Jedno od prvih mojih sjećanja je prenos utakmice iz Grenobla na crno-bijelom TV-u kad nisam, kao po običaju, bio potjeran u krevet kad završi sportski prilog Dnevnika i krene prognoza vremena. A utakmica nikako da počne – mislim da je bilo skoro devet sati kad su Rašo i Enco Kararija konačno poskočili na sudijsko podbacivanje. Nabijene tribine u nekom sumraku, masa zastava sa petokrakom, neprirodan pod, neka valjda vještacka podloga, i čudovišna predstava Varajića. čovjeka koji je slobodna bacanja nišanio ispred samog nosa, kao da namjerno zaklanja koš od sopstvenog pogleda, da bi ih nepogrešivo pogađao. A pogađao je tu noć sve, od penala, polaganja ispod koša, a pogotovo spolja izlazeći iz blokova, pa i neke totalno nerezonske šuteve koji bi danas bili trice. Kao da je igrao u transu. 

Stavio je moj prokleti grad na internacionalnu mapu, da prvi put valjda u novijoj historiji nije spomenut po negativnoj stvari koja je pokrenula ljudsku klaonicu velikog rata.

Varajić mi je izgledao kao košarkaška verzija Duška Bajevića, uvijek uspravan, stamen i staložen, ali s onim što je Princu s Neretve nedostajalo, da sa sportskom drskošću bude najbolji kad najviše zatreba. Nije bio najbolji igrač tima sve dok Kinđe nije otišao u Real, ali je s pravom nosio kapitesku vrpcu kroz drugu polovinu 70-ih, bio vođa na parketu i nasušan za uspjeh Bosne tih godina. Nesto kao Duško Ivanović u Jugoplastici godinama iza toga.

Sjećam se i moje prve utakmice uživo u Skenderiji na koju me stari odveo, Bosna – Beko, kad je Varaja opet poludio, i to u prvom poluvremenu, pa ga je Boša morao uz bocu “kiseljaka” ohladiti na klupi da i drugi dobiju šansu. I nije ga uvodio opet u igru jer je bilo preko 20 razlike u drugom poluvremenu. A da je nastavio, i da je trebalo, Varaja bi slabašnom Beku lagano ubacio debelo preko tih 45.

Par godina kasnije, kad se sve sleglo, u miru nedeljnog filatelističko-numizmatičarskog sastanka na koji bi me protiv moje volje otac često vukao, slušao sam vrzmajući se oko stolova Antu Đogića koji je prokomentarisao da je ta predstava u Grenoblu bila “daleko najbolja individualna partija nekog igrača kojoj je on lično ikad prisustvovao”. A Đogić je i sa Mirzom tolike godine igrao, uključujući i prisustvo u našem Dream Team-u na EP ’77.

Pokoj duši još jednoj legendi “onog” grada, u kojem je bilo lijepo odrastati. 

Jednostavno, bez Varaje ne bi bilo ni tog prvog našeg Kupa šampiona. Pokrenuo je lavinu.

A klero-nacionalističkoj bagri koja se kao korov na vlasti drži evo skoro tri decenije, a koja mu je i teško bolesnom uskraćivala penziju, ne samo kao zaslužnom građaninu sa šestoaprilskim nagradama, nego i kao godinama glavnom u SOFK-i grada – nek’ je na čast!

Photo: MN press