![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/05\/dugi-180524-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":59067},"full":{"0":"2024\/05\/dugi-180524.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/05\/dugi-180524.jpg"}})
Dugi: Koleno, ili naši Gremlini
- May 18, 2024
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Svašta prođosmo kroz ovaj naš lepi sport. Pamtimo rezultate. Divimo se sopstvenim uspesima, a malo, samo malo krijemo neuspehe. A ima i pojava koje smo primetili tokom bavljenja soportom i koje nisu baš neki rad da se pominju. Ali o tome kasnije. Kao što je bilo i ljudi koji su bili sa nama i oko nas. Nije red da pamtimo samo igrače. Mnogo nas je pomalo zaslužnih za ovu lepu pojavu u našim životima zvanu – košarka.
Za ovo što pišem trebalo je da se posavetujem sa nekim. Kako je malo medicine u pitanju, normalno je da popričam sa Sajonarom. I on je žrtva ovog o čemu pišem, ali i obrazovan, pravi stručnjak. Mnogo zna. I druge sam propitivao, i pomenuću ih kasnije. Hteo bih da skrenem pažnju na neke od posledica bavljenja sportom. Uzroci mogu da budu drugačiji od ovoga što ja tvrdim, pa je zato svako dobronamerno mišljenje dobrodošlo.
Košarka je kao pravljena za nas. Za relativno kratko vreme pronašli smo se u njoj, uzdizali i na kraju eksplodirali u broju i izboru koji smo imali. Ponavljam, i pitam se po ko zna koji put – kako? Moj sud je subjektivan, ali i u sudovima svih nas čuči zrnce istine. One moje iskrice o nebeskom narodu su samo malo podilaženje ovdašnjem, znači našem mentalitetu. Ma ne!
Uzdizali su se i treneri uz igrače u vremenu kad su vesti i informacije išle od usta do usta. I ako mogu da malo skrenem – mnogo se manje lagalo. U vremenu kad, za trenutak, ne živesmo „Naše dane“.
Treneri su, po mom mišljenju, suština i embrion našeg razvoja. A talenat, prepoznat ili ne, je čučao i čekao.
Kraj je šezdesetih, rastemo. Pa i informacije postaju sve učestalije i bolje. Treneri to odmah oblikuju u svojim glavama, transponuju, možda zbog imaginacije, a to je sigurno, a bejaše malo i nestrpljenja. Neodoljiva želja da se odmah približimo najboljima. Potreba malih a talentovanih i nestrpljivih.
Atmosfera i svi učesnici spontano počinju više da rade. Broj treninga se povećava. Intenzitet i oblici i načini treniranja takođe. Uglavnom prema našim maštarijama.
Danas trenera ima mnogo. Obrazovaniji su i sve im je pristupačnije. I amijent je takav da ih je najlakše smeniti posle neuspeha, ili bolje reći, posle mišljenja skupa stručnjaka opšte prakse.
Ali onda je biti trener bila dogma i hrabrost i zaluđenost i malo su ih gledali kao ne daj bože one iz “Laze”. Nisu ih se bojali, ali su ih puštali i otelo se.
Zašto sve ovo? Sve ima svoju cenu ili zaslugu ili žrtvu – kako ko shvati. Kada bi nam se putevi otvorili, ili bar nagovestili, želeli smo odmah i brže. Tipično za nas.informacije od preko bare bejahu sve dostupnije, ali kao selektirane. Pa sad ti maštaj.
Neki, do zla boga izlizani filmovi, pa crno bela TV. I videsmo ljude, američke idole ove naše igre.
Jaki, skočni, brzi kao munje. Ali nešto smo mogli da dodamo tu i da se umuvamo. Iz svakog od nas progovara košarkaški Čačak. I Radmilo, i Kića. Uz moje veliko divljenje. Uz malu digresiju. Ova Srbija zaslužuje spomenik košarci, i on bi trebalo da bude negde oko Čačka, ali da se odmah odredi da se oni sami ne bi posvađali sa koje strane Morave bi trebalo. Možda kod BUNKERA Ovo je moja želja i predlog. E, zbog tog čačanskogkošarkaškog gena u nama (namerno nisam razdvojio reč) osetili smo da u toj, za to vreme sportskoj fantastici, ima mesta i za nas, i da je neko to kao unapred odredio.
U tim filmovima iz Amerike bilo je i tamnoputih, ali i bledolikih, čuveni izraz i našeg otvaranja prema svetu pomoću kaubojskih filmova i X-100 romana. Ko se ne seća neka pita starije, mnogo starije. Nama ta boja kože nije ništa značila, i to nam je u duši. Ma i pored svega smo ljudi. Ali ekspresija i dometi igre – fascinantni. Ambijent sa, za nas u to vreme dvadeset hiljada ljudi u hali – nezamislivo. Čuveni Medison Skver Garden, ne znam da li sam dobro napisao. I one priče od usta do usta sa Olimpijade u Rimu, i šta sve naš mozak može da izmašta o tome. Inicijacija mašte. A mi ne bi bili mi da nismo pomislili da mi to možemo isto. Da mi to možemo bolje, da mi to bolje znamo, a pogotovo ono što ne znamo.
