Darko Dželetović: Parker u Seltiksima (pusti snovi)
- November 13, 2019
- 0 comments
- Darko Dželetović
- Posted in NBA
U ponedeljak naveče uz pompeznu ceremoniju, baš onako kako je to u NBA uobičajeno, iz upotrebe je za sva vremena povučen dres San Antonija sa brojem devet, koji je 17 godina u ovom klubu nosio Toni Parker. Legendarni plej je dres sa brojem 9 počeo nositi u čast svog mentora i nekadašnjeg francuskog košarkaškog reprezentativca Žana Pjera Stelana, koji je preminuo 1999. a nekad je, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, nosio ovaj isti broj. Kao najmlađi iz velike trojke San Antonija, Parker se uz drugu dvojicu iz ovog trija, Dankana i Đinobilija, sasvim zasluženo pridružio ostalim velikanima kluba. Uz Timijev broj 21, Manuovu 20-icu i evo Parkerovu devetku, brojevi ukupno još sedmorice velikana ovog teksaškog tima su povučeni iz upotrebe. Među kojima su i dresovi takvih legendi kao što su “Ajsmen” Džordž Gervin i “Admiral” Dejvid Robinson.
Današnji ponosni Francuz, punog imena Vilijam Entoni Parker Junior, nazvan je po svom ocu, čikaškom Afroamerikancu, bivšem košarkašu koji je Tonijevu majku Holanđanku, nekadašnju manekenku, upoznao za vrijeme svoje košarkaške pečalbe u Amsterdamu. Toni uopšte nije rođen u Francuskoj, svjetlo dana je ugledao u Belgiji, i tek sa 15 godina je zbog većine života do tada provedenog u Francuskoj dobio državljanstvo te zemlje.
Zajedno sa Dankanom i Đinobilijem osvojio je 4 NBA titule, ali i hrpu individualnih NBA priznanja od kojih su dva izbora u najbolju petorku lige, kao i izbori u 6 ol-star selekcija Zapada. Pamtiće se, osim po svojoj zlatnoj ljevici, i po tome što je bio prvi internacionalni plej u NBA koji je vodio jedan NBA tim do titule 2004, a i po osvajanju MVP titule finala plejofa kao prvi igrač iz Evrope kojem je to pošlo za rukom. Pamte ga i kao poznatu ličnost izvan košarke – po tome što je bio bivši muž poznate glumice Eve Longorije. Kao i po nagađanjima o Tonijevoj bračnoj nevjerenosti Longoriji koja su se povlačila po žutoj štampi s obje strane Atlantika.
Na našim prostorima Toni se pamti po učešću u iznenađujućoj pobjedi Francuske nad SCG u Novom Sadu na Eurobasketu 2005. kad se konačno probudio nakon prespavane tri i po utakmice. Na tom prvenstvu sam prisustvovao utakmicama u preliminarnoj grupi u “Pioniru” kad se Parker jednostavno nije mogao sastaviti s loptom. Neočekivano, Francuzi su nakon njegovog “buđenja” tada dogurali čak do polufinala gdje su prokockali prednost od 7 razlike na 40 sekundi do kraja protiv Grka, koji su slavili nezaboravnom trojkom Dijamantidisa. Parker je nedavno tu utakmicu u jednom od intervjua spomenuo kao najteži poraz u karijeri, uz onu baksuznu šestu utakmicu NBA plejofa 2013. kad je Rej Alen pri iznošenju konopaca preokrenuo finalnu seriju u korist Majamija.
Iako u svojoj prvoj NBA tituli ’04 Parker nije imao toliki udio kao ’07, kad je bio MVP finala protiv još veoma mladog Lebrona, ja lično najviše pamtim njegovu simultanku sa Eurobasketa 2013. u Ljubljani kojom je u polufinalu skinuo Špance sa trona, i nakon istorijske prve pobjede Francuske u finalu EP po prvi put postao MVP i tog takmičenja. A nije da do tada nije pokušavao – igrao je na čak 8 evropskih šampionata, i drugi je svih vremena što se ukupnog broja poena tiče na evropskim prvenstvima, iza Paua Gasola.
NBA ceremonije stavljanja dresova legendarnih igrača van upotrebe se obično dešavaju u poluvremenu utakmica. U San Antoniju su izabrali da na lako pamtljiv datum, kao domaći protiv nejakih Grizlija u dobrom raspoloženju ceremoniju u Parkerovu čast obave nakon same utakmice. Memfis je preksinoć pobijedio u San Antoniju, ali to nije pokvarilo a ni umanjilo slavlje i dobro raspoloženje u AT&T centru. Prisutan je, osim familije Parkera i mnogobrojnih košarkaša koji su igrali s njim, bio i njegov veliki prijatelj i sarajevski zet Tijeri Anri.
