![]({"full":{"0":"2016\/02\/dugi-seconda-hand-1.jpg","1":672,"2":372,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2016\/02\/dugi-seconda-hand-1.jpg"}})
Dugi: Second hand life, ili priča o prosutom mleku
- February 29, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Kaže se – cipela glavu čuva, šubara je kvari. Ima smisla ta narodna mudrost. Sve nekako dolazi odozdo. To “dole” nas na kraju i vuče sve više. Nema odbrane protiv prirode, pa i potkovica kao obuća je neka vrsta zaštite plemenitih životinja, odanih svom gazdi i prijatelju. Tako da je potpuno glupo ono kad nekoj budali kažemo: konju jedan. Jedna od uvreženih besmislica u našem svakodnevnom govoru. Ima ih još, ali ‘ajde da ostanemo kod ove.
Elem, potkovica je izmišljena da služi kao zaštita, potpora. E – ima i jedan restoran u Golsvortijevoj ulici istog imena koji je, spontano, postao neka vrsta skloništa i zaštite od neki put ružne svakodnevice. Bar za nas koji se tamo okupljamo. Nekako “Potkovica” stoji kao štit ispred nas. I ima osobinu da je uvek prisutan onaj čika koji nam ukine sećanje kad smo ušli. Al… al… (nije alkohol)… a, da – alchajmer.
Neretko na mestu gde za istim stolom sedi petoro ljudi sa četrdeset i dva stava, što pojedinačnih što zajedničkih, a svako ima svoju priču, malu ali sa milijardu emocija, čitav “Rat i mir” u flešu. Znate ono – kad ljudi u godinama kada se već svode računi počnu da prebiraju po momentima iz svoga bivstvovanja, kad su se donosile odluke koje tek kasnije dobijaju na značaju. Ali sad se o tome govori bez gorčine i kajanja, čak sa dozom humora na sopstveni račun. I niko, baš niko ne pokušava da se pravda. Priče su različite, uostalom život je jedna bogata nahija, ali i bolest koju niko nije preboleo i, kako izgleda, nema vraćanja. Prema Ajnštajnu, mi svi živimo u neprestanoj budućnosti, a sve iza nas je prošlost. Sada ne postoji. Ali zato postoji neizmerna mogućnost sećanja, i snaga da se ne kuka mnogo za prosutim mlekom. Bar ne tamo u “Potkovici”, gde je sreća veća, a tuga manja kad se podeli sa drugim.
Sinoć sam čuo u jednom momentu: eh, gde mi je bila pamet? Mada kod nas postoji, a valjda je svuda isto, ono – eh, da mi je ova pamet a one godine. Nisam siguran da bismo nešto menjali, il’ možda bi, ko zna?
Činjenica je da život čine male stvari, ali neke malo krupnije odluke i momenti ga kanališu. Jer, osim što nismo mogli da utičemo da se rodimo, na sve ostalo jesmo – ima mnogo nas u nama. Tako da mi ono: kad bi bilo, šta bi bilo, izgleda kao da je neko živeo nečiji tuđ život, second hand life. A nije tako. Uradili bi svi mi bolje da smo mogli, ili da smo umeli i prepoznali to bolje.
Kad alchajmer malo pridrema izađemo napolje iz naše školjke na Bulevar, dobrodošli u svakonevni košmar, realan život. Odmah pored “Potkovice” dve nove prodavnice polovne robe, novi polovni tramvaji, ljudi odavno upolovačeni. Ponovo kiosci, novi, kao devedesetih. Čujem da i hleb posle šest popodne prodaju kao second hand robu, u pola cene. Još da negde vidim jučerašnje novine. sniženo. Ali pogledam i oko samog sebe. Cipele mnogo plaćene raspale se – reklamiraj, komšija na hemijskom u Rasinskoj mi očistio mantil, da se usereš – mrzelo me da raklamiram. Boš pegla, jedna od onih bošanstvenih stvari, riknula za deset dana – menjaj, a da ne pričam o prostati, srcu ili bubrezima. Sva sreća država misli na nas pa smo na hrono dijeti – od desetog do dvadesetpetog malo se jede, minimalno se pije i biološki rastur penzionog fonda je sve manji. Pa posle neko pita zašto je bila delegacija MMF. Glavna primedba je bila, a krije se od javnosti, zašto su visoke cene na slaninijadi u Kačarevu, jer i to je jedan o mogućih faktora racionalizacije penzionog bratstva. Možda se sećate onog Dalmoša što reče za svog tovara (magarca): taman sam ga naučia da ne jede, on krepa. Onda nas zapljusne filip davidovska moralna sačekuša. Nije fer, on o predsedniku sve zna, a predsednik se nije baš načitao Filipa Davida. I sad mu kao smeta neko iz SNS na dodeli nagrade, otvaranju vrtića, opasnog autoputa bez ograde kod Vranja, frižidera, rerne… Za
novčanike nema opasnosti -njih ionako retko i sve manje otvaramo.
