
Dražen Petrović: Detalji i rivali
- March 15, 2018
- 4 comments
- Tibor Sekulić
- Posted in ISTORIJA
Dražen Petrović je nepresušan izvor inspiracije za mnoge novinare, štovatelje i prijatelje košarke, pa tako i za mene, nema toga što o njemu nije rečeno, evo, ja bih se u ovom tekstu zadržao na, možda očitom, a opet toliko fascinantnom aspektu Draženove karijere, a to je njegova kompetitivnost. Nitko tu kompetitvnost nije mogao probuditi bolje od njegovih rivala. Ovaj tekst će se prisjetiti njega i njih, i to u nekoliko već opjevanih utakmica, odličnih primjera te, gore spomenute kompetitivnosti.
Dražen Petrović vs Fernando Martin
Uvijek je nepravedno prema igraču, a kakav li je samo igrač, kakav čovjek je bio Dražen Petrović, izdvajati samo jednu utakmicu, jer se gube sve one druge, gubi se kontinuitet, da tako kažem, u žargonu, RAZVALJIVANJA REAL MADRIDA, kluba, koji je rijetko razvaljen, u svim sportovima i svim ligama i razdobljima u kojima nastupa, no Dražen je stvorio mušterije od njih, nabijao im je komplekse, tim velikim španjolskim igračima, trenerima, funkcionerima, a posebno Fernandu Martinu, ozbiljnom i velikom igraču Reala, kome Petrović nikako nije odgovarao. Smatrao ga je bahatim razmetljivcem, a Dražen, kakav je, dobro je to znao i posebno se napalio na Real i Martina, s još jednim razlogom više da ih još jače razvali. Velim, u fokusu na jednu utakmicu, kontinuitet se izgubi, a opet, samo prvi se pamte, zato mi je cilj pokazati kakav igrač je bio Dražen Petrović u utakmici za prvaka Europe 3.aprila 1985. u Ateni.
Dražen je dominirao, zabio je 36 poena, Aco i Čutura su dodali po 16, Knego 10, Miho Nakić 7, Ušić 2, a u ekipi su još bili i Bečić, Vukičević, Ivo Nakić i Arapović. Kod Reala dominirao je Robinson s 24 ubačaja, Itturiaga je zabio 13, Fernando Martin 12, ostatak Reala ubacio je 29 poena. To je bio Dražen, kad je bilo bitno, pokazao je da je šampion, a Fernando Martin je pokazao, naravno, da je solidan, no onaj koji je inače velik, kada se pojavi Dražen, ispada samo solidan, U tome je Draženova genijalnost i to je Fernando jako teško podnosio, o čemu ću i kasnije u tekstu napisati nekoliko dodatnih redaka. Dražen se ni približno nije zaustavio na tom uspjehu, ni klupskom, ni reprezentativnom, idemo malo u 1986 godinu.
Dražen Petrović vs Arvydas Sabonis
Bilo je to točno godinu dana nakon Ciboninog trijumfa u Ateni, ovoga puta u Budimpešti, protivnik je bio Žalgiris, situacija malo drugačija, ekipa ne toliko deformirana od straha od Draženove genijalnosti, imali su svog genijalca pod košem, Sabonisa, većeg od Martina godinu prije, no i luđeg, na negativan način, na čemu ću ubrzo poentirati. Dražen, za svoje kriterije, nije dominirao ovaj put, u godinu dana je toliko ohrabrio ekipu da se našlo boljih pojedinaca od njega u ovom finalu, Cvjetićanin je zabio 24 koša, Ušić 23, Dražen 22, Čutura 16, Nakić 7 i Arapović 2. U Ciboninom sastavu još su bili i Bečić, Pavličević, Vukičević i Anzulović. Kod Žalgirisa dominirao je, naravno, Sabonis s 27 ubačaja, Jovajša je zabio 18, Chomicius 13, a ostatak Žalgirisa ukupno 24 poena. Ključni trenutak utakmice se dogodio pred kraj, kada je pobješnjeli Sabonis nasrnuo na Nakića i time zaradio isključenje s finalne utakmice, stavši na 27 ubačaja i ostavivši svoju ekipu na cjedilu na neki način, jer toliko jakog pojedinca u završnici ipak nisu imali. A Cibona ih je imala nekoliko. Znači, Fernando Martin je bio pritajeno ljut, a Sabonis je bio izravno lud i frustriran ekipom koju je Dražen Petrović potaknuo da u godinu dana, od ekipe Draženovih statista, postane jedan raznoliko učinkovit i ubojit stroj sa širokim kadrom. Dražen je još malo nakon toga uživao u Ciboni, a onda je, na gnušanje Fernanda Martina, otišao u Real na jednu sezonu.
