Proteklih, davnih desetljeća života bivše države, košarkaši s područja bivše Jugoslavije igrali su naglašenu ulogu u povijesti evropske, ali i svjetske igre, slično kao i danas, samo malo jače. Enorman broj igrača pružio je fantastičnu košarku, barem u nekom razdoblju svoje karijere, a ovaj sićušni podsjetnik trebao bi poslužiti slaganju mozaika o vrhuncima određenih igračkih karijera, barem što se dosega u domaćem prvenstvu zajedničke države tiče. Ako, zbog nedovoljne informiranosti i, prije svega košarkaške statistike i dokumentacije, ispustim onaj pionirski period od prvih 10-15 godina razvoja košarke na domaćim prostorima, storija počinje negdje na prelomu pedesetih i šezdesetih, pojavom tzv. srebrne generacije, koja je dala više imena koja ćemo pronaći na ovoj listi. A ako sam neđe fula’ za stotinku – tu će me ispravi neko od preciznijih drugova.

Plećaš ‘72

Nikola Plećaš je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio 7 medalja na najvećim natjecanjima. Od toga su tri zlata. U prvenstvu Jugoslavije dvaput je bio najboljim strelcem (‘70 i ‘75), a njegov prvenstveni prosjek od 26.8 koševa po utakmici je četvrti najbolji u bivšoj državi. Prvim je strelcem bivše Lokomotive, današnje Cibone, u povijesti prvenstava. Ciboni je donio prvi trofej u istoriji – Kup Jugoslavije u sezoni ‘69. Jugoslovenskoj košarci je donio prvi naslov u evropskim natjecanjima – Lokomotiva je osvojila premijerno izdanje Kupa Radivoja Koraća ‘72 godine, a “Sveti Nikola” je ubacio 29 koševa u prvoj tekmi protiv OKK (ironija sudbine) u Beogradu i 40 u uzvratu u Zagrebu.

U evropskim klupskim takmičenjima, Plećaš je ostvario prosjek od nevjerojatnih 31.8 koševa i samo Radivoj Korać je ispred njega u tom departmentu. Uz to – Lokomotiva je te trofejne sezone ‘72 treća u prvenstvu, iza superjake Zvezde i finalista Evrolige, splitske Jugoplastike, a Nikola je treći strelac prvenstva s 571 košem – 27.1 svake večeri.

Kićanović ‘73

Najbolji plasman čačanskog Borca u prvenstvu bivše države i premijerni izlet u Evropu djelo su ponajviše Dragana Kićanovića, 19-godišnjeg debitanta u Prvoj saveznoj ligi SFRJ. Nikad se nije dogodilo da jedan rookie u Prvoj saveznoj ligi ubaci 770 koševa i ostvari prosjek od 29.6 poena u jednoj sezoni prvenstva. Nikad, ni prije, ni poslije, nije se dogodilo da je novajlija nagrađen titulom MVP Prve savezne lige.

U izboru Sportskih novosti iz 1973. godine, Kićo je najboljim pojedincem prvenstva, osvajajući svoju prvu od četiri takve nagrade u sedamdesetima. Četvrto mjesto u prvenstvu Jugoslavije Borac nikad više neće ponoviti, a Dragan će nakon toga nastaviti šarmirati mase u dresu Partizana i reprezentacije SFRJ.

Mišović ‘74

Ovaj imperator niskobudžetne košarke iz Čačka je odigrao mnogo nezaboravnih tekmi, više sjajnih sezona i čak pet puta bio najboljim strelcem prvenstva u periodu od ‘68 do ‘74 godine.

Kako mu je to uspijevalo u konkurenciji sjajnih igrača kojima je Jugoslavija obilovala tih godina? Pa ponajprije skok šutom, zbog kojeg je njegovim suigračima često bilo suvišno iz obrane trčati u napad, jer bi ga Radmilo završavao dalekometnom praćkom već nakon prelaska centra. Ili bi loptu negdje sakrio prilikom ulaza i onda je otprilike iz visine prepona izvukao i provukao na polaganje, dok su protivnički centri blejali jedan u drugog. Jedan je od najboljih izvođača slobodnih bacanja u istoriji jugoslovenske košarke.

