Dok se za većinu ostalih životnih oblasti u proteklih nekoliko decenija teško možemo urbi et orbi pohvaliti na svim meridijanima i paralelama, upravo suprotan slučaj važi za određene (mahom kolektivne) sportove. Već odavno nije nikakva tajna niti nepoznanica kako košarka za našu zemlju predstavlja svojevrstan zaštitni znak, modernom terminologijom rečeno „brend“, koji bi trebalo i valjalo sačuvati i proširiti. Kao i da određene evropske zemlje, naročito mediteranske, gaje izrazitu naklonost i povišeno interesovanje za naša košarkaška zbivanja, što je činjenica hvale vredna u svakom smislu. Upravo na tom tragu nam iz Španije stiže dokumentarac Shooting for Mirza, scenariste Jaja Erera i režisera Huana Gautijera, koji neguje uspomenu na prerano preminulog a nadaleko proslavljenog košarkaškog virtuoza Mirzu Delibašića. Ovaj film prikazan je u programskoj celini „BH film“ 27. Sarajevo Film Festivala.
Stasao i formiran, svoje životne i profesionalne vrhunce doživeo u jednoj, a one daleko mračnije, tužnije i tragičnije momente preživeo u drugoj zemlji, ovaj visoki i elegantni momak iz Tuzle u svojoj nedovoljno dugoj igračkoj karijeri obeležio je čitavu jednu epohu s kraja sedamdesetih godina prošlog veka. Osvajač srebrne medalje na OI u Montrealu 1976. i zlatnog odličja na istom takmičenju četiri godine kasnije u Moskvi, sa svojim klubom Bosnom iz Sarajeva postao je i klupski šampion Evrope 1979, jednako kao i svetski prvak sa Jugoslavijom 1978. u Manili. Nažalost, neshvatljivom odlukom ili nesnalaženjem autora, njegovoj sportskoj karijeri u Shooting for Mirza pružen je minimalan prostor, pa tako gledaoci mlađe ili čak srednje generacije, ne mogu do kraja da se obaveste o svim blistavim košarkaškim uspesima legendarnog asa, već su te informacije pružene ili u osnovnom, kroki vidu, i kroz njih je tek protrčano, ili nisu ni spomenute. A najveća minutaža ovog filma odlazi na (pre)voluminozne prikaze današnjeg života članova njegove porodice.
Niti gledalac može da sazna kojim putem je Mirza dolazio do tih odličja, koji su bili ti odlučujući mečevi i dramatični momenti koji su ih obeležili, koje su igračke karakteristike krasile Delibašića toliko da su ga preporučile za transfer u kraljevski klub iz Madrida. Kao ni koji su mu bili najdraži saigrači, a koji „omiljeni neprijatelji“, odnosno protivnici protiv kojih je pružao svoje najbolje partije. U tom smislu ovaj uradak pre bi se mogao nazvati uspomenom na Delibašića kroz vizuru (prevashodno) njegove druge supruge Slavice (takođe proslavljene košarkašice i članice reprezentacije Jugoslavije) i sina Danka, sa detaljnim uvidom u njihovu svakodnevnicu i sve tekovine legata slavnog supruga i oca.
Takođe, filmu vidljivo nedostaju uporedni intervjui sa saigračima, trenerima i savremenicima, a košarkaški elementi nekako ustupaju mesto ljudskim, odnosno uvidom u to kako se popularni Kinđe ponašao u teškim, kao i onim lagodnijim životnim situacijama. Od onoga što se iz filma moglo saznati, jeste da se u Skenderiji redovno održava njegov memorijalni turnir, zatim serija anegdota o prijateljstvu sa drugim čuvenim Sarajlijom (čiji spomenici već godinama krase park pored Sloge) Davorinom Popovićem, hrabrim i nepokolebljivim držanjem za vreme rata u BiH, odbijanjem mogućnosti da se – poput mnogih – napusti grad, zatim iznenadnom i prilično uspešnom premijernom učešću ove reprezentacije na EP 1993., lekcijama koje je davao sinovima Dariju i Danku, odnosima sa saigračima i odbijanju da u zemlji igra za bilo koji drugi klub osim Bosne.
I sam košarkaš, Danko Delibašić nosio je veliki teret i pritisak na svojim leđima, tim pre što je prerana smrt Mirze Delibašića uslovila i pomanjkanje dobijanja ključnih životnih i sportskih saveta oca. Kamera ga prati kako putuje u Trebinje u posetu kumu (takođe igraču Bosne iz tog doba) Zdravku Čečuru, zatim u Madrid na sastanak s nekadašnjim saigračima iz Reala, kao i boravak na prvoj utakmicu Evrolige u istom gradu 2001. na poziv i u organizaciju Vladimira Stankovića. Tegobna, surova i beznadežna ratna svakodnevica data je iz vizure nemoćnog deteta koje u košarci traži spas. Iako dva Mirzina sina iz dva braka žive u Sarajevu i Beogradu, porodične veze su sačuvane i u nekoliko navrata imamo prilike da posmatramo obojicu u živom TV programu posvećenom uspomeni na njihovog oca. Vredno pažnje je zabeležiti i susret Mirzine druge supruge Slavice Delibašić s nekadašnjim saigračicama u kojima evociraju mlađe dane i nezaboravni Grenobl.
Uprkos određenim nedostacima (nadasve nedovoljno samog košarkaškog materijala posvećenog Kinđetu, kao i sačuvanih arhivskih snimaka njegovih bravura na terenu), koji se može pripisati nesnalaženju stranih autora, ovo dokumentarno delo vredno je svedočanstvo legata koji ostaje iza zvanično najboljeg sportiste Bosne i Hercegovine u Dvadesetom veku, i člana prve postave legendarne jugoslovenske košarkaške reprezentacije koja je u to doba harala kontinentalnim i svetskim takmičenjima. Karijere koja je mogla dosegnuti i još zvezdanije trenutke da kao vrlo mlad Kinđe nije preživeo moždani udar, što ga je trajno udaljilo od parketa već u tridesetoj godini, iako bi inače verovatno mogao još nekoliko godina da odigra na visokom nivou. Film koji će svakom zaljubljeniku u ovu igru ostaviti dokument vremena i obavezu pažljivog višestrukog gledanja, kao znak i znamen da ovaj elegantni ekstratalentovani igrač nije i neće biti zaboravljen, uprkos preranoj smrti 2001. godine.
Photo: Twitter