![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2023\/12\/dugi-141223-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":136895},"full":{"0":"2023\/12\/dugi-141223.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2023\/12\/dugi-141223.jpg"}})
Dugi: KOVID 1923
- December 14, 2023
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Iako smo, po pravilu, kratkog pamćenja, sigurno se sećamo jezivog vremena od pre nekoliko godina kada smo bili izgubljeni, uplašeni i nemoćni pre svega, zbog nepoznatog, zbog neznanja. Strah od nepoznatog i neobjašnjivog je, verovatno, najsnažniji osećaj kod ljudi. Osećaj nemoći i mirenja sa nadolazećim, neznanim – ubija. Mislim, verovatno predpostavljat ,o vremenu korone. Zastrašujuće praznine i zatvorenosti. Ponižavajućih redova najstarijih u praskozorje. Ljudi drugog reda, žrtvovanih. Opšta zbunjenost i lutanje. Pitam jednog od najelitnijih lekara – pa kako niste mogli nešto da učinite? I obamrlost posle odgovora – ništa nismo znali. Ceo svet u panici, čak i ne donosi olakšanje.Više puta pomenuh da čovek neki put u panici postaje životinja i prestaje da emituje ono ljudsko iz sebe. Ne beše opšta pojava ali se, tu i tamo, primećivalo.
I ljudi, naučnici, nađoše uzrok. Hiljade njih je radilo na tome. Na nekako odvratan način ujedinismo se. Nekako stadoše i ratovi. Neću da budem maliciozan; kad minu Korona oni oživeše. Svedoci smo toga.
Nauka nazva pronađeni virus covid 2019. Corona virus deasise, skraćenica i godina kad je otkriven.
Zašto ovako ružan predložak nečem lepom što hoću da napišem. Nečem što je mnogo važnije i bolje za nas i čega, kao i mnogih drugih stvari, nismo svesni. Valjda da možemo da uporedimo i da izdignemo ovo naše lepo i uzvišeno, jer istoriju ne čine događaji već posledice istih, i sposobnost mnoštva da to prepozna. Korona nas na uči da strah može da se savlada. I da ljudi mogu da budu zajedno ako je motiv jak.
Elem u utorak 12. decembra održana je centralna proslava obeležavanje 100 godina košarke na ovim prostorima. Jedan vek. I dugo i kratko. Za život pojedinca dugo, za generacije možda kratko. Mnogo smo proživeli, osetili i doživeli sa onom narandžastom loptom.
Elem, pre tačno sto godina gospodin Vilijam Vajlend donese nešto novo na ovaj prostor, ne narandžasto ali sličnog oblika i veličine. I niko nije osetio, nije znao da je ta stvar, prvobitna košarkaška lopta, prepuna virusa koji se polako oslobađao kako se tršio onaj starinski materjal od koga beše napravljena. Zaraznost ne beše tako brza i opasna kao kod korone. Zato koronu, relativno brzo, ograničiše. Ovaj naš virus se širio sporije i nije bio toliko primetan u početku. I niko se nije uplašio. Zato kad je konačno prepoznat bejaše kasno. KOVID 1923. Košarka virus desease – skraćenica. Naš virus koji se gaji, uzdiže, i protiv koga ne možeš, niti treba da radiš nšta. Ne izaziva strah već lepotu i večiti osmeh. I zajedništvo. Izvlači čovečno iz ljudi i stvara nezaboravne uspomene.
Okupljanje beše, malo je reći, veličanstveno. Dve hiljade ljudi raznih generacija i imaš utisak da sve znaš i da si juče bio sa svakim od njih. Nema ograda. Nisam imao gornje zube, radim ih i zakazano stavljanje za sutradan. Verovatno sam izledao prilično kretenasto. Veliki bolovi i dosta tableta, jedva zaustavih znojenje. Ali sam morao da idem. Samo da omirišem poznatu gomilu, da se osetim svoj i zaštićen među svojima.A svi su nešto doprineli u razvoju ovog našeg virusa.
Pre desetak dana izađe lepo koncipirana knjiga, bogami oteža i obimna: 100 GODINA KOŠARKE U SRBIJI. Autor A. Miletić. Mnogo je knjiga napisano o našem svetu i svaka je doprinos, nemerljiv.Ova ima samo drugačiji pristup – po godinama. Zato je i obimna.
I rekoh da su neki u knjizi pomenuti slikom, neki velikim slovom, neki malim, a neki i interpunkcijom. Ali i desetine, stotinak hiljada između redova, pogotovu ti između redova koji dadoše sebe svom svojom ljubavlju i posvećenošću u razvoju ovog našeg virusa i njegovom nezadrživom širenju. Samo kažite Brka na Malom Kalemegdanu, Princ i Baron i Maša na Krstu, Badža u Zdravka Čelara i svi će stati mirno.Pominjem ove koji mi padoše na pamet, nema mesta za sve, ali zaslužuju svako poštovanje. Ne sećam se da li su pomenuti Mrka i Čović. Ako nisu – trebalo je.
E na ovoj proslavi, sem nas dve hiljade, lebdeli su svi oni između redova. A proslava lepa, svedena, nepretenciozna. Govori nezamarajući i racionalni. Ipak, ne možeš da staviš sto godina u jedan sat. Malo sam bio koncetrisaniji kod govora genseka FIBA koji nas, videlo, se uzdignu i stade mirno ispred prisutnih u sali. Svestan sam da smo zaslužili, ali mi je ipak imponovalo. Prokleto srpsko.
A veliki, zaslužni, poštovani od svih nas, dobiše posthumna priznanja. Otmeno. I ostaće u sećanju generacija i iza nas, verujem.
Mnogo novih, modernih lopti na bini. Naslednica one koja donese KOVID 1923 kod nas. Lepo.
I posle susreti u holu, svi virusom zaraženi, poznati i manje poznati međusobno, ali smo svi svoji, naši. Bogati životi i divne uspomene.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2023/12/100god-026-1-1024x803.jpg)
I sada dosta. Raspilaviću se kao svaki amater pisac.
A da. Bio je i jedan kratak film o razvoju naše košarke. Lepo aranžiran i atraktivan. Od vremena kad video materjala ne beše puno pa do danas kada je toga dosta. Jako mi se dopalo jer nije preskočena jugoslovenska košarka, koja beše naša, a kasnije i svetska. Uostalom, u sali bejaše prisutno mnogo naših prijatelja iz naše nam bivše velike domovine.
Malo, da budem ličan, zasmeta mi da su pominjući Beograd pomenuti samo Zvezda i Partizan. I jednom rečenicom Metalac, bez napomene da je iz njega nastao OKK Beograd, rodonačelnik moderne košarke na ovim prostorima. Pogotovu šezdesetih. Moj Radnički – ne. A od virusa KOVID 1923 ima jedan malo stariji, isto tako zarazan i neizlečiv. RAVID 1920. (Radnički virus deases).
Izvinite na ličnoj subjektivnosti na kraju.
A svime što se dogodi prezadovoljan sam. I znam da će još napisa i komentara o proteklom događaju, pogotovo profesionalno novinarskih, biti.
Ovaj moj je moj i različit.
Photo: KSS-Nebojša Paraušić