Početna BLOGDejan Grbović: Dragi moj Petroviću, ili ručka za najlon kesu

Dejan Grbović: Dragi moj Petroviću, ili ručka za najlon kesu

od Dejan Grbović
17 pregleda

„Listam“ internet dan posle još jedne utakmice Crvene zvezde u Evroligi, i Partizana u Evrokupu, pa me samo podsećanje na ishode, bolje rečeno na način na koji su one izgubljene, natera da sednem pred pisaću mašinu. Mogla su se ova razmišljanja u vidu teksta pojaviti pre nekoliko nedelja, ali čini mi se da je sada slika izoštrenija, jasnije se vide, a i oštrije su ivice na kojima su se posekli i jedni i drugi.

A nije tako davno bilo, i lako na jutjubu, može da se nadje i snimak, recimo poslednje četvrtine utakmice Crvene zvezde i Bajerna, od pre nekoliko sezona. Zvezdu je tada vodio Dejan Radonjić, a Bajern Svetislav Pešić. Direktna borba za prolaz medju 16 najboljih, krcat Pionir, ekipa iz Nemačke ima prednost od jedanaest poena početkom poslednje deonice, onda se (tada sasvim mladi) Gudurić raspuca, preokret, Beogradjani dobijaju utakmicu, i moj drugar Ilija Kovačić, komentator Sport kluba ushićeno kaže  – Zvezda ide dalje! Zvezda ide u TOP 16! Bila je to sezona u kojoj je Evroliga još i imala dušu, odnosno igralo se po grupama, u dve faze, jesenjoj, i zimskoj, uz neizbežni plej-of i završni turnir.

I kako je to, istorijski gledano, bilo koliko onomad, pre samo pola decenije, ne bi trebalo da se zaboravilo da su tada dres Crvene zvezde nosili većinom domaći igrači, u koje bismo mogli da uračunamo i Cirbesa, i “šašavi “ Kvinsi Miler koji se tada pojavio NIOTKUDA, i zapao za oko celoj Evropi, a sada je opet, izgleda tamo odakle je i došao, dakle NIGDE (na žalost po košarku, i njega samog). No, nisu oni (toliko) bitni, već taj preokret u sastavu ekipe, za koju, kad više ne znamo kako da je nazovemo, kažemo da je sa Malog Kalemegdana; od ondašnjeg, tima građenog uglavnom na lokalnom igračkom kadru, sadašnja Zvezda (a bogme i lanjska je bila) krcata je Amerikancima, a momci koji su u pomenutoj utakmici iz sezone 15/16 bili važan deo ekipe, svoje parče zemlje koju osvetljava košarkaško sunce potražili su kojekude, te je tako pre koju nedelju  objavljeno da je i tada početnik Nikola Rebić našao angažman u Monaku, onom istom odakle se u svoj klub letos vratio Saša Obradović. Doduše, sada kao trener. Luka Mitrović je, posle povreda i lutanja po Nemačkoj i Španiji, sada u Podgorici, Nemanja Dangubić (igrač izvanrednih fizičkih potencijala, negde je DANE GUBIO i onda se zagubio) pa je sreću sada potražio u Hali sportova “Ranko Žeravica” u Novom Beogradu u dresu Partizana, koji je, pak, posle samo mesec dana sezone, stigao i da angažuje i novog trenera, pošto je zbog lošeg starta sezone, Vlado otišao.

Ali čemu, svima koji prate košarku, ovaj popis opšte poznatih činjenica? Pa nešto bih da se malo zapitamo, kuda ide klupska košarka, i kakva će biti (teška reč) sudbina, kako onih koji je igraju, pa posledično tako i nas što volimo da je gledamo, kad se svi nadjemo jednog dana (a doći će i on) u sada bolnici, Areni, ali ne dao bog kao bolesnici, već kao košarkaški zanesenjaci? Za koga ćemo da navijamo?

Aleksan Radanov, Dejan Davidovac i Boriša Simanić

Nemam ništa protiv da bilo koji inostrani majstor basketa igra u nekom klubu kod nas, ali da budu dominantni, da se oko njih sve vrti, a da domaći budu ukras. Toga nije bilo, sve do skoro. Verovatno se očekuje da stranci podignu konkurentnost, prevashodno u evropskim takmičenjima, i to ima i pokrića, ali da do te mere istisnu lokalne igrače da su oni sada ikebana u svojoj košarkaškoj postojbini – e, to neće na dobro da izadje. Ni po njih, ni po klubove, a u krajnjem, ni po reprezentaciju koja je kod nas i dalje svetinja, bez obzira na sve.

Jeste, reći ćete, to je ideologija liberalnog kapitalizma (ako tu uopšte postoji ideologija, u klasičnom značenju), ali ne znači da je to po sebi dobro, naprotiv. Pogledajte ove uglancane nakaze, doduše lepog izgleda, zvane šoping molovi. U to su se pretvorili i naši klubovi, nose lokalna imena, ali prebrojte koliko domaćih, a koliko stranih firmi (igrača) u tim tržnim centrima ima zakupljen prostor, i šta se tamo prodaje. Većinski uvozna roba, a mi “srećni”, ne znajući, ili zaboravljajući da su nekada na tim placevima postojale fabrike sa izvozno orijentisanom proizvodnjom, čiji su radnici strpljivo, godinama radili i podizali i te firme, i posredno i čitavu zemlju. Bez da smo promislili, pa nešto stavili na papir, kao društvo smo brže-bolje potrčali da primenimo ono što nam se samo, skoro svakodnevno, pokazuje kao, ako ne baš totalno štetno, a ono u velikoj meri ne baš pametno po nas same. A sopstveno, dokazano znanje smo omalovažili i obezvredili, mada nam iskustvo potvrdjuje njegovu ispravnost i korist. I obrnuto, ono dobro što čitavom svetu biva na polzu, ili smo znali pa zaboravili, ili nam ni nije ni kraj pameti da primenimo.

Akademik, a ja bih mu dodao i zvanje mudraca, Milovan Mića Danojlić, sredinom osamdesetih godina prošlog veka objavio je epistolarni (što će reći u formi pisama) roman „Dragi moj Petroviću“, u kojem njegov alter ego Mihailo Putnik piše svom prijatelju Stivu, tj. Stevanu Petroviću u Klivlendu, pisma tj. svoja razmišljanja po povratku u zemlju porekla, o, naravno, otadžbini. Od mnoštva blistavih misli, izdvojio sam jednu epizodu, koja mi izgleda kao najbolja dijagnoza stanja u kojem smo, i kao društvo, pa samim tim i kao košarkaška porodica, kojoj pripadamo mi što volimo basket. A u Srbiji su to svi, ili skoro svi. Piše tako g-din Putnik svome drugu u tuđini, kako je malo boravio po Evropi:

„Putujući u Amsterdam prošao sam kroz Nemačku. U dva-tri maha silazio sam na usputnim stanicama, razgledao gradove. Ono što mi je pri tim zastancima posebno palo u oči bila je jedna metalna tabla, pričvršćena negde oko polovine perona. Ta me tabla zadivila. Evo zašto.

Na toj tabli bio je predstavljen raspored vagona prispevajućeg voza. Maketa kompozicije: lokomotiva, kola prve i druge klase, spavaća kola, restoran, poštanski vagon. Dok čekaš na peronu, tačno znaš gde će se koji vagon zaustaviti; na voznoj karti imaš broj kola, i tako staneš gde treba. Kad voz stigne, ne moraš juriti gore-dole, sudrajući se s drugima, koji su se, kao i ti, zaputili u pogrešnom pravcu. Zakoračiš, i evo, u svom si vagonu.

Vidiš, dragi moj Petroviću: tu tablu nisu smislili Marks i Engels, nego neki sasvim mali i bezimeni nemački mislilac. Za Srbe bi bilo mnogo bolje da su se poveli za tim opskurnim švapskim filozofom, nego što su predvođeni klasicima, krenuli u epohalnu bitku za razotuđivanje čoveka i oslobodjenje rada. Nadahnuti takvim pogledom na svet, oni danas ne samo da ne znaju gde će koji vagon stati, nego je neizvesno hoće li voz, koji čekaju, ikad doći.“

Moja iskustva bila su još banalnija. Svojevremeno sam, takodje u Nemačkoj, kupio neku robu; ljubazna frau prodavačica upakovala je to (više se i ne sećam šta, neki džemper, čini mi se) u kesu, sa čvrstom plastičnom ručkom, a to je ona (ako se sećate) gde postoji tzv. muški i ženski deo, pa se lepo samo spoje, i imate bezbedan i siguran način nošenja, praktično bez rizika da vam se to pocepa. Ta vrsta ambalaže ovde kod nas potpuno je izbačena iz upotrebe, barem je ja nisam video decenijama, ali kod Nemaca to i dalje postoji (možda je sada zbog ekoloških razloga i to izbačeno); kako tamo nisam dugo bio ne znam da li je još tako, no kako god, i dalje u nekom kraju sećanja čuvam to zapažanje. Njima nešto valja, i ne libe se da to i dalje upotrebljavaju, kod nas je prevazidjeno. Mi brže-bolje sve što se izmisli – primenjuj, i to mehanički, napamet, nije važno koliko košta, i da li ti to pristaje.

Dovodi strance da budu dominantni u domaćoj košarci, a naša deca sede na stolicama (ne znam zašto se to i dalje naziva klupa) pored terena, da bi aplaudirali, umesto da je obrnuto, da oni igraju, pa kad se umore, nek’ ih zamene momci profesionalci koji, i to treba reći, pošteno zaradjuju svoj lebac. Razumem, traži se rezultat, sad i odma’, u kapitalizmu to se zove profit, ali postoji i kategorija investicije, prevedeno na rečnik košarke – mlad igrač.

Mirko Novosel i Zoran Slavnić slave titulu

Pa setimo se, prvu titulu prvaka Evrope košarkaška reprezentacija Jugoslavije osvojila je 1973, pod vodjstvom Mirka Novosela, koji je posle Olimpijskih Igara u Minhenu preuzeo tim i PODMLADIO ga, uvevši, izmedju ostalih, u seniorsku ekipu na zvaničnim takmičenjima i tada mladog Moku Slavinća. Pa je ta družina i na naredna dva Evrobasketa bila zlatna. Ali verovao je mladima, i ne samo Mirko. Aleksandar Kesar, nekadašnji pomoćnik Dude Ivkovića, u TV emisiji, dakle javno, kazao je da mu je iskusni mentor govorio kako treba uvek pružiti šansu mladim igračima, i da će mlad igrač uvek da ti to poverenje vrati. Sam Ivković je u Seul na Olimpijske igre 1988. poveo „klince“ Tonija, Vlada, Palju i Dina, uz zvezdu Dražena, a debitovao je sa 28 godina Željko Obradović, koji je bio faktor iznenadjenja u grupi za pobedu nad Sovejtima, ali ne i u finalu. No, bez obzira na srebro, tadašnji dvadesetogodišnjaci, ili sa godinom-dve više, potom su bili najdominantnija selekcija Evrope (1989. i 1991.) i sveta (1990.), bez ikakve dileme. Ali zato što su izašli na parket tad kad je trebalo, ne kao nečija zamena, već kao nosioci igre, pa iako nisu odmah dosegli vrh brzo su stasali, a posle im niko, ali baš niko, ništa nije mogao. Kada je taj isti Ivković poveo tim na Evropsko 2009, na konferenciji za medije pred odlazak u Poljsku rekao je da je sastav kojeg vodi najbolje što Srbija ima u tom trenutku, a tamo klinci Milan Mačvan – ni 20, Raduljica i Bjelica po 21 godinu,Teo 22, nešto stariji Novica i Uroš Tripković 23, i iskusni Krle 26. Nema ko se nije zgledao u čudu kad je to čuo, ali ta “deca” vratiše se sa srebrom.

Veliki, možda i najveći, srpski pozorišni reditelj Dejan Mijač, kojeg sam vidjao u Pioniru na utakmicama Partizana, svojevremeno je pričao kako je svojim glumcima ukazivao da je scena mesto gde oni treba da se pokažu i dokažu, a ne negde drugde. Tu si na svome – express yourself, kako je pevala ikona pop muzike konzumerizma Madona Luiza Čikone.  I, koliko je mladih, a sada već afirmisanih glumaca i glumica, zaigralo u njegovim postavkama jer im je prof. Mijač davao šansu?

Nikola Rebić u dresu Monaka

Kada je nedavno Srbija izgubila kvalifikacionu utakmicu za Evrobasket od Švajcarske, u timu su bila dvojica igrača Crvene zvezde, Simanić i Radanov. Igrali su koliko im je bilo omogućeno, i nisu pružili više, jer ni u svom klubu ne dobijaju šansu. Pa dokle će više da budu mladi i perspektivni? Njihovo vreme je sada, ne prekosutra. Crvena zvezda cele sezone kuburi sa organizatorom igre, angažuje Ročestija, uz dužno poštovanje, ali igrača pred penzijom, a od juče i Koloma, umesto da Aleksu Uskokovića baci u vatru, a on sam nek’ vidi šta će. A kada je taj momak i dobio priliku, svedoci smo da je igra crveno-belih imala i glavu i rep. I da prodre, i da šutne, i da proigra. Ako i ima nekih nedostataka – a sasvim je očekivano da ih bude – vremenom će se otkoloniti, naučiće. Ali iskustvo i stečeno samopouzdanje na parketu nemaju cenu, a dobija se ne samo klupski, već potencijalno i igrač za neki, možda širi spisak nacionalnog tima. Tavorenjem na klupi sigurno ne. Vera u sebe, sportska drčnost, a ne malodušnost, znanje prilagođeno našim igračima, izgradili su temelje našeg basketa. 

Bogdan, o čijem se transferu iz glavnog grada Kalifornije u glavni grad Džordžije onomad pisalo, imao je tek 22 godine kada je Francuzima u polufinalu Svetskog kupa 2014. u Španiji zabio nebesku trojku, da se čak i uvek staloženi i pribrani, divni lekar naše reprezentacija dr. Gaga Radovanović hvatao za glavu u čudu i neverici šta je video. A “mali” Bogi tadašnjim prvacima Evrope zadao je još silnih jada da nisu znali šta će sa njim; mi koji smo izveštavali sa tog turnira skakali smo „do plafona“ od sreće i radosti što smo kao košarkaška nacija ponovo tamo, gde nas naš basketaški ponos uvek vodi. Tada, u polufinalu, i naravno u finalu, postaje se igrač, i kada, ako ne sad.

„Ne može se megdan zadobiti, na divanu sve lulu pušeći“.

“Posle će biti kasno, i petlu vreme ide“!

Photo: MN press, Eurocup, Euroleague

Možda će vas interesovati

1 komentar

Srb December 18, 2020 - 19:28

Bolje da vas poslusaju,u svakom pogledu, ili ima da nas nema .
Publika zeli da gleda svoje igrace, a ne americki tim iz Beograda.
Ako imam izbor da gledam beogradske Amere ili NBA Amere onda cu gledati NBA Amere.
I moram da priznam,za ovakvu Zvezdu ne navijam svim srcem, jer mi nije bliska,ne osjecam je nasom.

Odgovori

Ostavite komentar