![]({"full":{"0":"2015\/07\/dugi-prug-11.jpg","1":630,"2":315,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2015\/07\/dugi-prug-11.jpg"}})
![]({"full":{"0":"2015\/07\/dugi-prug-11.jpg","1":630,"2":315,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2015\/07\/dugi-prug-11.jpg"}})
Nemam objašnjenje zašto, ali Split me je u mladost magično privlačio, čak i pre nego što sam ga prvi put video. Šezdesete godine prošlog veka nisu nudile neke posebne turističke mogućnosti, pa sam tek kad sam počeo da putujem kao sportista krenuo da upoznajem taj grad. Ali, kako život nudi razne sudbinske opcije, kasnije smo Split i ja napravili čvrste veze, one najčvršće. Moja deca su delom Splićani, a ja sam splitskii zet.
Mnogo pre, dok je sve to bilo daleko od mene, imao sam sreću da izaberem ovaj naš prelepi sport – košarku, pa su počela putovanja. A jedno od prvih baš u Split. Zima 1967. Nekako u to vreme iz beogradskog Rdaničkog u Jugoplastiku je prešao i moj kapiten iz juniorskog tima Cvrca Manović. Prvi utisak o gradu, izvinite, bio je zastrašujući. Bura urla, minus tri kao da je minus hiljadu – nigde se ne greje, nemaš gde da se sakriješ. Mislim da se nikad u životu nisam više nasmrzavao nego ta dva dana.
Elem, igramo protiv Jugoplastike (ja,inače, nisam nikad igrao ni protiv jednog drugog tima iz Splita, sem protiv Jugoplastike). Oni zreliji, već su bili timčina, a mi klinci, na uzletu, biće od nas nešto možda u budućnosti – ko je to tada mogao da zna?
Izađemo na teren i čujem da “plastičari” kažu nekom: “Ti ,Care, uzmi onu mršavu dvanesticu Radničkog”. To se odnosilo na mene. Ugledam ispred sebe zastrašujuću gromadu od čoveka, 30 kilograma težeg od mene i jakog kao stena. Brzo sam shvatio zašto su ga zvali Car – on je držao u odbrani sve protivničke igrače, a najmanje mene. Bio sam uplašen na toj utakmici, kao i svaki novi klinac u prvom timu.
Sledećih par sezona sam polako napredovao, Pročulo se da sam počeo da dajem i dosta poen (čak sam u Beogradu u revanšu dao mnogo Jugoplastici, valjda nisu obratili pažnju na mršavu dvanesticu). Sve više saqm skretao pažnju na sebe i u sledećih par sezona. Međutim, kako istrčim na teren protiv Splićana – problemi. Zdenko Prug Car je bio zadužen za Dugog. On je kao igrač bio jak, širok kao orman, mnogo sporiji od mene ali briljantne košarkaške inteligencije, fantastične anticipacije. Jednostavno nisam mogao da mu pobegnem. Ja gore – on me čeka, ja desno – on je već tamo, ja levo – ulazim u stenu. U Beogradu, na Krstu, je već bilo i zezanja od strane saigrača: lako ti je ovima dati trideset, a kad te uhvati Prug slaviš kad sabereš deset. Pošteno, to su bili moji prvi utisci posle duela s Zdenkom Prugom. Mnogo me je mučio, i od njega sam kao igrač mnogo naučio. Malo sam subjektivan i sujeveran, ali sam priznao da sam postao igrač kad sam proigrao protiv Cara. Istina, postojala je i razlika u godinama, on je polako odlazio ali ja sam, malo laskajući sebi, tako mislio onda, a mislim i danas.
Više od deceniju kasnije Jugoplastika, Zvezda, Radnički, Zadar, Partizan, Olimpija, Bosna i Lokomotiva učinili su onu našu veliku i kasnije nesrećnu zemlju centrom evropske, pa i svetske košarke. Naši košarkaški centri su postali sinonim teških gostavanja za sva strane, pa i najjače ekipe. Prosto mi je milo da sam bio deo tog vremena. Mi svi iz košarke smo tada postali, i do danas ostali, prijatelji – sve ovo vreme, uprkos i u inat svemu.
Često sam u Splitu, uvek sam sa starim prijateljima. Zdenka Pruga Cara, sticajem okolnosti, nisam sreo od igračkih dana, ali se uvek raspitujem za njega, i čini mi se da bih mu se poklonio iz poštovanja kad bih ga video.Košarka je moje neprocenjivo bogatstvo, i izuzetno se trudim da sačuvam lepe
uspomene iz vremena kad sam je igrao. Uostalom, to nam životu daje smisao.
I, na kraju, nešto kao poruka: svima i u svim oblastima želim nekog Zdenka
Pruga -Cara. I kao rpotivnika za poštovanje, i kao motiv.
Ovaj tekst rađen je kao prilog monografiji KK JUgoplastika
Photo: KSH