Odoh ja daleko od onoga što sam hteo da napišem, i bakćem se sitnicama koje nam čine život. A morao bih da povežem sa košarkom, inače neće da mi puste tekst u Koš magazinu…
“Potkovica” ima mnogo veze sa košarkom i košarkašima raznih generacija, članovima uprave, navijačima. Samo se tu nisu “zapatili” menadžeri. Nisu bili baš omiljena sorta. I tokom tih razgovora tamo setih se momenata kad sam i ja donosio odluke od kojih mi se kasnije osmišljavao život kroz bavljenje košarkom. Direktne odluke o mojoj košarkaškoj budućnosti. Neki put klinački drčno, dignete nos kao moja Rada iz gimnazije, i drljate nebo a besno odbijete da budete rezerva i ne odete na Evropsko prvenstvo. Nacionalno priznanje dobije drugog vlasnika. A znam da sam onda prijavio ispite, i sećam se zadovoljnih lica mojih roditelja kad sam im saopštio da ne idem na EP zbog ispita. Slagao sam. A samo sam ja znao koliko je to bilo kurčenje, glupo, netaktično i klinačko.
Ili 1973, godina našeg najvećeg uzleta. April mesec, mi prvaci Jugoslavije i nema nam ravnih, da puknemo od nadimanja. Očekivali smo da nas nagrade, ili bar pokažu da nas cene. Nije tada bilo mnogo para u košarci, a da li će ih uopšte biti zavisilo je više od sposobnosti uprave nego od uspeha i, bogami od veza sa komitejom. Oni naši bejahu baš naši, svi mi smo činili KK Radnički, ali nekako sa ove distance jasno vidim da smo kao tim sa trenerom bili milenijum ispred organizacije, veliki-mali klub. O premijama niko nije pričao, sramežljivo ih igrači pominjali, i kad smo Marović i ja tražili da razgovaramo na tu temu – jedva smo neke funkcionere uhvatili u kafani za stolom, u kasno prepodne, već malo upolovačene. Jedan pokojni novinar, misleći da spašava napetu situaciju, reče: “Ma dajte svima isto”. Atmosfera kao u Bertolučijevom “Dvadesetom veku”. Zatvoreni i uplašeni Krst je svoj strah i nesigurnost krio iza arogancije i nadmenosti bez pokrića. U to vreme se Radomir Konstatinović nije još raspisao.
Teško je ovo pisati bez gorčine i ljutnje i posle ovoliko vremena. Nažalost, mi nismo bili dovoljno veliki da svi zajedno napravimo sistem za poštovanje, dugotrajan a ne eksces za lepa i nostalgična sećanja. E, da nam je onda bio Čović, šta god ko mislio o njemu…
Tek, to su bili najgori i najteži dani u našim životima, ispunjeni nespavanjem, dilemama, izveštačenom veselosti i učaurenom nesigurnosti. Padale su tad prve odluke koje su nas izdvojile iz neke čaure roditelja, kuće pa i kluba. Sećam se, hotel “Palas”, neki Slovenci, iz Olimpije valjda, zovu mog kuma Marovića i kumu na večeru. Onako racionalni i pragmatični, zovu Miluna da pređe u Ljubljanu. Baš njih briga što nas “čeka KEŠ”, Kup evropskih šampiona i što sad moramo, što reče Piva jednom prilikom, da “glumimo” prvake. Njima Marović treba i zovu ga… Mnogo para i za današnje uslove, ne baš preterano ali za onda ihuhu. A ako dovede Srećka Jarića ili mene sa sobom – čeka ga blanko ček. Na sve su Slovenci spremni, i na čekanje i na angažovanje fakulteta kao razloga za promenu mesta prebivališta. To onda nisu bili megatrendovi, već ozbiljne državne prosvetne institucije sa kojima nije bilo šale. Verovatno bi komiteji to završili. Svašta je bilo za rad bratsva – jedinstva.
