Osnovnu školu san krenija u Zlate Segvić. Stali smo tamo u Mažuranićevo šetalište 40 ka postanari. Sićan se da me stara moja odvela na raskršće današnje ulice Slobode i Mažuranićeve i rekla: “Evo ovde na semaforu pazi da je zeleno i pogledaj svejedno na obe strane pa pritrći cestu. Isto tako nazad iza škole”. Jeli ona mene tajno provjeravala još koji put neman pojma, ali ja je više nikad nisan vidija.
Bija san odlikaš ali valjda su sva dica odlikaši u
to doba. Tu san se primija u pionire i
piva “crvenu maramu nosiću ja i plavu kapicu tralalala”. Na pola četvrtog
razreda dobije stari od firme stan. Alooooo! Mukte. Običan šofer. Na listu pa
malo čekaš i eto. Meni sranje jer moran minjat školu. Pribacimo se u Vinko Paić
na Trsteniku. Prvo u staru školu, tamo u onoj kamenoj zgradi di je Fronta bila.
Pošli u novu školu tamo blizu današnje Policije na Znjanu. Tu mi je profesor iz
povijesti bija Stane Krstulović, inače bivši igrač Hajduka. Valjda
san radi njega toliko zavolija povijest da san sanja bit profesor kad narasten.
Srednja škola tribalo je ić u grad. Stari me zva sa strane i reka: “Gledaj,
sinko. Do sad si bija tu nama na oku šta se tiče škole. Mogli smo te provjeravat i pripazit. Sad ideš u
grad. Nisi na oku ali da znaš. Dokle god ne napraviš grešku radi šta oćeš i
niko te neće provjeravat. Onaj put kad nešto zajebeš ja preuziman stvari u
svoje ruke”.
Kako smo se staroga bojali ka vraga, a ko je čita zna kako san ovanca jedan put, nije mi padali na pamet budalit. Lipo se digneš starijem u busu da slučajno ko staroj ne špija, pozdraviš poznate i nepoznate, donosiš fer ocjene i nemaš problema.
U to doba san već počeja igrat
u Jugoplastiku pa su me profesori gledali blagonaklono. Nisan onda bija nešto
posebno poznat, ali su u to doba profesori na sportaše gledali sa simpatijon. Nekoliko
profesora san zapantija. Jere Bilać nan je predava motore i elektrotehniku.
Uvik u bilu košulju grmilo šivalo. Lito, zima, uvik isto. Kad bi mu se
pokvarilo auto pita bi u razredu ko zna popravit i pustija ih sa sata da mu ga
dovedu s ulice.
Profesorica matematike Vinka Caljkušić mi je posebno ostala u sjećanju. Kod nje
je bilo pravilo da se svako od 7-8 poglavlja mora pozitivno odgovorit za proć.
Ja san ima sve aseve i čak dvi nule misec dana prije kraja škole. Oden ja kod nje pitat šta ću radit, a ona meni
kaž -e spremaj se za produžnu. A meni reprezentacija. Iden ja u Cape na
instrukcije. Naučin poglavlje i oden kod nje žicat da me pita.
Kako nije bilo dovoljno sati do kraja, mora san po drugin razredima gostovat,
ili na veliki odmor pisat kontrolne.
Pada san, prolazija, ali san bija dosadan ka
cimavica. Proša sva poglavlja i osta zadnji. Dođen ja spreman zadnji dan kod
nje, a ona meni kaže: “Nikad u životu nisan vidila nekog ovako dosadnog i
upornog. Isto tako nikad nikome nisan dala dva, a da nije naučija. Tebi
poklanjan. Satra si me”.
I za kraj profesor iz tjelesnog. Nisan nikako dolazija i on mi nije tija dat
ocjenu, nego me zva na produžnu da mu nešto istrčin. Čisto maltretiranje jer
san već tada bija reprezentativac, i ta trčanja san radija na jednoj nozi.
Zaključija mi je tricu. Alo, tricu iz tjelesnog!
Posli srednje škole košarka mi je uzela sve vrime, ali san ipak onako iz svog
gušta završija fakultet (3 godine trenerske) prije koju godinu. Neće mi tribat,
ali neka. Ionako za većinu predmeta nisan mora ništa učit jer san to kroz
karijeru savlada. Ono malo predmeta šta je
tribalo san se potrudija. Fala profesoru Borisu Malešu šta me nagovorija da
završin.
Photo: Printscreen