![]({"full":{"0":"2018\/01\/sj0102.jpg","1":880,"2":550,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2018\/01\/sj0102.jpg"}})
Feljton Srećko Jarić (1): Genije sa Crvenog krsta
- January 26, 2018
- 2 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Od sedmorice za koju sam zaključio da su najvećim košarkašima historije beogradskog Radničkog najbolje pamtim Srećka Jarića. Možda zato što je igrao najduže, možda zbog toga što sam čovika znao sresti u šibenskom akvatoriju u vreme mog odrastanja, a možda i zato što mi je njegov stil igre tad bio najprivlačnijim. Sedmorica romantičara u „stojadinu“, a Srećko tu negdje, na pola puta, legendaran, dugovječan, nezaboravan… Ako govorimo o klupskoj košarici domaćih prostora. Jer – moglo je i nezaboravnije da su mu bile naklonjene određene zvijezde, prije svih one koje su odlučivale tko će u reprezentaciju, a ko će na postere, naslovnice i spomenare idealizirane prošlosti.
Jedan od najvećih talenata, neki kažu čitave istorije YU-basketa, popularni Jare odigrao je za ono vrime neverovatne 22 sezone košarke, od toga 17 u prvoligaškom takmičenju, upisujući se na listu dugovječnih mastodonata što ih dadoše ovi prostori. Oprostio se na pragu četrdesete. To jest samo jedna od stavki njegove veličine jer, više no po dugovječnosti, pamtimo ga kao organizatora igre nekoliko domaćih, odreda trofejnih timova. Još tamo od svog debija za Radnički krajem šezdesetih, Srećko je dao naslutiti da će Juga dobiti još jednog pleja koji će vladati evropskim i svjetskim košarkaškim pozornicama jer momak već sa pukih 19 debitira u državnom timu tadašnjih šampiona svijeta. Nije se desilo iz više razloga, a jednim od njih bješe i povreda noge koju je Jarić zaradio ranih sedamdesetih i onda je vukao nekoliko godina, često igrajući bez smisla, nespreman, u bolovima.
Zato Jarić osljepljivao je u nenadanim bljeskovima na domaćim parketima ako već sudba nije dala mu međunarodna priznanja tamo nekih Ossola i Corbalana, a svoj prvi značajniji upis u anale domaće košarke Srećko duguje nezaboravnoj sezoni 1972-73 i jedinoj prvenstvenoj tituli Radničkog. Momci Pive Ivkovića iznenadili su teške favorite (čitaj Zvezdu i Jugoplastiku) i oduševili raju serijom briljantnih, nadasve lepršavih, ofanzivnih igara, a Jare je imao izuzetno racionalnu sezonu, zatomivši vlastiti ego do maksimuma (manje od 12 poena prosječno), konstantno hraneći suigrače loptama s očima. Ostala četvorica startera ubacili su preko 16 poena po tekmi svaki, a Radnički je na kraju bilježio nekih 95 koševa prosječno što je bio rekord dotadašnje povijesti domaćih prvenstava.
Tim s Crvenog krsta je dogodine sa Srećkom došao do polufinala Evrolige, a ovaj je pokazao da je tata i na međunarodnoj sceni. U Beogradu pali su i najveći timovi Evrope tog vremena, madridski Real, a zatim i Ignis iz Varesea, ali do finala nije išlo. Zanimljivo – danas puno slušam o budžetu klubova u Evroligi (uglavnom kao isprici za neznatne domete koji se klasično preuveličavaju u domaćim palankama) – da li je ikome palo na pamet istražiti koliko je budžet Radničkog tih godina bio manji od onog pomenutih košarkaških dinastija tog vremena? Iako niskog budžeta, Radnički i Srećko su nastavili svoju vožnjicu košarkaškim tračnicama sedamdesetih, dodajući i Jugokup u sezoni ’76 na listu trofeja kluba s Crvenog krsta. Jare je onda uživao u ponajboljoj sezoni karijere, ostvarujući preko 18 poena u domaćoj sezoni 1976-77, đe su „romantičari“ ostvarili polovičnih 13-13 za sredinu tabele, ali neuporedivo bolje su vozili u Kupu pobjednika kupova. Tamo su, pomalo iznenađujuće, stigli sve do finala.
Mart ’77 godine bio je ponajboljim periodom Srećkove košarke. Devetog dana tog mjeseca, u polufinalu Kupa pobjednika kupova, beogradski tim dobio je španski Juventud na terenu Badalone sa 77-74, a Jare je potpuno kontrolirao tekmu, usput ubacujući 29 poena. Tjedan dana kasnije, u uzvratu u Beogradu, bombastični Srećko demolira Špance 31 poenom, ludim vođenjem igre, ubacujući 5-6 trojki po današnjim rastojanjima, u uvjerljivoj pobjedi krstaša 94-80. Konačno, u finalu takmičenja, odigranom na Palma de Mallorci, 29. marta 1977, protiv jedne od najvećih ekipa tog vremena, Forsta iz Cantua (12 trijumfa u evropskim kupovima, uključujući 2 Eurolige) predvođenog gromadama od Recalcatija i Marzoratija – Jarić pruža još jednu sjajnu partiju, tegleći Radnički iz zaostatka na polučasu, ponovo ubacujući 30 poena nizom snajperskih strela – sve do stotinjak sekundi pred kraj kad izlazi zbog pet ličnih… Forst slavi s minimalnih 87-86. U čitavom svom životu sa košarkom i pored nje, plakao sam od tuge zbog poraza mnogo puta. Te kasnomartovske večeri ’77, plakao sam ispred glomaznog, starinskog TV ekrana prvi put u svome košarkaškom bitisanju.