Kliknulo mi onomad kad gledah Zvezdu u nekom od takmičenja. Košarka. I planirano je da se u poluvremu na terenu pojavi možda najuspešnija generacija Zvezde do sada, nešto starija od moje generacije. Poklapalo se to sa godišnjicom osvajanja Evropskog kupa. U to vreme ogroman uspeh.
I zaseo ja ispred mog, već muzejskog Samsunga, i čekam moje drugare i prijatelje i rivale. I ko za baksuz (znam da je trebalo da napišem onu drugu izrazitiju srpsku reč) – reklame. Samo zato što nisam dovoljno finansijski hrabar nisam potegao nečim u ekran.
I prođe utakmica, i dan-dva i čuh priče, kao zezanje ali tužne. Zareza mi se u pamet – kao Gremlini. Ej, moja krv i moja duša, pa mene vređate. Treba pred svevišnjeg čistog obraza. Ali, jebiga, svi mi imamo gremlinske gene u sebi. Tek – videli su prisutni krive noge, smanjili se ljudi znatno. Štapovi ne bejahu u sastavu onda, a sada u petorci. Kolena, kičme, kukovi, zglobovi. E, sad, ako je istorija učiteljica života, i ako neko to tako prihvati, biologija je egzekutor, dželat. Rekoše da je bilo tužno do suza. A da, i trener sa njima koji najbolje izgleda.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2024/05/IMG-65675aa7440bb76a946a72074448c2aa-V-754x1024.jpg)
Ilustracija Miroljub Damnjanović Dugi
A sad malo ili puno nazad.
Šeztdesete. Polako se penjemo u svemu, pa i u košarci. Svi zajedno. I treneri i igrači i svi okolo. A opet, sindrom želje malih – hoćemo sve, i to odmah. Pogotovu u onome gde namirišemo da vredimo. Ma i u svemu drugome.
Mala digresija. Bejahu među nama ovih dana naša čelična braća Kinezi. Kao da su došli sa više aviona nego što smo imali MIG-ova da ih prate. Pozvaše nas u uzvratnu posetu. I kad čuše koliko nas je, dodadoše – što ne dođete svi? Tako ti je to kad si mali. A opet, gde odavde izrastoše i Jokić i Đoković, da pomenem samo ove danas aktuelne. Za našu braću sa dalekog Istoka je da pomisle da svaki avion koji ovde uzleće napravi granični prekršaj. Možda preterujem, ali razmislite – da li baš?
Taj pritisak osećaja malih me boli, i svi smo takvi da se ne lažemo. To nije strani osećaj kod mladih sredina, a mi jesmo mladi bez obzira na to šta mi konstruisali o tome. Ne možemo da se merimo sa mnoštvima koji traju pet, šest ili više hiljada godina. Ali možemo da učimo od njih.
Imamo neku svoju crtu, individualnost, doduše tvrdu i neispravivu, i „ko nam je kriv“?
Pre neki dan na prvoj utakmici Vojvodina–Spartak jedna osoba, samo jedna i bila je zato primećena, vikala iz sve snage: “Odbrana, odbrana”, i to na srpskom. To je strano nama bez obzira na fascinantno delujuće horske uzvike „defence, defence“ na noćnim prenosima NBA lige.
Naše je, brate, „Svi u napad, svi u napad“. Takvi smo.
A sad na temu. Naši najveći treneri koji su uzdizali nas, i oni zajedno sa nama su sebe oblikovali. Nikog pojedinačno ne bih izdvojio. Svi. Period kraj šezdesetih i početak sedamdesetih. Spontano i masovno počeše jaki treninzi. I česti. Sa dosta traženja i eksperimentisanja. I beton, onaj prvi – naša sudbina. Pa i taj beton je ušao delom u istoriju srpske košarke. Tegovi sa šipkom, obično marnutom iz neke ograde, sa konzervama punim opet betona. TZV tegovi opšte primenjivosti. Čitina specijalnost. Pa skokovi sa istima na ramenima, pa skokovi uz tribine i opet zvoni Čitina rečenica – uradi jedan pokušaj više od zadatog zbog karaktera. I ono zastrašujuće Pivino – radite do otkaza. Ako neko nije probao, nemojte. Srce stane. I skokovi iz čučnja kad već posle prve serije dobiješ takvo zapaljenje kvadricepsa da zaplačeš, i to kad si najpremniji, u sred sezone. Ko je zakačio malo folklora kao ja, može da uporedi taj osećaj sa prvom vežbom kazačoka. Isto. Za saniranje zapaljenja mišića još brutalniji tretman. Jači trening, brže prođe tegoba – a suza bez kraja.
