Kada je bog narodima delio dramske pisce, verovatno je imao ozbiljnih razloga zašto je Englezima podario Šekspira, Rusima Čehova, a nama Srbima – Nušića. Možda je nešto u mentalitetu?! Osim divnih komedija i soneta, kod Vilijama iz Stratforda na Ejvonu u prvi plan izbile su krvave tragedije. Lekar Anton Pavlovič svojim likovima udahnuo je tešku setu i melanholiju, a Nušić… i dalje sedi u bašti neke kafane u Skadarliji, i smejulji nam se ispod svojih, sada već osedelih brkova, pitajući se možda, kako i zašto ništa ne naučismo iz njegovih urnebesno smešnih komedija.
Jedna, koja se malo izvodi, a sada je aktuelna da ne može biti više je „Dr“. U njoj bogataš Života Cvijović, željan ugleda u nobl društvu, šalje neku zamlatu Velimira Pavlovića da pod imenom svog i Marinog sina Milorada, inače preispoljne bitange i vucibatine, doktorira filosofiju na univerzitetu u Frajburgu, u Švajcarskoj. Velimir za lepe pare izvrši pogodbu, donese diplomu na kojoj piše Dr. Milorad Cvijović, ali pride stigne i Pepika, tj. vanbračno dete. Zaplet dušu dao za komeNdiju, ali deluje nerealno? Ma jok, koliko smo se naslušali priča o doktoratima i titulama stečenim ko zna gde, ko zna kako, i ekspresno brzo, za semestar i po, najviše dva. Onaj ko to oduži na godinu do dve, ode u akademike!
Ali nije diploma sve, brajko moj (kako voli da kaže Nušić), već to, veliko, „univerzitetski stečeno” znanje Milorad mora da pokaže i na predavanju, a pošto je od škole verovatno video samo ulazna vrata, onda nesrećni Velimir mora da mu napiše i tekst za izlaganje. Pita ga Života o čemu je pisao. „ O anticipativnoj dinamici“ , veli Velimir. „Zar nisi mogao štogod solidnije“, vajka se Cvijović stariji, ni sam više ne znajući šta ga je snašlo. No, takve ajkule se uvek izvuku, a kako ima para, njima „ubedi“ svoga sina, gospodina Dr, da ipak održi to predavanje. Ovaj se isprva opire, pa potom pristane, „ocu za ljubav“, jer je, eto, baš zapao u neke dugove, pa onda ‘ajde, da učini! A Životi je to životno važno jer će izlaganju prisustvovati i ćerka ministra saobraćaja, a Života baš naumio da se preko potencijalne ženidbe sina tom udvačom, nekako domogne i dela transbalkanske železnice u izgradnji.
Ali nevolja je kad Milorad uzme da čita šta je ona „filozofska fantazija Velimir“ napisao. „U kontemplativno intuističko-vitalističkom izlaganju fluktuantno logocentričnih i biocentričnih problema, sukobio sam se sa derizornim profanacijama klimakteričke kulture“.
Zapinje, a?! Teško iz prve da se pročita; osim što je teško, odnosno potpuno nerazumljivo šta je pisac hteo da rekne, smešno je kada se zaplete jezik. Kako li je tek onima koji takvu „tešku filozofiju“ treba da odslušaju, i da shvate, a i kako će nesrećnici, kad ni onaj što se potrošio smišljajući takvu genijalost ne zna šta je napisao?
E, možete li onda da zamislite kako nekim babama iz Kuršumlije, ili dedama iz Kikinde i okoline (a vole košarku, sport uopšte), zvuči kada im kolege, TV komentatori, ispričaju tokom prenosa sve o anticipativnoj dinamici same utakmice. Pik end rol, step bek, insajd aut, fejd avej, alej up, flouter… mogu da nastavim da sipam kao iz rukava. Džaba, ne vidi baba sine (a i ne čuje)!
Posao komentatora sportskog događaja, iz jedne tačke na putanji profesionalnog klatna, otišao je u sasvim suprotnu, na drugom kraju. Što više za najširu publiku nerazumljivih izraza (košarkaši to znaju, njih nećeš da impresioniraš), i što više podataka u što manje vremena, a o gramatici tek se može… pa kao da si doneo diplomu iz Švajcarske.
„Uhvatio je ofanzivni (defanzivni) skok“! Pa valjda je uhvatio loptu, a ne skok. Ili, gledate situaciju gde igrač dodaje loptu saigraču koji poentira, i stiže komentar – „peta asistencija ZA Stefana Jovića“, a svi videli da je asistenicija Jovića ZA saigrača, ili još jednostavnije, saigraču.
U tenisu – servira sa novim lopticama, a on reketom servira NOVE loptice.
Golman je uvek NA golu, nego ja nikada za svojih pedeset godina ne videh nijednog vratara kako sedi na gornjoj gredi, već je uvek PRED golom, ili vratima, kako lepo piše u pravilima igre.
Neki klub gostuje/igra PROTIV… Nije nego! Gostuje drugom klubu, igra sa protivnikom, a ne protiv protivnika. Pobedom nad, a ne protiv! Od nedavno čuh i da se pobedjuje utakmica, a decenije odživeh u uverenju da se pobeđuje sportski rival.
