Igor Đurović: Kako nam je Dražen dao 112 poena
- December 27, 2016
- 1 comments
- Igor Đurović
- Posted in ISTORIJA
Sve brojnija porodica saradnika Koš magazine bogatija je još za jedno cenjeno ime. Iz Ljubljane nam se javio Igor Đurović, poznati slovenački novinar koji je 15 godina (od 1991. do 2006.) bio urednik košarke u Ekipi, jedinom sporstkom dnevniku u Sloveniji, a sada povremeno još uvek piše o košarci u tom listu, Slovenskim Novicama, i na portalu kosarka.si. Poslednjih šest godina urednik je trgovačkog magazina i portala InStore u Sloveniji. Igor se predstavlja pričom kojoj nije bio samo svedok, već i akter!
***
Bilo jednom… Tako obično počinju priče o stvarnim ili izmišljenim interesantnim događajima, ali ovaj košarkaški je istinit 100% iako mnogi, naročito mlađi, kad priču čuju prvi put ne (po)veruju u nju. Na našu (ne)sreću ta se košarkaška bajka stvarno desila 5. oktobra 1985. kad su Olimpijini kadeti, među kojima sam bio i ja, poraženi u Zagrebu od Cibone 77-158 (34-77). Za utehu, ako je to za utehu, ostala je činjenica da je naš tadašnji idol Dražen Petrović baš protiv nas postigao 112 koševa. Ukupno je gađao iz igre 40-60, od čega “trice” 10-20!
Jedina poznata i sačuvana slika sa te utakmice: Dražen Petrović u duelu sa kadetima Olimpije Jože Mačekom i Matjažom Strmoleom
Činjenica da nije pogodio više od 10 trojki donela mi je tada vrednu nagradu u vidu “Adidasovih” legendarnih “top tenki”. “Ako ti Dražen ne da više od 10 trojki dat ću ti svoje patike,” rekao mi je pred put legendarni igrač Olimpije Dušan Hauptman, i održao obećanje posle utakmice. Pre detalja sa te utakmice podsećanje kako je do nje uopšte došlo. Taj nezaboravni doživljaj dugujemo zaboravnosti, odnosno škrtosti Radovana Lorbeka, tadašnjeg sekretara SMELT Olimpije, kako se klub iz Ljubljane tada zvao.
Napravio je administrativnu pogrešku jer je zakasnio s podnošenjem zahteva za dobijanje licenci igrača prvog tima. Kažu da je koverat predao umesto na poštu, nekom prijatelju koji je putovao za Beograd a taj je, valjda, predao koverat u ondašnji KSJ dan posle roka. KSJ je bio nemilosrdan, Olimpija je kažnjena zabranom nastupa seniora u prvom kolu prvenstva države. To nisam nikad provjerio kod Rada, ali jesam mu se zahvalio za “zaboravnost” zbog koje smo u Zagrebu na utakmicu sa tada aktuelnim evropskim prvacima iz Atine kao kadeti debitovali u ondašnjoj Prvoj ligi Jugoslavije. Čak smo, mislim, osvojili i bod koji se te sezone prvi put dobijao za poraz. Doputovali smo preaktično sa kadetskim sastavom u kojem smo bili samo trojica 1968. godište, dok su ostali bili još mlađi.
Juniori, naime, nisu mogli biti prijavljeni jer ih klub tada nije ni imao pošto se baš sa mojom generacijom ponovo počela stvarati piramida.
Lorbeka smo pred put u šali pitali koja je premija za pobjedu, a on nam je rekao:”Ako dobijete, birajte svak auto po želji!”
Neoprana ruka
“Klinaca je bilo devet”, glasio se naslov dan posle te utakmice u “Sportskim novostima” . Nezaboravni Dražen postavio je novi rekord u postignutim koševima sa 112 poena. U Zagreb nas je stiglo samo devet, jer jedan nije došao na utakmicu (Milutin Rešetarević). Razlog je vrlo bizaran: napio se dan ranije od sreće što će igrati protiv Draženove Cibone i jedan od trenera, Zmago Sagadin, nije dao zeleno svetlo za “utakmicu karijere” i ukrcavanje u beli kombi! Druga dva trenera su bila dvojica Janeza. Poznatiji Drvarič, koji je sa Sagadinom bio pojačanje iz seniora, i naš kadetski trener Munda koji nam je pred tu istorijsku utakmicu rekao kako ćemo igrati u 1. kolu protiv europskih prvaka, a mi poludjeli od sreće.
Sećam se da su nas lovili za brzo “fotkanje” za licencu Prve lige jer je za mlađe kategorije to bilo moguće i kasnije od seniora, pa smo na tu foru i registrovani.
”Nema izjava novinarima pre tekme niti na poluvremenu, posle radite šta hoćete”, u svom stilu nam je pripretio Sagadin, i većina nas ga je naravno poslušala. Ali ne i Matjaž Strmole – Strmi, koji je bio nešto kao naša maskota generacije, i koji je za vreme utakmice jednom pao pa se iz sveg glasa proderao da hoće da ga podigne baš Dražen. Svi smo mu se nasmijali, ali Dražen mu je pružio ruku nakon čega Strmi deset dana tu ruku nije oprao!