Dražen Petrović vs Oscar Schmidt
U utakmici Kupa pobjednika kupova 14. marta 1989. Real Madrid je igrao protiv Snaidero Caserte, utakmica je ušla u legendu po broju poena dvojice velikana ove igre, Petrović je ubacio 62 poena za Real, Schmidt 44 za Casertu, utakmica je završila pobjedom Reala 117-113, nakon produžetka (regularni dio završio je s rezultatom 102-102). Fernando Martin je ubacio 11 poena za Real, no pamtljivo će ostati, nakon čitavog tog ludog natjecanja, u kojem je Dražen dominirao s 31 poenom u prosjeku da, kada je došlo do koškanja između Dražena i igrača Caserte, Fernando Martin nije mogao sakriti svoje gnušanje prema Draženu, već je poticao igrače suprotne ekipe da idu na njegovog suigrača, što je gotovo nezabilježeno u povijesti sporta u tako važnoj utakmici. I samo pokazuje kolika je bila netrpeljivost Martina prema Petroviću. Potpuno različiti karakteri, uskoro su slično skončali, Fernando Martin tek nedugo nakon te finalne utakmice, pogiba 1989. godine u prometnoj nesreći, kao i Dražen 1993. godine. No da ne završimo tužno, ostavimo prostora za još jednog velikana i Draženovog rivala. Ne, nije u pitanju Galis, ni neki europski i američki košarkaš, u pitanju je sila s drugog planeta, evo nekoliko redaka o borbi Dražena s tom silom.
Dražen Petrović vs Michael Jordan
U finalu Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine SAD su nadigrale Hrvatsku 117-85, očekivano, no nije bilo očekivano da će s 24 poena Dražen Petrović biti najbolji pojedinac susreta, najbolji strijelac, Jordan je zabio 22. Za Hrvatsku još su zabijali i Rađa 23, Kukoč 16, Arapović 7, Perasović 6, Komazec 4, Gregov 3 i Naglić 2 poena, a u sastavu su još bili i Alanović, Cvjetićanin, Tabak i Vranković. Za SAD, uz Jordana, zabijali su i Barkley 17, Ewing 15, Pippen 12, Johnson 11, Mullin 11, Drexler 10, a ostali još 19 poena.
Nitko nije očekivao da će Dražen dominirati, Jordan je najavio da će žestoko preuzeti Petrovića, u jednom periodu utakmice to je i uspio, ali u manjem, Petrović se nije prepao kao Kukoč na početku natjecanja, imao je iskustvo igranja u NBA ligi, za razliku od Kukoča tada, i pokazao je, još jednom, u unaprijed izgubljenoj utakmici, svoj duh, svoju borbenost i kvalitetu. Utakmica je završila, očekivano, porazom Hrvatske, a on je razmišljao kako doskočiti tim Amerikancima, koji je način, modalitet, taktika, na kraju, nažalost, nije ništa od tih misli ostvario, nije imao vremena. Skončao je, velim, 1993. godine u prometnoj, ali je nama u amanet ostavio putokaz o pravilnim i poželjnim načinima igranja ove igre. Koji su to načini, to je sad za jednu knjigu građa, a ne za ovaj tekst, no jedan od načina pravilnog igranja košarke, koji je Dražen ostavio u amanet, jest, kad ste slobodni na trici, pa makar i sami u kontri, stanite, namjestite svoje tijelo, napravite pokret, namjestite ruku i ni slučajno nemojte promašiti tu tricu, Draženu u čast!
