Negde u jesen 2002. pokojni Zoran Đinđić sreo se na nekom skupu državnika, čini mi se u Brazilu, sa vođom kubanske revolucije Fidelom, i to na zahtev samog Kastra. Bradonja sa Kariba želeo je da upozna predsednika Vlade zemlje čiji su košarkaši tog leta pobedili Amerikance u Americi, i postali prvaci sveta. I, prema svedočenju samog Đinđića koji je, inače, bio srednjeg rasta, vođa se iznenadio, rekavši da je očekivao da će videti nekog visokog čoveka. Onaj naš veselnik, kojem je mozak radio 300 na sat, kao iz topa je odgovorio: „Pa, mi to malo i na tehniku!“
Setih se te anegdote, sabirajući utiske iz prethodne četiri utakmice naše reperezentacije na olimpijskom turniru u Riju. Tehnički, učinak od tri poraza i jedne pobede – i nije baš da se falimo. A posebno posle (sa naše strane) spetljanih završnica u mečevima sa selekcijama Francuske i Australije, pa i Amerike. Tu je izgleda, baš zakazala „tehnika“ završetka utakmice.
No, zanimljivije mi je bilo da ovih dana pratim kako se, evo završi, čitava prva nedelja Olimpijskih igara (a ne olimpijade – Igre su takmičenje, olimpijada period od 4 godine između igara!), a da Srbije nema na listi zemalja čiji su sportisti osvojili neku medalju, i da gledam kako se taj „nacionalni očaj“, i zbog Noletovog poraza (za mene ne previše iznenađujućeg, jer sam Del Potra gledao na Vimbldonu), i neuspeha strelaca, i zbog trapavo izgubljenih mečeva ostalih nacionalnih selekcija (košarkašica od Kanade, vaterpolista od Brazila), preliva na ekipu Saše Đorđevića.
„Razbiće nas Ameri“! Koliko puta ste ovo čuli uoči sinoćne utakmice? Pa beše li tako? Ili smo, kako reče mučeni Đinđić, to odigrali malo i na tehniku! I kakav je konačan ishod? Samo jedna trojka je pretegla na stranu protivnika!
“Najveći srpski greh, onaj iz koga kasnije proizlazi sve zlo, sva strava i užas naše istorije i svakodnevice, jeste nestrpljenje.
Obično, malo, svakodnevno, tobože bezazleno nestrpljenje. Ono je naš najveći, najteži, onaj originalni greh. Prauzrok svega što ćemo kasnije upropastiti, izdati, uništiti, oskrnaviti, odbaciti, zaboraviti…
Kao i uvek, najkomplikovanija pitanja zahtevaju one najjednostavnije odgovore. Koji su, pokazalo se, često i jedini pravi.
Jer nestrpljenje nije suprotnost „strpljenju”, već mudrosti.
Nestrpljenje je očito pokazani nedostatak vere u Boga i u sebe. Nestrpljenje je malodušje i maloverje.
Nestrpljenje je uzrok svakom razočaranju. Nestrpljenje je pobuna protiv onoga “neka bude volja Tvoja”.
Nestrpljenje je početak svakog kraja. Nestrpljenje je ono samoubilačko srpsko “buntovništvo bez razloga”.
Nestrpljenje je bezbožni otpor svemu onome što ne razumemo.
Zato, molim vas, nemojte biti nestrpljivi. Koliko god da vas boli. Koliko god da vam se čini neizdrživo….”
Ovu priču mudrog vladike Nikolaja Velimirovića znao sam iz “usmene tradicije”, a juče sam je dobio i u pisanoj formi od svog drugara Maze iz Rukometnog saveza. Pa, k’o velim, da je podelim sa vama!
Sačekajmo i poslednju utakmicu u grupi, sa Kinezima, i poslušajmo jednu njihovu poslovicu: „Strpljenja i od trave će nastati mleko!“, i onda ćemo da sumiramo!
Da ne zaključujem, razumeli ste! Uostalom setite se kako su Ameri ubedljivo poveli, pa kako bi na kraju!
Photo: FIBA