Ja sam u to vreme već par godina išao sa tadašnjom devojkom i budućom suprugom u Split, kod njenih na letovanja. A tamo Jugoplstika, već veliki klub, preskočen od nas te godine, želi da se ojača i nudi mi novac i ključ od stana, normalno na korišćenje. Novac veliki. Grebe. I oni su spremni na sve, mada nisu bili tako uticajni kao Slovenci. Ovo se sve dešava odvojeno i nezavisno od Marovića, i naše dve priče su se ukrstile nešto kasnije. Novca u Splitu je bilo toliko da je moj pokojni tast, pukovnik, prvoborac, rekao da će o tome da raspravlja “socijalistički savez”. Vrh ozbiljnosti za poštenog čoveka.
Bio sam zbunjen i unezveren. I moj kum takođe. Ne znam da li je Srećko Jarić znao nešto o tim ponudama, ali niko od nas nije imao hrabrosti za tako veliki korak, što bi bilo opomena maloj sredini da se uzdigne i počne na pravi način da ceni i vrednuje ono što ima. U junu smo konačno sučelili priče, posle ko zna koliko neprospavanih noći. Moj otac se samo namrštio kad sam pomenuo mogući odlazak u Split. Pazite, samo u Split. A sad sva ova naša deca u Americi i razdragano rastajanje na Surčinu sredinom svakog avgusta… Nešto se tu okrunilo.
Ni Pivi od sramote i straha nismo odmah rekli šta nam je ponuđeno. Rekli smo mu kad smo presekli. A presekli smo kad je Milun rekao da on, kao Milun Marović, docent na fakultetu i reprezentativac, ne može da napusti klub i fakultet gde misli da mu je perspektiva. Ja nisam bio ni toliko jak, niti sam imao one kuglice ispod stomaka za samostalnu odluku. Ni Milun nije bio ništa jači u tom delu tela. Tek krajem juna smo presekli, i onda rekli Pivi. Nismo imali ni hrabrosti da mu kažemo ranije, a i KEŠ je bio veliki izazov, kao da smo u svojoj nesigurnosti tada mislili da nam je poslednji. Ostali smo, i – bio nam je poslednji.
Prekinuo sam ovde na kratko. Štercnulo me. Ipak boli. A boli što smo sami krivi jer smo ih pustili… E, da su mi one godine a ova pamet! Neki inženjer to reguliše – inače bi bilo suviše monotono i ravno. Ovako, svako žali za nečim i uživa u uspomenama jer ima ispunjen život, makar i bogat promašajima, ali je njegov i to niko ne može da mu oduzme.
Desetak godina kasnije igram u Lucernu kao profi u tamošnjem košarkaškom klubu. Prva švajcarska liga. Za nas niži nivo. Od nas se uvek očekivalo da budemo nosioci igre. Bože moj, iz Jugoslavije smo. Sve oči me gledaju i, ma koliko da si dobar, uvek si samo dobro plaćen “rob”, plaćenik i za sve si kriv, i nisi nizašta zaslužan. To je usud posla. Ja sve vidim i dosta posmatram oko sebe, i o tamošnjim domaćinima bih mogao da pišem danima, ali nisam siguran da je to za Koš magazin. Tek, od avgusta 1983. sam u zemlji koja je kao na slici omota za čokoladu. Lepa i hladna. Tim za koji sam igrao slab na pleju, zato i rezultati kilavi. Beše u ligi dosta Amerikanaca i nije bilo lako igrati. Malo treninga, moraš da se snalaziš. Duga priča i za drugu priliku. Igrao sam deo sezone dobro, čak sam i vodio na listi strelaca lige.
Elem, početak je novembra, nostalgija me razdire, nisam video Beograd pet meseci. Malo pravih treninga, utakmice naporne do pucanja, i normalno pukne – primicač. Desna prepona. Nemaš izbora, igraš uz injekcije. Kad sam pitao kakve su to injekcije – rekoše mi da je bolje da ne pitam. Kako neutrališeš bolno mesto, povrede idu unakrst. Te levi list, pa levi primicač, i konačno desni list. Saigrači glasno negoduju, ko zna šta misle.
Mesec dana igram sa bolovima dok se nisam oslobodio povrede i bolova početkom decembra. A bližilo se i poslednje kolo prvog dela prvenstva, pred odmor i – Beograd. Nostalgija. Adrenalin i glava su čudo. Bar kod mene, kod drugih – ne znam.