Photo: Printscreen
Draga redakcijo, dozvolite da se obratim jer ovo je još jedan prilično netačan tekst kada se radi o Draženu:
1. osim F.Martina, Dražena je podnosio retko koji saigrač. Ovi domaći neće to naravno da kažu u medijima jer svi se šlepaju na Petrovićevoj slavi i učestvuju u brojnim iskrivljenim dokumentima istorije. Pogledajte izjave Hoze Birjukova… Dražen jeste postigao 36 poena u Atini, ali dosta je silovao (šut 11-26, trojke 0-3) i od poraza su ga spasili Čutura koji nije mašio iz polja i stravični Nakić koji je imao gomilu skokova i rekord finala KEŠ-a – 8 blokada.
2. Dražen ohrabrio ekipu? Pa oni su bili prvaci SFRJ bez njega dvaput u tri godine, a s njim samo jedanput u četiri godine. I to jedva. Priča sa Sabonisom počinje na zagrevanju pre susreta kad je Dražen već krenuo da ga provocira. Sabonis nije isključen pred kraj utakmice nego u 30. minutu. Dotad je imao 27 poena i 14 skokova. Pogledajte šta Sabonis kaže o Petroviću u medijima koji nisu s ovih prostora.
3.Dražen dominirao u Olimpijskom finalu? Do svoja 24 poena došao je u 37 minuta igre, šutirajući 47% iz igre. Većinu poena postigao je u đubre-vremenu kad je Džordan odmarao. Džordan je do svoja 22 poena došao u svega 23 minuta, šutirajući 62% . Da se MJ-u prohtelo završio bi s 40, a Dražen ni upola toliko…
Jeste da je Dražen legenda, jeste da o pokojnicima samo najlepše, ali šta je mnogo, mnogo je…
Dragane, hvala na komentaru, na ovim napomenama. Zelim samo reci da Drazen Petrovic nije bio losa osoba, los suigrac, do mene je dosla prica, vjeruj mi, iz prve ruke, kada su u prvenstvu 82/83 igrali Sibenka i Cibona, Aco je dosao kuci na rucak, DRAZEN JE DRZAO JEDNU EKSTREMNO KOMPETITIVNU ATMOSFERU PREMA VLASTITOM BRATU U ISTOJ OBITELJSKOJ KUCI! Sto bi trebao reci Aco? Tako da, Dragane, to djeluje ekstremno, imas pravo tako misliti, ali on je jednostavno bio takav, EKSTREMNO KOMPETITIVAN, to mozes prihvatiti ili ne, ti mu nisi sklon, ja jesam, ali obojica tu cinjenicu ne mozemo negirati. Ti si me ispravio, ja bi sam sebe ispravio isto tako, Nikola Plecas je u Zagreb donio prvi europski trofej u povijesti, drugi i treci je donio Drazen, to su rodjeni lideri i to je jednostavno tako, cast svima ostalima, za ligu si rekao tocno, naravno. U reprezentaciji je bio lider i u Jugi i u Hrvatskoj, njegova smrt i Novoselova lutanja 90ih su satrali kosarku u Hrvatskoj do ovog dana, ima jos razloga, ali to su dva glavna. Velim, premalo sam ga hvalio, vjeruj mi, ona sezona u Realu je bila CUDO, a ono o trici na kraju, to stoji kao cinjenica za mnoge, DRAZEN GOTOVO NIKAD NIJE PROMASIO OTVORENU TRICU, no moram se i tu nadopuniti, u tom beznadnom finalu za Hrvatsku, zabio je jednu tricu u nastavku preko Jordana, njegove ruke, Jordan, puno bolji u obrani od Drazena, bio mu je na sutu, Drazen je s lakocom pogodio, suzu, cuo se zvuk lopte skvsss kako para mrezu i Drazen se, povlaceci u obranu, na zestok nacin izravno obratio Jordanu s rijecima: IN YOUR FACE!