Prvi put sam za Parkera saznao prateći u svom vrelom njujorškom apartmanu preko sporog dajal-ap interneta statistiku evropskog U-18 prvenstva ljeta 2000. Kad je Francuska osvojila zlato u grotlu Jazina protiv Hrvatske košem Turijafa u drugom produžetku finalne utakmice. U toj utakmici je Parker bio prvi strijelac francuske reprezentacije, ali podrobniji pratioci FIBA prvenstava za mlađe selekcije koji su bili prisutni u Zadru tog ljeta često prepričavaju njegovu partiju u polufinalu istog šampionata protiv Zizisa i Spanulisa. Već tada se protiv takvih konkurenata na bekovskim pozicijama u pravom smislu dalo naslutiti kakav će igrač Parker postati. Toni nije bio u francuskom timu u Sidneju da uživo vidi Karterovo preskakanje Frederika Vajsa, ali je u seniorskoj francuskoj reprezentaciji debitovao već 2001. na EP u Turskoj kao 19-godišnjak. Francuzi su septembra te godine osvojili peto mjesto na Eurobasketu nakon, što su bili izbačeni od Novickog koji im je u četvrtfinalu u Stambolu zatrpao koš sa 32 poena.
Prije tog Evropskog prvenstva juna 2001. godine Parker je već bio draftovan u NBA od Spursa kao 28. pik. Mada mu je pred najavljivanje 21. pika koji su imali Seltiksi već bila dodijeljena kapa Bostona koju je držao u rukama čitav minut-dva, i čekao da ga Dejvid Stern oficijelno prozove sa pozornice. Bio sam prisutan u teatru MSG-a nekoliko redova iza Parkera, i prije nego što je Stern najavio 21. pik sjećam se da sam već žalio što je relativno nepoznati Parker trebalo da postane igrač mog voljenog kluba. Priželjkivao sam lokalnog heroja Omara Kuka, a i danas se sjetim ove greške u procjeni. Znalo se da Seltiksi biraju plejmejkera, jer su nakon izbora Džoa Džonsona i letećeg Kidrika Brauna svojim trećim pikom tražili nekog ko bi bio rezerva već vremešnom i ispovrijeđivanom Keniju Andersonu. Za Kuka, kojeg sam do tada dok je igrao u srednjoj školi a i na Sent Džon’s Univerzitetu nekoliko puta gledao i uživo, držao sam da bi svojom nesebičnošću stvarno mogao pomoći Seltiksima. Ali, sudbina je htjela da već izlapjeli Red Auerbah u zadnjem momentu precrta pik GM-a Krisa Volasa, i umjesto Parkera uzme Džoa Fortea sa Kerolajne, koji nije ostavio ama baš nikakav trag u NBA ligi. Pred sami izbor Fortea, kad mu je NBA hostesa naprosto “otela” kačket Seltiksa, Parker je sjećam se bio vidno uznemiren. Suzdržavao se da ne okreće glavu na prozivanja “draft monkeya”, među kojima sam i ja bio, koji su se gomilali oko njega prilazeći mu sve bliže, dok ga San Antonio konačno nije izabrao kao 28. po redu.
Taj izbor je u tom momentu bio veliko olakšanje za Parkera jer je to značilo garantovani ugovor, obzirom da nije skliznuo u drugu rundu. Kao 19-godišnjak u tom trenutku olakšanja Parker nije mogao pretpostaviti kako su mu se zvijezde poklopile, i koje visine će dosegnuti igrajući za San Antonio. Ostaje misterija da li bi Parker igrajući sa mladim Pirsom, Vokerom i Džoom Džonsonom imao i blizu toliko uspjeha kao sa Dankanom i Manuom. Teško je procijeniti.
Nakon prve osvojene titule 2004. godine Parker je postao planetarna zvijezda, ali sjećam se da ga je Popović još uvijek gnjavio i vraćao na klupu nakon svake greške. Generalno, tretirao ga je slično kao Duško Vujošević neke svoje zvijezde, doduše bez hvatanja, guranja ili davljenja pred TV kamerama. Zbog takvog tretmana Parkeru se Popović u svom govoru preksinoć i javno izvinio spominjući “fizičko i mentalno maltretiranje”, uz Tonijev učtiv osmjeh. U ovoj Popovoj šali je vjerovatno i puno zbilje koja je Parkeru najvjerovatnije mnogo i pomogla da uđe u legendu.
Photo: NBA