Početna ISTORIJAFajnal for: Pojava termina “Evroliga”

Fajnal for: Pojava termina “Evroliga”

od Vladimir Stanković
32 pregleda

Termin “Euroleague” prvi put se pojavio u sezoni 1996/97.  FIBA je promenila sistema takmičenja, učestvovala su 24 tima podeljena u četiri grupe sa po šest učesnika. U drugoj fazi igrano je još šest utakmica protiv tri nova rivala, a rezultati iz grupe su se prenosili. Tek od osmine finala igralo se na ispadanje.

Za narednu 1997/98 sezonu sistem takmičenja  nije se menjao  Put ka završnom turniru u Barceloni počela su 24 tima, a posle takmičenja po grupama i direktne eliminacije u osmini finala u četvrtfinalu su igrali  Partizan-CSKA (2-1), Beneton-Efes Pilsen (2-1), Kinder Virtus Bolonja-Timsistem Bolonja (2-0) i AEK-Alba Berlin  (2-0). U polufinalu Kinder nije imao problema sa Partizanom (83-61), dok je AEK bio bolji od Benetona (69-66) na čijoj je klupi bio Željko Obradović.

Finale je obeleženo malim brojem poena, važnije je bilo ne primiti koš nego postići ga. Na kraju je prevagnuo veći kvalitet, timski i individualni, igrača iz Bolonje. AEK je u 37. minutu došao na 41-45, ali više od toga nije mogao. Trener Kindera bio je Etore Mesina kome je to bila prva titula prvaka Evrope. MVP F4 bio je Zoran Savić (Kinder) a u petorku su, osim njega, izabrani Antoan Rigodo, Predrag Danilović (obojica Kinder), Henri Vilijams (Beneton) i Dejan Tomašević (Partizan).

Pre nego što će 2000. na scenu stupiti Evroliga, FIBA je u sezoni 1999/2000 organizovala poslednji put takmičenje u svojoj organizaciji. Sistem je ostao isto kao i prethodnih godina, početak je bio sa 24 tima a posle dve faze u grupama i osmine finala u četvrtfinalu su igrali: Barselona-Olimpija Ljubljana (2-1), Makabi-PAF Fortitudo Bolonja (2-1),  Panatinaikos-Cibona (2-0) i Efes Pilsen-Asvel (2-1). Završni turnir igran je u Solunu, Makabi je u prvom polufinalu bio bolji od Barselone 65-51 dok je Panatinaikos nadmašio Efes Pilsen 81-71.

Posle izjedačenog prvog poluvremena u finalu (36-36) grčki tim je stekao odlučujuću prednost (52-41) i sačuvao je do kraja. Junak finala sa 20 poena i 8 skokova bio je Željko Rebrača, ali je ogroman doprinos dao Oded Kataš, bivši igrač Makabija, autor 17 poena. U rosteru Panatinaikosa bili suiskusni internacionalci poput Amerikanca Džonija Rodžersa, srpskog asa Dejana Bodiroge, izraelskog majstora Odeda Kataša, iskusnog Italijana Fernanda Đentilea, zatim Nemac Mihael Koh i Irac Pat Burke, plus grčki igrači poput Fragiskosa Alvertisa, Nikosa Budurisa, Jorgosa Kalajtcisa ili tada mladog Antonisa Focisa. Sa klupe ih je predvodio Željko Obradović kome je to bila četvrta titula prvaka Evrope sa četvrtim klubom.

MVP turnira bio je Željko Rebrača, u petorku su još ušli Oded Kataš i Nejt Hafman (obojica Makabi), Hidajet Turkoglu (Efes) i Dejan Bodiroga (Panatinaikos).