Ni nakon te sezone Jarić nije upao u repku za veliko takmičenje. Na Eurobasket u Belgiji, kao dopuna Moki, Kići i Mirzi, otišao je Jože Papič iz ljubljanske Olimpije i okitio se zlatom.
To jest i bio najveći problem košarkaške egzistencije Srećka Jarića. Ta kontroverza, ta dvojakost njegove igre. Najviši stepen imaginacije, momenti genijalnosti prošarani nekontoliranim amokom koji na kraju košta. Dugi Damnjanović mi je prilikom jednog neobaveznog druženja rekao sljedeće o toj večeri na Mallorci: „Srećko nas je tamo odveo, ali zbog njega smo izgubili.“ Tako jednostavno… Gledajući svog ćaleta kako komentira igru Jarića također sam uočio par stvari. Jare je bio jedan od rijetkih košarkaša koji je u njega budio jake i oprečne emocije. U prvom poluvremenu neke lude Srećkove večeri, ćale je klicao – “To majstore, Jare care, najjači si!” – da bi u drugom poluvremenu potpuno izokrenuo priču, bacajući po Srećku gomilu košarkaških i inih pogrda, uz završnu konstataciju – “Nikad igrača od tebe!” Ako je izluđivao određene košarkaške posmatrače, šta li je tek radio protivnicima i suigračima na terenu?
Sjećam se jedne Jarićeve evropske predstave u Beogradu protiv moćnog Sinudynea iz Bolonje koji je tad predvodio Krešo Ćosić. Jare je u igru ušao u 17. minutu i do kraja tekme je utrpao 25 poena, praktički sam je odveo Radnički na 10 razlike par minuta do kraja, a onda je sam tu prednost i prokockao, povilenio je ishitrenim šutevima sa osam metara, pravio je faulove u probijanju ka košu umjesto da doda potpuno slobodnom Vučiniću u kontri, bacao je neprecizne pasove preko cijelog terena. Sreća nekako pomazila je Srećka te večeri, Vilalta je mašio zicer par sekundi pre kraja, a Jare je sa sirenom pogodio sa pola terena za minimalnu pobjedu. Nemanja Đurić, tadašnji trener „krstaša“, nakon utakmice je izjavio o Jarićevoj igri – “Od ovog boli glava”. Srećko je posjedovao tu sposobnost dosegnuti najviših razina, kako košarkaške funkcionalnosti, tako i atrakcije i improvizacije, ali nije umio na tom nivou funkcionirati trajno, živjeti u njem tako postojano kako su to godinama, iz sezone u sezonu, činili Slavnić ili Kićanović.
Možda nije letio tako visokim lukom, ali kako je masno obilježio sedamdesete, tako je Jare nastavio označavati i osamdesete godine prošlog vijeka. Najprije svojim odlaskom iz Radničkog nakon više od dekade. Pomalo i potpisom za hit prvenstva – malu, skromnu momčad iz Šibenika. Gdje ga je u prvoj petorci čekao njegov stari rival i kočničar reprezentativne karijere – Moka Slavnić… Moka i Srećko odigrali su nezaboravnu sezonu 1980-81, đe je Jarić kao viši, moderniji, možda i bolji dalekometni pucač, igrao na kecu, Moka više na dvojci, a ostatak tima su činili poznati klupski igrači – prevejani trpač Žika Ljubojević, centri Branko Macura, Željko Marelja, Sreten Đurić, otac zvezde sadašnjosti, Predrag Šarić… a s klupe je 5-6 minuta dobivao najrazvikaniji talent domaće košarke, Dražen Petrović. Rezultat ovog čudesnog partnerstva koje je trajalo samo tu sezonu, bilo je četvrto mjesto Šibenke u prvenstvu i izlazak u Evropu već u drugoj prvoligaškoj sezoni tima s Baldekina. Uz sav taj rezultat i dobra doza humora i vica, dakako. Moka i Jare te godine zajedno su postigli preko 40 poena po kolu, a Slavnić je odigrao najefikasniju sezonu karijere s čak 25.5. Moka je nakon te sezone prešao u Partizan i malo kasnije okončao karijeru, dok su Jarića tek čekale zanimljive godine sa Šibenkom.
Photo: Printscreen
(Nastaviće se)
Srećko je nešto što ja kao veoma subjektivan ne mogu da izrazim.Svi će reči da preterujem.Malorka,da srećko beše najbolji i mek,ja prosečan ,tvigi nešto slabiji.Ali izgubili smo zbog šajbke(čitaj šofer šejbne za nekog prastarog mercedesa koji beše obećan Arabadžanu od naših iz uprave.Sitna srpska prevara i Srećko pet minuta pre kraja 4 penala i iskusni Rekalkati oseti i održa rezultat do kraja.Možemo da kukamo koliko hoćemo ali na kraju – JEDAN RAZLIKA ZA TALIJANE.Tek da se ne zaboravi.
Ovaj predhodni komentar je vađenje,izvinite,sport je mnogo više od toge.Izgubili smo jer jer mi zajedno sa trenerom,posebno sa njim nismo bili bolji.Da,kriv sam i ja i Tvigi i cela sezona sa odnosima ,ali da smo mogli više i trebalo je više trebalo je svi mi zajedno da budemo iznad i da ih oderemo.Mislim n a BIra Forst.ja to osećam kao svoj životni ponor.I trpim.!