Aktuelnosti gutaju svakodnevicu, pa se ponekad nečemu da prednost, ali danas se sećemo Mirze. Pre 18 godina, baš na današnji dan, otišao je kod Ćose, nešto starijeg Žućka, i nešto mlađeg Dražena, da igraju nebeski basket. Za to malo, premalo vremena koliko smo ga gledali (jer takvih velemajstora uvek nedostaje) pokazao je čitavom svetu koliko je košarka lepa igra; zapravo, ona je takva jer je igraju šarmeri poput Mirze.
O biografiji neću, samo ukucajte njegovo ime u pretrazi na našem sajtu; ima toliko tekstova, i fala bogu biće ih još, jer je njegova zaostavština u našem sećanju velika, neiscrpna. U jednoj od onih svojih teških balada „ Nazad u veliki prljavi grad“ Bora Đorđević je pevao:
„ Drukčije navike, drukčiji ljudi,
daleka tutnjava voza.
Ponekad sudbina surovo sudi,
konobar još jedna loza“
I baš zato što je današnja košarka postala teška industrija, valja nam da malo udahnemo (ako može svežeg) vazduha sećajući se vremena, kada je igrao Kinđe. Neki to zovu vremenom romantike, i kada bismo ovlaš uporedili, spram ovoga danas, mnogo toga iz vremena kada je Mirza plenio bilo je nekako nevino, poetski. On nije bio snagator, uvek nekako krhke građe, u našem jeziku ima izraz tankovijast. Čak ne bih rekao da je bio baletan, pre baletski koreograf. Njegovi saigrači u Bosni, Realu, i najviše u reprezentaciji sledili su njegovu ideju, razradjivali je, usavršavali i izvodili pa to nisu bile samo takmičarske utakmice, već predstave visokih i sportskih, ali i umetničkih vrednosti.
Sećanje često vara, ali neka bude i tako kada kažem da Mirza u mojim uspomenama nije trčao po terenu, nego nekako klizio, ili bolje rečeno lebdeo. Izmedju tla i nebesa. Valjda je to zbog te prirodne, bogom dane inteligencije. On je od onih, retkih koji je pobedjivao pameću, a urođena elegancija u pokretu, taj utisak je pojačavala.
Kada bih vam postavio pitanje, koja je vaša omiljena okretna igra, šta biste (sebi) rekli? Neka ostane da sami zaokružite odgovor! A kada bih vas pitao koja bi igra najbolje opisala Mirzu, šta biste tada kazali? Valcer? Poseduje otmenost, ali ne. Pre bih pomislio – tango, jer u osnovi ima nečeg tužnog u tim, ponekad oštrim pokretima, posle kojih sledi deo sa puno nežnosti i bliskosti između partnera.
Mirza je jedna velika tuga jer je otišao a ne stigosmo da ga još koji put pozdravimo i da mu se još malo divimo. Neka ovaj kratki spis bude izraz poštovanja, zahvalnosti i, što ne reći, ljubavi prema čoveku koji je našu košarku ulepšao i oplemenio, pa samim tim i obogatio naše živote. Reći da ga se sećamo ne znači mnogo. On je prosto nezaboravan i jedinstven i to ostaje, kao u kamen uklesano!
Photo: Printscreen
1 komentar
Zahvaljujem se KOŠ Magazinu i autoru Dejanu Grboviću na odličnom tekstu o Mirzi.
Milić Stanković, generacija Mirze Delibašića u Gimnaziji u Tuzli