Mi smo, koliko se sećam, imali najviše tribine. Pa i Partizan. Zvezda je to, verovatno, nadoknađivala tegovina i skokovima sa istim. Pa i iz čučnjeva. Ej…
E, pa da ne bih razrađivao trenerske ideje i načine rada kako to mali Mikica zamišlja, pozvah par ljudi, mojih drugara stručnijih od mene u svemu ovome. Zlatana Tomića i Sajonaru, večitog.
Prvo sam sa Zlatanom popričao o deliću razvoja naše igre i trenerskih ideja kroz vreme. Ovo o čemu pišem mi je odavno na pameti, a moji prijatelji „Zvezdini gremlini“ u onom pomenutom poluvremenu me samo podstaknuše na to.
Ja sam prijemčiv za logiku, brzo shvatam i inženjerski oblikovano Zlatanovo objašnjenje u nekoliko rečenica mi leže. Ja sam kao igrač to osećao i, doduše nesistematično, primećivao. Pa sam nekako intuitivno preskakao statička opterećenja, nemajući objašnjenja, ali se često sam sebi pravdao nekim glupim sujeverjem. A možda sam i zato za „pinkicu“ (kako kažu u Dalamaciji) prošao nekako manje oštećen.
A moj mlađi drug Zlatan Tomić, vanserijski talenat i košarkaška pojava. Krstaški Duci. Nada ali i žrtva neadekvatnih treninga, prekinute karijere, a kasnije veoma trenerski obrazovan sve mi je objasnio, i sve mi se čini da je i pored njegovog razložnog obrazloženja sam osetio malo osetio gorčine u glasu. Ako i grešim, neka mi oprost. Prva, pionirska operacija na njegovom kolenu. Radio je naš čuveni profesor Kening, lekar košarkaša. Uz istorijsko – Zlatane, sve smo radili po knjizi. I medicina se razvijala sa nama.
Moja generacija je zakačila prve parkete i hale. Ali naši juniori, takođe prvaci Jugoslavije 1974, ostadoše na betonu još duže. Verovatno zbog nemogućnosti kluba da im obezbedi zamenu za strašne treninge na Krstu. Čini mi se da su oštećeniji od nas. I Plavac, i Mile, pa posle Zlatanova generacija.
U to vreme se pojavi na DIF-u čuvena mašina zvana „Gladijator“. Zastrašujuće ime za nešto što beše modernije. Američki proizvod, idealan za košarkaše, ali opet naši staviše pored tegove, ne više betonske, moderne, ali opet čučnjevi i skokovi sa istima. Sporiji igrači još više usporiše, kičme, kukovi, kolena i zglobovi osetiše. Mladi sve trpe a posledice nas sačekaše. A sve smo to podnosili jer smo hteli i niko nas nije prisiljavao. A, da, samo jedna napomena – veliki Kića nikad nije uzeo teg u ruke. Osetio sam da je nešto počelo da se menja kad je Ćosa počeo da dolazi češće iz Amerike. Na Radničkom u onoj našoj čuvenoj halici imali smo mekani parket i preko neki mekši linoleum kao preteču tartana, i tu je on osećao komfor da igramo jedan na jedan. A imao je veliku primedbu na tvrdoću parketa u Pioniru. Koliko se sećam, u ponosu naše sportske arhitekture iz estetskih raloga na kvalitetan beton je direktno nalepljen najlepši, najkvalitetniji a, boga mi, i najtvrđi hrastov parket. Tad nam je naša estetska potreba gurnula u drugi plan funkcionalnost.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2024/05/IMG-ea31b489302d9d68cdd9fac74d494ab5-V-769x1024.jpg)
Ilustracija Miroljub Damnjanović Dugi
Puno saveta i dobronamernih primedbi je doneo čovek po imenu Robertson. Dobroćudni džin iz Prova koga je Ćosa doveo sa sobom. Bio je fizioterapeut i upućen u sve prateće stvari. Dosta stvari nas je naučio, ko je hteo da čuje. Kako da se bandažiramo, istežemo posle treninga. I tada sam prvi put čuo za istezanje posle treninga i značaj istog.
Tada je i vreme kao nemilosrdni sudija počelo da donosi nove informacije. I naši treneri sve to upijaju. Uporno i polako, mada bi sve to hteli odmah i sad.
Rekoh šta sam hteo, a za informacije nisam konsultovao Gugl već Sajonaru i Zlatana. Ovo bi trebalo da bude oda, ili slika jednog vremena koje je obeležilo deo naše košarkaške istorije. U mentalnom delu ovog našeg sveta smo bez premca. Ali ‘ajde da malo i poslušamo druge. Danas je to moghuće, i potrebno i poželjno. U svakom deliću.