Era nove Evrolige

Krajem 20. veka počelo je da raste nezadovoljstvo klubova načinom na koji je FIBA organizovala i vodila evro-kupove, pre svega Evroligu. Klubovi su se (po)bunili zbog nikakvih prihoda, marketinga od koga nisu imali nikakvu korist, lošeg suđenja, favorizovanja domaćeg terena, neregularnih uslova u pojedinim dvoranama… Prvo su „kucali na vrata“ FIBA u Minhenu, ali kada nije bilo odgovora koji bi ih zadovoljili pojavila se ideja o otcepljenju i osnivanju sopstvenog takmičenja. U početku je to izgledala kao utopija, ni sama FIBA nije ozbiljno shvatala zahteve klubova koji su preko svoje organizacije ULEB (Unija evropskih košarkaških liga) pretili da će se izdvojiti i organizovati takmičenje kojim će sami rukovoditi. To zaista nije izgledalo realno jer se nikada u istoriji sporta nije dogodilo da se klubovi izdvoje iz matične međunarodne organizacije i sami organizuju svoje takmičenje.

Međutim, kako je vreme prolazilo klubovi su bili sve čvršći u ideji da krenu sami, a kada se pojavio jak sponzor (španska kompanija Telefonika) bio je rešen problem finansiranja, ali trebalo je rešiti na desitine drugih problema. Klubovi su bili pod pritiskom nacionalnih federacija, po logici odanih FIBA. Evropski mediji su, uglavnom, podržavali „pobujenike“ ali je bilo i onih koji su bili na strani FIBA.

Formalno, Evroliga je rođena  9.juna 2000. u Siđesu, turističkom mestašcu nadomak Barselone.  Da li je FIBA potcenila snagu klubova i (nekih) profesionalnih liga, ili je u pitanju bilo nešto treće, sada više nije ni važno. Većina vodećih evropskih klubova, posle niza preliminarnih sastanaka i konsultacija, sastala se 9. juna u Siđesu i donela istorijsku odluku:

– Krećemo u oktobru – glasila je najvažnija rečenica u saopštenju.

Donošenju tako važne odluke pripomogla je činjenica da je španska firma Telefonika bila spremna da novo takmičenje podrži sa 35 miliona dolara godišnje u narednih pet godina, u zamenu za centralizovana TV prava. U odnosu na 20 miliona koje je FIBA nudila preko ISL (koji će bankrotirati naredne godine) ponuda je za klubove bila mnogo atraktivnija.

– Danas je istorijski dan za sve nas koji volimo košarku – rekao je Eduardo Portela, predsednik ULEB (tada i ACB lige).

Sastanku u Siđesu prisustvovalo je 15-ak klubova i liga, među njima i Jadranska, regionalna liga bivše Jugoslavije. Od španskih klubova bili su Real Madrid, Barselona, Tau Keramika i Estudijantes, od grčkih Olimpijakos, Peristeri, AEK i PAOK (Panatinaikos je odabrao FIBA), iz Italije su došli Fortitudo i Kinder iz Bolonje, Beneton i Verona, iz Belgije Šarlroa…

Tog leta  Evroligu je, za razliku od kasnije, mogao da igra gotovo ko je hteo. Imali smo bazu od 15-ak klubova, ali trebalo je sakupiti 24. Neke zemlje, poput Rusije i Turske, okrenule su se ka FIBA. Iz regiona eks-Yu Cibona i Olimpija su se odmah opredelile za Evroligu a ja sam, kao deo prvog „stafa“ Evrolige, dobio zadatak da razgovaram sa Partizanom i Budućnosti. U Partizanu su mi odmah jasno i glasno rekli da će igrati takmičenje FIBA, a Budućnost je pokazala interesovanje. Ponuđen im je dvogodišnji ugovor, tražili su tri i – dobili ih. Da je hteo, i Partizan bi tada dobio trogodišnji ugovor, i, ko zna, možda bi danas bio sa A licencom…

Tokom leta trajali su pregovori sa klubovima, ali ono najvažnije bilo je zacrtano: krećemo u oktobru!