Dragi Tibore, pre svega pohvale za tvoje sjajne tekstove kojima nas vraćaš u divna vremena. Pa kako da ne budem sklon legendi Draženu? Pratim košarku pedeset godina i gledao sam čoveka samo uživo trideset puta. Najveći evropski košarkaš – to kažu svi mediji. Ipak, ni izdaleka nije bio najbolji u Jugoslaviji, ni u broju trofeja, kao ni u prelomnim utakmicama. Kako kažeš, bio je najkompetitivniji, ali nije imao talenat i lakoću onih najvećih – Ćose, Daneua, Mirze, Kiće ili Kukoča. Ovo ne tvrdim samo ja već i neka velika imena yu košarke. Dražen jeste najveći, ali za ljude koji rubno razumeju igru, kako reče Aca Nikolić. Recimo Plećaš je reprezentativno trofejniji od Petrovića i ima bolji prosek poena u prvenstvu SFRJ i bez trojki. Kada je napuštao Cibonu i o otvorenim trojkama https://www.youtube.com/watch?v=8MrRwQfEPtU sam Mirko Novosel je o njemu izjavio da je čoker i da nikad nije i neće rešiti pobednika šutom iz igre. Slažem se sa tobom – ČUDo su ona 62 poena Kazerti, ali samo par nedelja kasnije, u odlučujućoj partiji za prvaka Španije protiv Barse opet najslabija partija sezone, 14 poena ako se ne varam, nebulozan šut i izgubio je i četvrto prvenstvo za redom. Kako objašnjavaš da npr. Ćosić ima 8 osvojenih prvenstava, a Petrović samo jedno? I to sa neuporedivo snažnijim timom! Da te ispravim malo – drugi internacionalni trofej i prvo prvenstvo Ciboni doneo je baš Ćosić, on je bio taj koji je gubitnički tim pretvorio u pobednike, ostali su samo dopunili. Iskreni pozdrav i samo nastavi sa lepim pričama.
Jos jednom, hvala na nadopunama i pohvalama. Istina za Cosica i generaciju Cibone 81/82, pogresno od mene sto ih nisam spomenuo u kontekstu trofeja u Europi. Ja ne mogu vjerovat da raspravljamo o Drazenu, iskreno Dragane, tko je kosarkaskom Zagrebu donio titulu klupskog prvaka Europe, Plecas, Cosic, ili Drazen s jos desetak suigraca u dvije godine uzastopno? Prvaka klupskog Europe??? Ponavljam, Plecas i Cosic nisu, zasluzni su za neke druge, europske, ali druge trofeje. Ja sam slican tebi, kritican, takav treba biti, ali u domenama pop kulture Zagreba u bivsoj drzavi i u kosarci opcenito, manje, tu pokusavam biti afirmativan, riskirajuci da me ti ili netko drugi nazove nepotpunim, ili rubnim poznavateljem, vjeruj mi, imam osoban razlog zasto o basketu na ovom sajtu pisem ovako, nazovi afirmativno, cak i mitoloski ako hoces, a manje kriticno. Ne zelim objasnjavati, vise je razloga osobne prirode. Cilj mi je na ovom sajtu lijepo pisati o kosarkasima, posebno balkanskim, nebitno o vremenu, od Naismitha do Doncica. Znaci i meni stosta smeta u prici o Drazenu, medijskoj slici, ALI NAMJERNO NECU O TOME, ne zato da si skacem u usta ili da mucim samoga sebe, vec zato sto me iskreno inspiriraju neki aspekti Drazenove igre, njegovog bica i karaktera, a sve ovo o prici sto je on postao nakon smrti, mit, za kojeg tvrdis da ga i ja pospjesujem, stoji, ali velim, to ne znaci da me i dalje ne moze inspirirati, znaci stvari nisu tako jednostavne, postujem kriticko misljenje i nadopune, ali ne i refleksno trpanje u neke tabore i grupe za i protiv i insinuirane napade ad hominem o poznavanju teorije basketa, igraca, karakteristika njihovih i same igre, to ne podrzavam!