Mišović je napredovao i u svojim tridesetima; nakon izuzetne sezone ‘73 i 4. mjesta Borca u prvenstvu te godine, Radmilo je sljedeće godine izvukao svoju ponajbolju sezonu s 33 koša u prosjeku (rekordnih 825 u sezoni). Tad je već prevalio 31 ljeto i možemo ga smatrati za jedog od dugovječnijih igrača u povijesti nekadašnjeg prvenstva. Osim 12 prvoligaških sezona, još gomilu je odigrao u nižim razredima, a zasigurno bi napravio i veću karijeru da nije bio naglašeno skroman tip i davao je prednost mirnom životu u svom prirodnom okruženju Čačka i Morave. Koliko god Mišović bio sjajan, sam nije bio u stanju donijeti međunarodni respekt i učešće u evropskim takmičenjima skromnoj momčadi Borca. Najveći razlog leži u činjenici što mu je Beograd oteo najbolje visoke igrače (Farčić u Partizan, Živković u Crvenu zvezdu). Da je Čačak oteo Beogradu najbolje visoke igrače – priča bila bi obrnuta.

Simonović ‘76

Sve godine frustracija i nesporazuma kao da su se pretočile u Ducijevu sezonu ‘76, njegovu posljednju u elitnom društvu bivše države. Nakon što je odjezdio iz repke još četiri godine ranije, Simonović je s Crvenom zvezdom izdržao godine bez nekih većih uspjeha, koji bi odgovarali timu te kvalitete. Duci je ponekad bio tu, a ponekad je i žrtvovao brojke kako bi pomogao suigračima, ali zajednička vibra nikad nije bila na nivou. Duci je u sezoni 1975-76 ostao bez Slavnića i Kapičića, lidera i kapetana momčadi, koji su bili u JNA te sezone. Simonović je s prosječnom ekipom Zvezde završio 5. u prvenstvu, igrajući najbolje utakmice karijere (godinu dana ranije, crveno-beli su u superjakom sastavu bili četvrti).

Koliko je on stvarno bio dobar igrač, nikad nećemo znati – nažalost. Svoj zbogom domaćoj košarci je rekao uz 59 koševa Partizanu u gradskom derbiju. Po mom skromnom mišljenju, da nije došlo do olimpijskog incidenta ‘72, i da je bio nešto manje osjetljiva biljka, Simonović bi u reprezentaciji proveo još barem jedan olimpijski ciklus i sa njom osvojio još par zlata.

Šolman ‘77

Vidimo da ovo zna biti i o najboljim strelcima prvenstva. Takav je slučaj mogao biti i sa Damirom Šolmanom koji je postao najefikasnijim igračem prvenstva u sezoni ‘73 (i košarkašem godine u izboru KSJ), kada se liga proširila na 14 klubova. Nakon 26 kola, Damir je osvojio svoju jedinu streljačku titulu karijere, istovremeno obarajući brojku od 800 koševa u sezoni (prosjek 30.8).

Za njegove vrhunske sezone svakako možemo smatrati i berbu ‘71 (23.6 poena prosječno), kad je Jugoplastika osvojila prvu prvenstvenu titulu, ali i ‘77 (24.1), kad su Splićani postali prvim klubom bivše države koji osvaja trostruku krunu (prvenstvo, Kup i Kup Koraća). Šolman je svojim zgoditkom u posljednjoj sekundi majstorice prvenstva donio naslov u Split, a u finalu domaćeg Kupa, protiv riječkog Kvarnera, je odigrao jednu od boljih partija karijere s 33 poena u finalu. Upravo ovu sezonu smatram za najznačajniju u karijeri profinjenog šutera sa Gripa; i pored činjenice što se on već godinu dana ranije oprostio s reprezentativnim dresom u kojem je proveo čitavu dekadu i osvojio 7 medalja na najvećim takmičenjima.

Jerkov ‘77

Već dadoh svoj glas Šolmanovoj sezoni ‘77 koja je bila šlag na njegovu nevjerojatnu karijeru, ali moram priznati da bih i za Željka Jerkova odabrao istu ovu u kojoj je Jugoplastika trofejno koračala na tri kolosijeka. Jerkov je u prvenstvu ostvarivao 17.7 poena i više od 15 skokova prosječno. Imat će on brojčano i boljih sezona, ali te (posljednja Tvrdićeva i Šolmanova pred-talijanska) je bio dominantan kao nikada. Ostvario je znatno manje koševa no prošle sezone (čak šest u prosjeku), ali to je bila posljedica Šolmanovog boravka u JNA sezonu ranije. Da je tad postojala nagrada za najboljeg obrambenog igrača, Jerkov bi ju nekoliko puta zaslužio u toku svoje karijere. Njegov tajming za skok i blokade su bili neviđeni; možda je najviše podsjećao na usavršenu verziju Pere Skansija iz prošle dekade.

U svim finalima te godine, Jerkov je bio kolosalan – 31 poen uz šut iz igre 12-16 i 17 skokova u domaćem Kupu, 15 poena i 20 skokova u majstorici prvenstva protiv Bosne, te neponovljivih 34 poena, 16 skokova i par blokada u finalu Kupa Radivoja Koraća, gdje je Jugoplastika obranila naslov osvojen prošle godine. Željku će do kraja karijere u Jugoplastici nedostajati kvalitetan organizator igre, jer bi tim i početkom osamdesetih imao štofa za vrh tabele, a ne za napuštanje najvišeg ranga prvenstva.

Skroče ‘81

Možda Branko Skroče nije bio čovjek iz samog Panteona YU-košarke, ali svakako je bio jedan od najčudnije trpajućih igrača s domaćih košarkaških dasaka. Kako je još u početku svoje karijere u Zadru osvojio par naslova s Pinom i Krešom, u kasnijem periodu svoje karijere postaje par-exellence napadačkom nemani. Njegov, naizgled spori, ljevoruki stil i šut s krila, biće nezaustavljivi za sve domaće obrane.

Triput je u ranim osamdesetima najefikasnijim igračem lige, a najbolju sezonu je imao 1980-81 kada je pokorio granicu od 35 koševa, što je u povijesti prvenstava uspjelo samo Radivoju Koraću i Draženu Petroviću. Te godine i Zadrani ostvaruju svoj najbolji plasman nakon odlaska Ćosića – treće mjesto u prvenstvu iza sjajnih ekipa Partizana i Cibone. Skroče je te godine upravo nevjerojatno dominirao i zaslužio naslov najboljeg igrača prvenstva u anketi “Sportskih novosti”. U vrijeme svog vrhunca, koji je trajao od ‘78 do ‘84, Branko je ostvario čak 29.7 poena prosječno u prvenstvu SFRJ.

Nakić ‘84

Mihovil Nakić niti u jednom trenutku svoje karijere nije spadao u sam vrh YU-košarkaške scene i nikada nije odigrao sezonu nad kojom bismo ostali paf. Cijela njegova karijera (s izuzetkom posljednje sezone, kad je poprilično onemoćao i bio samo sjenom nekadašnjeg igrača) je bila primjerom konstante i dosljednosti. “Nik” je odigrao mnoštvo velikih susreta, klupskih finala, u kojima je uglavnom dominirao pod košem i briljirao zalaganjem; s reprezentacijom bivše države je osvojio zlato na Olimpijadi ‘80, ali nikada, baš nikada nije bio prvim imenom svog kluba, zagrebačke Cibone. Najbliže tome bio je u prelomnoj sezoni ‘84. Domaće prvenstvo je bilo iznimno oslabljeno; stara zlatna garda je ili u potpunosti abortirala svoje karijere, ili je bila u inozemstvu, Dražen Petrović je bio na odsluženju vojnog roka, tako da je Nakiću ostalo samo to da vodi Cibonu do naslova.

Veliku pomoć je imao u suigračima – Zoranu Čuturi (17.6 poena prosječno), solidnom bekovskom paru, Aleksandru Petroviću i Damiru Pavličeviću; centar je bio zaboravljeni Branko Vukičević, dok se kapetan Knego nije vratio sa odsluženja JNA. Nik je odigrao sezonu standardno s 16 koševa i respektabilnim brojem skokova i “banana” po tekmi, ali cijela njegova ultrakorisna karijera stala je u odlučujući šut majstorice playoffa ‘84 protiv Crvene Zvezde. Taj povijesni lijevi poluhorog je donio Ciboni drugi prvenstveni naslov, a Nakiću vječnu zaslugu za potpisivanje Dražena Petrovića nakon te sezone. I, da, još i bronca na Olimpijskim igrama u L.A. tog istog ljeta. Osim instant-uspjeha, Mihovilu je ovaj naslov donio i blistave trenutke u svakom od tri finala evropskih kupova, koja će Cibona osvojiti u toku sljedeće tri godine. Nakić je proglašen košarkašem godine ‘84 u Jugoslaviji. Zasluženo.

(Nastaviće se)

Photo: Printscreen, Koš magazin arhiva