Limeni bokal u kadru, iz kojeg topla voda ide pravo na glavu Paje Vujisića, koji u filmu “Otac na službenom putu” igra dedu Muzafera. Ćerka Sena (Mira Karanović) kupa svoga oca, koji to nikako ne voli, preti da će otići u starački dom, i na kraju te scene izgovara antologijsku rečenicu: “ Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj! Eto, kako ti je to!”
Često se setim te scene, i te replike a posebno mi se ovih dana vrtela po mislima, kada sam čitao izveštaje Vlade Stankovića sa turnira Kupa kralja. Moj “šef” je, uz obilje košarkaških informacija, isticao veselu atmosferu tokom turnira u Vitoriji. Ljudi iz raznih delova Španije došli u Baskiju da uživaju u košarci. I to i rade, uživaju. Nevažno za koga navijaju, ali se medjusobno poštuju.
A kod nas, u NIŠ, “opCadno stanje”. I tamo ima ljudi koji su želeli, i žele, da gledaju basket, ali ne mogoše. Kad je počela kineska Nova godina, tj. festival pirotehnike, u finalnoj borbi za divni trofej, divnog imena Kup Radivoja Koraća, ne samo što su, od ko zna kakvih gasova, jedva mogli da vide onoga do sebe, već je pitanje šta su sve i udisali. A vrhunac tog celog “hepeninga” sa raketama beše pogodak u glavu Miodrga Radovića, i čovek, umalo ostade bez oka.
Nije prvi put da se nešto tako desi, na našim sportskim (ali doslovno) borilištima, ili je bolje reći, bojištima. U polufinalu Evropskog prvenstva u rukometu 2012, kada je Srbija pobedila Hrvatsku, posle prvog poluvremena jedan mamlaz je plastičnom flašicom sa vodom gađao hrvatskog igrača Ivana Balića (što je prvorazredna budalaština, za svaku osudu), ali je zveknuo našeg reprezentativca Žarka Šešuma, i to u oko. Žarko zbog te povrede nije mogao da zaigra u finalu sa Danskom, koje smo, da se podsetimo, izgubili. Ne znam da li bismo dobili taj meč da je Šele igrao, ali znam da bismo ipak bili jači za jednog igrača.
Na stranu što onaj koji unese neko pirotehničko sredstvo u dvoranu, sa namerom da ga u jednom trenutku frljne bilo gde, nije još uspostavio komunikaciju sa sopstvenim mozgom, a neizvesno je da li će to učiniti ikada. Taj i takvi, kobajagi došli su da navijaju, ali ako ste došli da nekoga obodrite i okuražite, to valjda znači da ga poštujete (ili sam ja beznadežno naivan, kada nešto ovako pišem). A momci iz Zvezde i Partizana, pre svega međusobno se vrlo uvažavaju, što se moglo jasno videti i na samom kraju utakmice, ali i u izjavama posle finala. Ali to raketnim bacačima nije važno, njima ništa nije važno.
U Vitoriji su se za trofej borili Baski, Kastiljanci, Katalonci, Valensijanci… ko još beše? Ako meni ne verujete, pitajte Vladu Stankovića; on vam je pouzdan svedok da su to ipak različite etničke grupe, drugi narodi, ali oni se bez obzira na sve razlike, koje nisu male, zabavljaju, a u Nišu, Srbi Srbima (i doslovno) oči da izvade.
Više puta sam na stranicama ovog magazina pisao o našim zlim naravima, o našoj zastrašujućoj autodestrukciji, o samouništavajućem ponašanju, pozivajući na razum, pa mi se čini da zapravo stalno pišem jedan te isti tekst, odnosno “varijacije na temu”. Dokle bre, braćo, ako smo braća? Malo li je što nas drugi mrze, nego još i mi da im malo pomognemo! Ima li tome kraja? U Španiji j..u, a mi se zasipamo, ne vodom kao u sceni opisanoj na početku teksta, nego još gore, raketama!
I za kraj, umesto pouke, poRuka dede Muzafera! Pred kraj filma, mali Malik, kaže:
“Moj dedo Muzafer je otiš’o iz naše kuće u starački dom 22. jula 1952. godine. Ja ne znam da li zato što nije voleo da se kupa, ili zbog nečeg drugog. Samo znam da je Mirzi kaz’o: “ Reci im, da im je babo poručio da SE JEBU I ONI I NJIHOVA POLITIKA. Star sam ja za njihove zajebancije.”
p.s Nemoj slučajno (a ni namerno) da se neko javi i da upre prstom na nekoga i kaže taj je prvi počeo. Boli me dupe, ko je prvi počeo. Oću da neko sa tim pizdarijama prvi ZAVRŠI!
Photo: MN Press