Na Skupštini u Solunu utvrđeni su mnogi detalji. Imao sam zadatak da obezbedim prisustvo „nekog poznatog“. Doveo sam Žarka Paspalja i Vlade Divca koji su zbog mene došli iz Atine, na čemu sam im i danas zahvalan, a u Solunu sam zatekao i Predraga-Peđu Stojakovića i trenera Dragana Šakotu. Kada sam rekao  Đordiju Bertomeuu koji „poznati“  dolaze, nije mogao da veruje…

Nije bilo lako zatvoriti listu sa 24 kluba. Na kraju je bilo mesta i za Lugano, Zadar, Ovarense, London Tauers, Hapoel Jerusalim,  Opel Skajlajners, pa čak i za Sankt Peterbug Lajons, ekipu jednog poznatog menadžera  sastavljenu od igrača bez angažmana. Čak nisu ni živeli u Sankt Peterburgu, dolazili su iz Italije, ili negde iz Evrope, da budu domaćini u ovom gradu. Sećam se da sam sa Đudit Mari, direktrorkom takmičenja, išao u Sank Peterburg da obiđemo salu, hotele i ostale uslove.

Ta prva godina nije bila laka. FIBA je zadržala svoje takmičenje koje je nazvala Supro-liga. Ljubitelji košarke bili su zbunjeni, imali su dva takmičenja, u izgledu su bila dva prvaka Evrope za tu sezonu, evropska štampa bila je podeljena, svaki potez Evrolige merio se najstrožim kriterijumima… Ta prva sezona završena je finalom plej-ofa u kome je Kinder sa 3-2 pobedio Tau Keramiku.

Naredne godine prešlo se na Fajnal for, i ta formula traje. Traje i Evroliga. Godine 2001. potpisan je „mir sa FIBA“ koji je potrajao, ali ratne sekire opet su iskopane, situacija poslednjih godina  podseća na onu iz 2000. a još je pogoršana takozvanim „prozoriuma“ u kalendaru FIBA usred sezone. Evroliga, kao ni NBA, ne prekida svoje takmičenje što dovodi do apsurda da najjače evropske reprezentacije budu najviše oslabljene zato što imaju najviše igrača u NBA i klubovima Evrolige. Bilo je suđenja, saslušanja pred Evropskom komisijom, emitovana su saopštenja, klubovima su stizale pretnje isključenjem iz nacionalnih liga… Već viđeno 2000. godine i, sa malim zatišijima, traje i dve decenije kasnije.

Prva utakmica

Sećam se užurbanih priprema za start sezone u oktobru 2000. Bilo je stresno, odgovornost je bila velika jer je javnost očekivala nešto drugačije, bolje od onoga što je do tada postojalo i što su, na kraju krajeva, klubovi-osnivači novog takmičenja i obećali. Prva utakmica bila je zakazana za 16. oktobar u Madridu, rivali su bili Real Madrid i Olimpijakos. U pripremama za meč uspeo sam da ubedim Mirzu Delibašića, nekadašnjeg asa Reala, da dođe u Madrid. Bio je to pun pogodak jer je Mirza svojim igrama i ponašanjem ostavio neizbrisiv trag u glavnom gradu Španije. Sa Mirzom je došao i njegov tada 15-godišnji sin Danko, koji se na licu mesta uverio šta je i ko je njegov otac bio u Madridu i Španiji.

Dino Rađa postigao je prvi koš u prvoj utakmici Evrolige

Za ljubitelje kurioziteta navešću da je prvi koš u istoriji novog takmičenja postogao Dino Radja.

Tako je bilo… Evroliga je obeležila dve decenije „svog“ F4, FIBA ima svoje takmičenje pompezno nazvano Liga šampiona, iako tamo ima malo prvaka. Nema mira, ali obe organizacije postoje, rade, koegzistiraju… Povremeno sevne neka varnica, ali situacija je, što bi se reklo, pod kontrolom.

Photo: Euroleague

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar