvajanja induvidualne MVP nagrade finalne serije odmah napomenuo da je dijeli sa Džejsonom Tejtumom kojeg u finalnoj seriji nije ponajbolje služio šut, ali koji se zbog toga stavio u službu tima i sinoć imao još jednu utakmicu s mnoštvom asistencija svojim saigračima.
Postavlja se pitanje da li Seltiksi mogu da postanu NBA dinastija jer su čitave sezone dominirali i dva glavna igrača tima imaju tek 26 i 27 godina. Kao njihov navijač volio bih da se to desi, ali Edin Avdić, koji je najveći NBA znalac s naših prostora, i koji s očiglednom pasijom većom od moje prati ligu, pomuti mi nadu kad mi spomenu slučaj OKC-ja. A onda mi tokom proslave u svlačionici šampanjcem okupani Vik Grausbek, jedan od vlasnika Seltiksa, reče da bi on naravno bio presretan da zadrži šampionski tim na okupu barem 5 godina – ali da je današnja NBA esencijalno paritetna. I da se sa dugogodišnjim penalima kad se dugo provede u zoni takse na luksuz bogati ugovori moraju dozirati. I pored ovog hladnog tuša na moju već pripitu glavu od strane gos’n Grausbeka prva petorka Seltiksa bi trebalo da ostane netaknuta barem nekoliko narednih sezona. Ali tako su mislili i u Denveru prošle godine.
Dvoranu nakon slavlja nisam napustio do pola četiri, a neposredno prije mog izlaska 35-godišnji trener Džo Mazula je izašao iz tunela i prohodao parketom sa svojom ženom. Seltiksi su hvatali rani avion za Majami gdje su nastavili slavlje, a među nekoliko medijskih predstavnika prostrujala je vijest da će Porzingis morati na operaciju noge zbog povrede koja se, kako objasniše, veoma rijetko dešava, i njegov post-operativni oporavak će potrajati nekoliko mjeseci.
Pomoć Porzingisa Seltiksima u osvajanju NBA titule koštaće letonsku reprezentaciju neigranja ovog za FIBA pravila izuzetno korisnog igrača na Olimpijskom kvalifikacionom turniru u Rigi. Na njemu će Letonci narednog mjeseca nominalno biti možda i glavni favoriti da se protiv reprezentacija Gruzije, Filipina; Brazila, Kameruna i Crne Gore plasiraju na OI u Lilu i Parizu.
Dončić nakon utakmice nije htio da priča o reprezentativnom angažmanu, a ako Slovenci na kvalifikacionom turniru u Atini budu bez njega na OI će skoro sigurno Grci.
Photo: Privatni album, X
1 komentar
Po ko zna koji put sjajan tekst, protkan emocijama i sećanjima… delom mogu i sam da posvedočim premda sam dugo dugo godina čuvao jedno parče papira na kojem mi je Darko svojeručno, početkom devedesetih, grafitnom olovkom iscrtao sve grbove tadašnjih NBA ligaša… i tako me i samog “zarazio” tim cirkusom…
Sada, trideset i kusur godina- čovek ispija Celtics pivo i slavi titulu u svlačionici zelenih… to je zbilja ono što se kaže- when the dream comes true!!!
Pozdrav Darku i hvala za sve tekstove i nesalomivi fanatizam, makar i po cenu “hejtovanja” od strane supruge 😅