Igrali smo 22. decembra u Puiju, predgrađu Lozane, velikog grada na obali Ženevskog jezera. Oni prvi, sa dva Amerikanca. Bolji tim od nas. Plej strašan igrač, ali nekontrolisana dildika, zabavan i maštovit kao da nije crnac nego negde odavde. Centar Boston, velik i dobar igrač, duplo skuplji od mene. Znao sam to, i rekli su mi da me, valjda, fasciniraju. Mogli su da pričaju šta hoće, ja sam stvari za put kući već bio spakovao u stari landrover koji sam vozio, i jedva čekao da se vratim u Lucern i krenem kući. Tamo daleko…
Ne sećam se da sam ikoga čuo. Igrao sam kao u transu, zdrav, brz i lagan, i kao da sam trčao kući u Beograd. Onog velikog sam uništio. Nije znao gde se nalazi. Dao sam, koliko se sećam 51 ili 53, zavisno od novina. Tapšali su me po ramenima, bože moj ne daje se svaki dan toliko, ali džaba. Ipak smo izgubili u produžetku, uz malu krađu, pošto su me minut pre kraja isterali sa pet penala. Pa ni to me nije interesovalo. Posle utakmice popnem se par stepenika u holu i uzmem malo pivo da se opustim i uživam u zadovoljstvu koje me čeka. Lepo reče Desanka M. “… jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo…”
Priđoše mi ona dva Amera, čestitaju iskreno, pogotovu onaj manji, samo se smejao onako crn a sa punim ustima prebelih zuba. Pošteno, bili smo kolege, a vaspitani su da to poštuju, i njima je bilo, pomislih, lepo što sam igrao dobro. Stajali su malo sa mnom i odoše. Taman sam i ja hteo da pođem kad se pojavi jedan mali, uredni i, izvinite, neugledni čovek. Proćelav. Uljudno me pozdravi na nekom tarzan engleskom. Ja, naime, znam nemački, ne baš kao engleski ali se sporazumevam. Ali onaj nemački iz Lucerna je čudo. To ni rođena majka ne voli niti razume. Doduše Lozana beše francuski deo.
Uglavnom, priđe on i pita da li možemo da razgovaramo. Na trenutak mi je izgledao, ne daj bože, kao jedan od “onih”. Malo sam se uozbiljio, i pitam ga o čemu. On nekako skupi tri reči, i prozbori: “O košarci”, možda je dodao još nešto ali ga nisam razumeo. Opustih se i pomislih da je jedan od onih dobrih ali zaludnih zaljubljenika u košarku. Odgovorih da sam malo umoran, i malo stariji da sad baš pričam o košarci. Nisam ni smatrao da treba da kažem još nešto, a i siguran sam da me ne bi ni razumeo. Razmenismo po par kurtoaznih utisaka o utakmici, i on na kraju reče: “Da li mogu da vas častim pivom”. Uz malo podsećanje da kad ja uzletim i kad me želje i mašta ponesu, samom sebi sam više nego dovoljan, i gotovo se metafizički se isključim iz stvarnosti. U tom trenutku osećaj sreće zbog skorog povratka kući, porodice, Beograda i, u krajnoj liniji zbog dobro odigranog meča, ozdravljenja… Sve je to dovodilo moje emocije do granice egzaltiranosti. Niko mi nije trebao, ništa nisam upijao iz spoljnog sveta.
Pošteno, samo sam krajičkom razuma održavao miran spoljni izgled. Ali me malo štrecnulo ponuđeno pivo. Za momenat kao neka žuta lampica da je zasvetlela. Kratko je potrajalo i prošlo. Da se razumemo, uzbudio sam se na ponudu – ne na pivo! A evo i zašto: u Švcajcarskoj nije kao kod nas. Tamo su kelneri i kelnerice jaki i uvek pogrbljeni. Nose one velike buđelare sa po pet kila metalnih novčića od pet franaka, pa na dole. Jer tamo svako plaća svoje. I čekaju kusur do poslednjeg novčića, pa naplata traje k’o kontola ridže u tramvaju. Šezdesetih.
A ovi koji su igrali sa mnom, bar neki od njih, bili su iz porodica multimilijardera, izuzetno bogatih ljudi na svetskom nivou. Porodice sa bogatim mladoženjama, bogatim udavačama, sećam se jedna od cura beše neka čuvena Klaudija sa naslovne strane Vogue-a.
Uglavnom, pojedinačno su mogli da kupe sve, bar njihove tate koji su bili “vlasnici vlasnika”, ili čega već. Naravno, plaćali su svako svoj račun. Nikad se na taj običaj plaćanja nisam navikao, i beskrajno me nerviralo, ali sam ćutao. E, zato me je ponuda da me onaj neugledni časti pivom malo zbunila.
Sve se brzo završilo, krenemo mi za Lucern, i čim sam došao odmah u kola i prema Jugi. Spor je to džip bio, starinski landrover, nikad da stignemo moj, jedno vreme saigrač, Zoran Đorić i ja. Znam da samo što nisam ljubio zemlju u Sežani. A tek kad sam ugledao Beograd sa Bežanijske kose! Neopisivo.
Proletoše tih petanest dana odmora, vratio sam se i odigrao još pola sezone po ugovoru, i nekako tu sam i završio profesionalno bavljenje košarkom. U 34. godini. Dosta. Prođoše još dve godine, i moja ćerkica od pet godina i supruga i ja, novim golfom krenusmo u Švajcarsku na desetak dana zime, u goste kod kuma Brace Karatija. Sećam se k’o danas: kijamet od Slovenije, sneg metar a golf samo prede. Ni pomena o zaleđivanju nafte, kao kod nas. Uglavnom, imali smo lep provod i bezgranične diskusije gde je bolje. Svakoga nešto drma. I za vreme jednog roštilja na terasi kum samo nabaci, onako uzgred: “A gospodin Pasi (ili Pitu -zaboravio sam ime, oprostiće i kum i svi ostali, ali ne menja suštinu), taj gospodin ne može da te zaboravi”. Pitam – a gospodin je? Braca Karati samo reče: “Pa častio te je pivom u Lozani posle utakmice”. Strašno pamtim, i toga sam se u trenu setio, i sa strahom upitah: a šta je on? Kaže – vlasnik Lozane. Pitah – kluba? Ma grada, odvrati Braca! Bogat k’o Krez i zaljubljenik u košarku, hteo je da priča sa mnom o angažmanu i nije pitao za cenu. Ali je, dodao je kum, kao uljudan i vaspitan čovek poštovao moju drugim emocijama izazvanu nezainteresovanost.
Samo sam se malo nasmejao, i to je ostalo tako. Mleko je odavno prosuto i nema svrhe plakati za njim. Meni možda za nauk, ali je to bio trenutak kad sam ja bio ja na kub, a nije ni meni tada bilo lako sa mnom.
Nije bilo lako ovo napisati. Posle sinoćne incijalne kapisle u društvu mislio sam da će samo teći iz mene. Ali nije. Ovo nije smelo da bude ni glupost, ni patetika, najmanje fazon, nego samo sekvenca, mala, jednog običnog bogatog života sa svakakvim kadrovima. Bilo čiji život. Ovo sad je deo mog, a mogao je, ili je u milion sličnih ili istih ponavljanja, obeležilo nečije tuđe živote.
Nikakav pežo 504 kabriolet ne može da promeni ono što ti je bog namerio, niti je ni meni ni milionima drugih moglo da bude drugačije. Smirite se. Sve je bilo kako je trebalo da bude. U to duboko verujem i ljubomorno čuvam sećanja iz svog života, ma kakva ona bila. Jer, verovatno ste čuli za onu duhovito priču pametnih ljudi sa sela: prolaznici pored bunara vide ženu kako kuka, i pitaju je za čim žali, a ona poče: e, da sam kad sam bila mlada našla momka i zaljubila se, i dobila decu, i ona rasla, i jedno od njih padne u ovaj bunar i udavi se, ala bih bila nesrećna. Nije to ono obično “šta bi bilo kad bi bilo”. Ovo je samo gruba šala da se skrene pažnja na očajničku želju ljudi da imaju bogat život i radostima i tugom, i srećom i zadovoljstvom, pa i onim drugim. Samo da je ispunjen, dobro uvek nadvlada. Kao kad je ona hrabra žena odbila da primi sedative kad su joj ubili sina, rečima: “Neću, hoću da me boli, neka boli, pa sina su mi ubili”.
I da se uspraviš i naježiš u istom momentu.
A sve je sažeto u par stihova Duška Trifunovića:
“Grešio sam puno i sad mi je žao
što nisam više i što nisam luđe
jer će samo gresi kada budem pao
biti samo moji, sve ostalo tuđe!”
Photo: YouTube
Hvala! Bio sam trinaestogodišnjak kada ste uzeli titulu ispred svih.Romantičari sa Crvenog krsta.Voleo sam košarku tada a i sada.Partizanovac…ali vi ste bili posebni.Mnogo sreće vam želim!