“Zaustavljeno je vreme”, umesto sata koji meri vreme.” Duga ili kratka lopta”, kao da je lopta tokom utakmice podložna nesrazmerno velikim promenama dimenzija, umesto da se kaže da je putanja lopte bila kraća, ili duža. Može i pas, dodavanje, sve je to regularan sportski žargon, a o “presecanju” lopte da ne dužim.
“Pogledaćemo hajlajtse”(pokojni Milan Vujaklija u grobu se prevrće).
Pitaj boga šta je to; ono, razumeš, ali valjda taj komentator treba da digne guzicu, i ode do police, po rečnik (ako ga ima) a u njemu piše da je highlight – najvažniji deo utakmice
Pre dve decenije, tokom bombardovanja (milosrdnu im majku jebem), nalazio sam LETKE (stigli sa neba kao i bombe), u kojima nas naši sadašnji “prijatelji“ pozivaju da rušimo tadašnju vlast. Kad je došla bankarska demokratija, onda smo počeli da se o njihovim uslugama informišemo preko FLAJERA ili LIFLETA. Letak je odleteo u prošlost! (doduše, ima još većeg izazova; lepo primeti Dr. Milorad „ Banka nikad nije tako opasna kao lepa žena. Banka te opomene, pa protestuje, pa utuži, pa tek onda sud donosi izvršno rešenje; žena, to je stalno protestovana menica i uvek izvršno rešenje“).
Ovo nekoliko primera, a ima ih tušta i tma, nisu nikakvo filozofsko predavnje o, kakvoj beše, dinamici, već pokazatelj stranputice kojom se kreće naš jezik, a samim tim i naša pamet, ili ono što je od nje ostalo u vremenu kada nam je ispiraju na najbrutalniji način. A mi ćutimo i sudaramo se, jureći kao muve bez glave po novim tržnim centrima, (shopping center–ima, ili mall–ovima, sazidanim na prostorima gde su nekada bile fabrike) koji se otvaraju češće nego putevi pred izbore.
A čovek, o kome smo ihaj koliko pisali u ovoj novini, pravi profesor košarkaške anticipativne dinamike Aca Nikolić, umeo je da jednom, sasvim jednostavnom rečenicom, sve kaže; i umesto da od takvih učimo, i košarku, ali i kako da se izražavamo, mi mrsimo, da posle to teško može da se raspetlja. Vlada Stanković je proletos, o godišnjici profesorovog odlaska, podsetio na njegovo shvatanje basketa, pa i života, i sve je razumljivo.
*Da bismo dali koš moramo da osvojimo loptu.
*Pobeda je zasluga igrača, poraz je krivica trenera.
*Nema igrača koji igraju samo odbranu ili samo napad.
*Da biste gradili tim morate da gradite igrače.
*Rana specijalizacija za određeno mesto ili ulogu je pogubna jer je kasnije nemoguće ispraviti rano stečene greške i navike.
*Ne pobeđuje tim koji je dao više poena, nego onaj koji je primio manje.
*Mlad igrač treba da dobije šansu u neizvesnoj završnici, a ne pri vođstvu od 20 razlike.
*Tehniku su u košarci izmislili igrači, ne treneri.
*Kada prestanem da ispravljam greške nekog igrača to znači da više ne verujem u njega.

Ima li ovde nečeg nejasnog? Meni ne, a vama? Ono, jeste da je profa išao u Ameriku na košarkaško usavršavanje, i to svojim imenom (a ne kao Velimir Pavlović iz komedije predstavljajući se da je Milorad), pa je bistrom pameću stečeno znanje i iskustvo pretvorio u mudrosti, samo što nisu u kamen uklesane. A i da jesu, kamen nije papir da sve trpi, na njemu se upisuju samo jasne i svima prihvatljive, tačne i proverive misli i činjenice.
E, takav treba da je i posao, televizijskog komentatora. Da bude vodič kroz sliku, i da gledaocima diskretno omogući da uživaju u sportskom događaju, a ne da se trpa u prvi plan, jer nije on tu (isključivo) zbog sebe, već zbog onih u čije domove ulazi posredstvom aparata zvanog televizor; a kada kod nekoga dođete u kuću, red je i da ste pristojni. Ako mu s vrata zagalamite o anticipativnoj dinamici, oteraće vas, neće ni trepnuti. A tada nema aplauza, koje su Blagoje i Života obezbedili podelivši besplatne karte onima što su došli na Miloradovo predavanje, sa zadatkom da, za malu nadoknadu, svako malo pljeskaju na anticipativno pametovanja Dr filozofije.
“Šta ti misliš Maro”, kaže Života svojoj ženi, “da bi paun bio paun da nema rep? Niko ga ne bi ni pogledao. Upamti, titula vrata otvara, a ne pamet!”
Ako budemo i dalje puštali da nam takve Živote usmeravaju živote, onda se i završi sa Pepikom, odnosno drugi nam prave decu, a mi, šta ćemo, kad nismo na vreme, ili uopšte, mislili, nevoljno ih prihvatamo kao svoju! Sa ili bez zvanja Dr!
Photo: Printscreen