“Nema šanse da operem ruku”, tvrdio je sav ponosan. Šta je izjavio na poluvremenu za neku TV ne znam, ali se sećaam da smo mi ostali slušali Zmagu i izbegavali novinare pre tekme, a posle prvih 20 minuta kad su ti isti sa TV prvo “napali” Daga Kralja, on je samo odmahnuo rukom. To nije sprečilo Strmija koji se sam ponudio rekavši:”Jel mogu ja, jel mogu ja.” Opet smo se smijali, ali samo do svlačionice gdje smo brzo ućutali pred trenerom Sagadinom koji nas je streljao očima.
“Imamo ih”
Nakon utakmice gledaoci su nas lepo pozdravili i jako pljeskali, kao da smo pobedili mi, pa smo ih pozdravili na sredini terena. A, da. Kad smo poveli sa 2:0 i 4:2, naš kapetan Gregor Stražiščar s klupe je viknuo: ‘Imamo ih!’ Ubrzo nam nije bilo nimalo do smeha jer se mašina zvana Dražen lagano zagrijavala.
U maloj dvorani zagrebačkog “Doma sportova” imali smo priliku igrati protiv najboljeg igrača prvaka Evrope. Malo li je? Jeste da su ostali asovi Cibone većinom sedjeli na klupi. i da ih trener Željko Pavličević nije ubacivao. ali šta bi dali mnogi sadašnji klinci da igraju zvaničnu tekmu pred punom dvoranom. i to u gostima, na primer danas sa CSKA i Miloša Teodosića. A nama se to stvarno desilo i pamtićemo doživotno.
Inače, 112 je evropski telefonski broj za hitne slučajeve. Poziva se da bi se kontaktirale hitne službe (hitna medicinska pomoć, vatrogasci i policija), u svim zemljama Evropske unije i šire. Uvođenje sistema 112 je obaveza svih zemalja EU od 1996. godine, a upravo taj broj meni lično je i sinonim sa kojim živim svakog (gle slučaja i još jedne podudarnosti zbog datuma iz 2000. i demonstracija u Beogradu) 5. oktobra. Tim sam brojem, ni kriv ni dužan, skupa sa saigračima iz kadetskog tima “zmajčeka” obilježen do kraja života. Kolege sa svih strana svake me godine (najviše baš na taj dan) zovu zbog tih brojki.
“Ovom slovenskom novinaru Dražen je ubacio 112 koševa!” Takav je naslov u jednom svom članku posvećenom Draženovom rekordu a u vezi mog svakogodišnjeg “svedočenja” stavio hrvatski kolega Vladimir Radičević. On bi na kvizu o legendarnom Draženu Petroviću bio veliki favorit jer je o njemu (na)pisao knjige. Mi ostali košarkaški zaljubljenici znali smo o našem idolu Draženu već tada, a naravno i kasnije, puno.Tačno se sjećamo gdje smo bili i šta smo radili onog tragičnog 7. juna 1993. kada smo saznali šta se desilo na autoputu Nirnberg – Minhen.
Bio sam kasnije u Zagrebu i na pogrebu, a na mjestu pogibije više sam puta i noću znao stajati sa (svojom) akrobatskom grupom, svetskim “Žabcima” kada smo devedesetih svaki kraj tjedna putovali u neki nemački grad na nastupe “stritbola”. O tim doživljajima nekom drugom prilikom, a sada da se vratim na tu famoznu utakmicu sa evropskim prvacima za koje najbolji (Čutura, M. Nakić, Knego, Arapović, Cvjetičanin…), gotovo nisu ni igrali, već su samo sjedili na klupi dok nam je Dražen neumorno trpao koš za košem, da bi konačno stao na 112.
Iako je pre tekme obećao da će izaći već kod srušenog dotadašnjeg 24 godine starog Koraćevog rekorda (kada je Žućko kao igrač OKK Beograd zagrebačkoj Mladosti 1962. godine ubacio 74 poena) Dražen nije održao reć! Ko ga je znao to je i očekivao – kakogod sad to ružno zvučalo. Glad za koševima je kod njega bila veća od sažaljevanja klinaca. I ko bi mu to tad zamjerio? Mi koji smo mu služili kao vreća za napucavanje mu sigurno nismo ni tada, a još manje sad. Kako bismo i mogli kada smo bili učesnikom te istorijske, za mnoge košarkaške “sprdačine” ali koja je, bar po meni, čak i više nego našeg idola “proslavila” nas.
Dokaz za to je i nepoznati broj obnavljanja uspomena na taj događaj kojeg smo već toliko puta prepričavali, da je bar za mene i sudionike to bila životna “utakmica” kako god smešno zvučalo. Publika je svaki poen Petrovića proslavljala glasno, a koševe koje su postizali ostali igrači Cibone propraćala zvižducima. Nas su više-manje puštali, pa smo postigli lepu brojku koju te sezone protiv njih u domaćem takmičenju nije postiglo više od pola lige.
Kritika u fazonu, da se Dražen iživljavao nad klincima stoji, iako je i nama kao “žrtvama” laknulo kad je već pet dana kasnije na evropskoj utakmici za Kup Koraća Zadranin Zdenko Babić protiv nekih Kiprana dao 144 koša. I to protiv seniora! Kako nam je tek bila legla izjava Aleksandra-Ace Petrovića koji je tada u svom stilu rekao:”Pa valjda su kadeti Olimpije bolji od tih Ciprana. “
Photo: Privatna arhiva
Lepa prica,bas!
Predlazem urednistvu da naprave i FORUM u okviru samoga sajta,sa brojnim temama o kojima bi se diskutovalo.
Srdacan pozdrav urednistvu i citaocima!