Svako od nas ima svoju priču. ‘Ajde. Koleno koje trpi strašna opterećenja. Ovde je naslov mogao da bude i drugi. O tome najbolje zna Srećko Jarić, jedan od naših najvećih talenata, koji se mučio i činio pionirske napore uz pomoć pionira dr Buđevca. Sećate se Bor, Kragujevac i gde još već. I ipak, Srećko beše veliki igrač i pored muka sa povredama. Možda bi to bio Zlatan da nije doživeo svoj krah snova.
Možda je najbolji primer žrtvovanja za naše ideale Sajonara, najobrazovaniji među nama na tom planu, pa je ipak više voleo ono što je voleo nego što je cenio ono što je znao. Kada sam ga video u Splitu sa krivim nogama, moj idol, primer – smanjio se. I niko ga nije terao. I Goge se smanjio i Miško Marić, i Plavac iz Radničkog. Kopriva iz Zvezde. I mnogi drugi.
Noge krive – Šekularac i Garinča. Izgled koji mi je u ranom detinjstvu bio san.
Danas su sanacije moguće, operacije nude mnoge mogućnosti. I da isprave veštačkim kolenima zakrivljenost nogu. Da nam starost učini konfornijom. A opet pokazujemo borbenost. Eno ga Marter, naš drug iz Olimpije. Koleno, kuk i još neke gore metaboličke dijagnoze. Desetak operacija, ako sam dobro zapamtio. I zimus je bio na skijanju dvadeset dana. Možda je nekom za divljenje, nekima nauk. Ne znam, ali meni je normalno i nije čudno.
Poenta ovog mog pisanija nije kukanje i žaljenje. Naprotiv, sa velikim N. Koleno je samo paradigma. Često se pojavljuje kao problem kod starijih generacija u poslednje vreme, a kao posledica nekog drugog vremena. Pa i kukovi, pa kičma, pa zglobovi – nebitno. U sve je utkana neobuzdana mašta mladosti. Svako od nas je žrtvovao nešto, ili bolje reći uložio nešto u ovaj naš svet. Neko zglob, neko ligamente, neko kukove, neko pršljen. Nešto smo kupili od drugih, nešto malo ukrali, a najviše prvo prikazali i poklonili našem svetom sportu.
Možda će se pojaviti još neko ko će sa veštačkim kukom, sa veštačkim kolenom, i kancerom skijati u ovim godinama. Medicina je napredovala i danas je moguće promeniti većinu delova tela, sem glave. E – tu smo. Tu nam niko ništa ne može. I možda, ili sigurno, nismo sa obe noge na zemlji, nismo sasvim racionalni u mnogo čemu. I dosta lebdimo u tom nečemu. Ali smo u ovom našem vrh. Malo smo nestrpljivi. Sve mora odmah i sad. Oprostiće nam Gospod, mi smo velika deca. Učestvovali smo svim svojim delićima u stvaranju ovog našeg što se zove košarka. I delićima tela do kraja. I mentalitetom i duhom i srcem. Žrtvovali smo mnogo, neki više, neki manje, mnogo naučili, ali se i radovali i naučili da se uspravljamo.
Ja ne bih menjao ništa na tom polju u životu i da mogu.
P.S. Posvećeno mojim prijateljima iz Zvezde i svim drugim prijateljima i PERI MARTERU.
Photo: Privatni album, X
Ej Dugi, svi platismo cijenu košarci, našoj ljubavi. I ja sam krenuo na betonu. Samovoljno. Nitko me nije tjerao. Ali kasnije ,organizirani trening, itekako su nas tjerali. Imao sam sreću da smo kasnije trenirali i igrali u dvorani na Trsatu koja je imala najbolji i najmekši parket na kojem sam igrao. Mnogi iz naše generacije su mi rekli da vole igrati u našoj dvorani zbog tog i takvog parketa. No, bilo kako bilo, vrhunski sport je aždaja, uvijek gladna i koja nemilosrdno sakati tijelo. Bio sam “lagan” pa sam manje osjetio ozljede. Ali, kao košarkaškom veteranu, puče Ahilova tetiva na turniru u Zagrebu. Operacija. Šezdest dana u gipsu do pasa. Najveći problem bio je sjesti na WC školjku. Eto i ja imam problema sa koljenima i ramenima, ali ne dam se. Uz neke preparate održavam se pokretnim i gipkim. I ja, kao i Marter, skijam svake sezone. I ne odustajem. Možda sam lud, ali neka. To me drži na životu. Pa dok traje traje. Nastavljam pratiti tvoje tekstove. Ne odustaj. To te drži. Pozdrav ti.