![]({"full":{"0":"2015\/07\/linjano-repka.jpg","1":630,"2":315,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2015\/07\/linjano-repka.jpg"}})
Dugi o povratku naše škole
- July 23, 2015
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Pre desetak dana, tačnije 11.jula, napisao sam članak o našem talentu za igre, posebno za igre sa loptom. Naveo sam i koji su to, po mom dubokom uverenju, uslovi koji nam omogućavaju da taj naš dar dođe do izražaja. Košarka kao jedan od sportova sa loptom idealno se uklapa u takva razmišljanja.
Naši mladi fudbaleri su napravili svetski rezultat što, moraćete da priznate, u tom sportu nije baš česta pojava. Obojkaši su, promenivši sistem, promenivši i trenera (došao je čovek sa novom vizijom), promenivši i igrače (sad svi igraju, i maksimalno su skoncetrisani i oni koji uđu na minut pre kraja), krenuli da ponovo opet gaze prema vrhu. Naš trener Nikola Grbić objasnio je kako se došlo do uspeha i finala Svetske lige. Reče da su igrali iz utakmice u utakmicu sve bolje, i, na sreću, nije rekao ono čuveno: “Da su nam pre takmičenja ponudili drugo mesto. . . ” i slične patetike. Ne, Grbić smatra da je gubitak finala neuspeh. Pošteno, hrabro i nadasve to su reči koje oslikavaju mentalitet pobednika.
Da se vratim sada košarci. U mom pomenutom članku analizirao sam našu baze, i bavio se načinom i formiranjem igrača u našoj ne tako bogatoj sredini.
Nisam navijač Crvene zvezde, ali su me njeni uspesi kao našeg kluba učinili ponosnim, i srećnim što sam se i sam bavio košarkom. Zasmetalu mi je, međutim, što su nosioci Zvezdine igre, plejmejkeri – stranci. Jer, naša košarka je trik, brzina razmišljanja, pas i strahovita, munjevita tranzicija iz odbrane u napad. Volimo i uvek smo svi voleli da igramo napad, malo ko voli odbranu – takvi smo. I – sve to počinje od pleja. Jednostavnog u igri, maštovitog, neki put čak nevidljivog, ali sa ogromnim repertoarom iznenađujućih rešenja za
protivnika. E – to je ta naša škola.
Uvek smo imali fenomenalne plejmejkere. A nije ih lako napraviti, izbrusiti njihov talenat, čekati da iz njih iščili ona dečačka, klinačka nestrpljivost i nepromišljena hrabrost, baš kao i nepotrebna stegnutost. I da posle par godina čekanja budemo svedoci eksplozije kvaliteta. Tu je reč o hrabrosti u proceni klupskih trenera, i njihovoj upornosti, što je sve zajedno od neprocenjivog značaja. I to najviše u funkciji pravljena tima (sa velikim T), koji svesno čeka i pomaže, pa i trpi i oprašta greške mladom igraču, da bi kasnije zajedno dobili novi kvalitet, i samim tim rezultat.
U tom članku sam govorio i o enigmi koja me muči godinama: kako su nekad (šezdesetih, sedamdesetih) naši treneri u početnim fazama razvoja košarke kod nas, uspevali da dođu do svih tih znanja, to podele sa igračima, i zajedno krenu ka vrhu. Nemam odgovor na to pitanje, to je fenomen koji zaslužuje iscrpnu analizu.
Sada su naši mladi košarkaši protutnjali Evropom, slično onom seniorskom timu koji je nadmoćno osvojio evropsku titulu 1989. u Zagrebu. A videli smo i način. Nije tu bilo hokejaških izmena, jedno vreme tako modernih i po meni vrlo glupih, a opet svi igaju i čak se naigraju. Svi igraju sve, nema onog beskonačnog tapkanja lopte u mestu čekajući da se započne neka dogovorena akcija. Odbrana protivnika ne sme da se odmara i koncetriše. Sve je kontranapad! Odmah se probija – jedan na jedan, jedan na dva. Naša škola u najboljem svetlu.
Samo finale je bilo za udžbenike. Španiju, ekipu selektiranu sa vrlo talentovanim igračima, ali u isto vreme disciplinovanim i naučenim da primaju malo koševa, uzdrmali smo brzinom proboja, brzinom kretanja, za njih neočekivanim šutevima, maksimalnim skraćivanjem napada i igrom koja ih je nervirala jer nije bila šablonska. Sve je to za njih i za mnoge druge izgledalo haotično i pomalo “divlje”, kako to mnogi vole da kažu.
A mi znamo da nije divlje! To je tim koji tako misli. Svi su talentovani, i hrabro prihvataju odgovornost. Trener Vladimir Đokić ih je izabrao, odredio koncepciju, spremio ih i ukazao im poverenje. A selektirao je takve momke koji su to poverenje shvatili kao obavezu da ga ne izigraju.
Taj koncepet podizanja broja koševa i brzih rešenja sam, kod istog tog trenera Đokića, zapazio i u valjevskom Metalcu, klubu u kome radi. Gledao sam kako su se samo pojedini visoki igrači Metalca kretali između dve linije penala. Neretko su se sudaralii sa svojim bekovima na centru, u povratku iz napada. Svi su igrali sve – e, to je naša škola.
Đokićev izbor da reprezentacija igra sa dva agresivna pleja, spremnost i kvalitet selekcije da se izostanak najboljeg krinog centra Marka Tejića prosto i ne oseti, sve je to nešto što je naše svojstvo. Pokazala je to i naša A selekcija na poslednjem takmičenju – Svetskom prvenstvu u Španiji 2014, a pogotovu smo to videli kod ženske reprezentacije i maestralnog i nenadmenog vođenja od strane Marine Maljković. Istina je, dobili su Đorđevićevi izabranici u finalu u Španiji domaći zadatak od Amerikanaca, ali su se uhvatili se u koštac sa obavezom da ih stignu. Po meni – neka se Ameri čuvaju! Mi volimo da smo lovci. To smo bezbroj puta dokazali.
A naši treneri – oni su suvo zlato. Naravno zajedno sa igračima sa ovih prostora koji su istog mentaliteta. Kad kažem “sa ovih prostora”, mislim na nešto malo šire od Srbije – na primer, u Linjanu ih je bilo sedmorica iz Republike Srpske (ili tako nekako).
I još jedno moje malo zapažanje – ovaj koncept igre postavljen je još davnih sedamdesetih na ovim prostorima, i pokazao se uspešnim. Bio je dominantan decenijama, pa je onda neko vreme bio u zapećku, ali se sad vraća, i to tako što ga mi snažno namećemo i ostalima.
Opet smo jaki.
Photo: FIBA Europe