Saradnik Koš magazina iz Nju Džersija Darko Dželetović ne krije da navija za Seltikse, i nadao se da će oni prekinuti niz od 23 pobede Golden Stejt Voriorsa. Na njegovu žalost, to se nije dogodilo, mada je i on a i ceo svet uživao u fantastičnoj predstavi sa dva produžetka, u kojoj je tim iz Ouklenda na kraju slavio sa 124-119. Uživajte u Darkovoj kolumni!
Vec 15 godina krajem svakog oktobra kupujem NBA league pass, paket na kablovskoj televiziji koji mi dozvoljava da gledam svaku utakmicu mojih Seltiksa jer, nažalost, ne živim u Bostonu pa moje “zelene” ne prenose na lokalnim TV stanicama. Usput, na league pass-u se mogu pogledati i sve ostale NBA utakmice, što je život iz snova za svakog basket džankija kao što je pisac ovih redova.
Nakon religioznog rituala gledanja mog tima kojeg sam inicijalno zavoleo zahvaljujući opisima gospode Aleksandra Ostojića a i Jovana Kosijera prije tridesetak godina, zadovoljstva pri svakom košu Seltiksa i tihe patnje pri svakoj njihovoj greški, glasnom spominjanju familije sudijama pomoću kojeg su moja žena, a i mnogi članovi njene rodbine, naučili mnoge sočne fraze iz našeg jezika, pa pomne analize statistika NBA i NCAA utakmica, obično zaspem već oko 11 uveče, kad NBA utakmice na Zapadnoj obali tek počinju. Od prije otprilike godinu dana jedan košarkaški tim sa Zapada me tjera da redovno neprirodno ostajem budan do jedan iza ponoči kad god igraju, bez obzira na ženino negodovanje ili važnost mojih obaveza na poslu narednog jutra. Na kraju prošle sezone ta ekipa pomalo nesuvislog imena, zvana Ratnici Zlatne Države, su uvjerljivo, nakon 67 pobjeda u regularnom dijelu sezone osvojili titulu prošetavši se kroz plejof, dominirajući protiv svih protivnika na Zapadu, pa u finalu slavili 4:2 protiv Lebronovih Kavsa.
Ove sezone GSW su startovali sa 23 pobjede bez poraza, što je najbolji start neke ekipe u istoriji američkog pro sporta, a prijete da ugroze rekord Lejkersa Vilta, Vesta i Gudriča od 33 uzastopne pobjede star 43 godine. Tada su Lejkersi završili sezonu sa 69 pobjeda u regularnom dijelu, i okrunili sezonu titulom nakon plejofa. Ljudi traže poređenja, pa Voriorse upoređuju sa đoutajmom mrskih mi Lejkersa iz osamdesetih, Bulsima rekorderima sa 72 pobjede iz devedesetih, ali meni se čini da je ovo revolucija ove igre, slobodno – tekuća igra u napadu s puno improvizacija i oportunizma, nešto puno ljepše od predvidljivosti nekadašnjih Medžikovih Lejkersa, ili podređenosti individualizmu Džordanovih Bulsa.

Gledajuci Voriorse ove sezone, koji za klasu nadmašuju sami sebe i nivo na kojem su igrali prošle i ne gube nikako, čini mi se da sam se vratio u prošlost. Nema driblanja a protok lopte je tako brz da je prosječno ona u posjedu igrača samo 2,5 sekundi, što je skoro nevjerovatno. Bez puno pikenrola, bez ikoga ko bi im se drznuo suprotstaviti bilo kakvom zonskom odbranom. U odbrani igraju malo rukama, bez puno fauliranja protivnika, ali sa punom pokretljivošću, sa kretanjem nogama većine igrača u rotaciji upoređujućim s radom nogu mladog Džeja Ramadanovskog. Jedna su od vodećih ekipa po rampama, skok im je sasvim zadovoljavajući, a u napadu se ne libe šutnuti i u prvim sekundama ako im se za to ukaže prilika. Nema klasične igre gdje plej dugo drži loptu a napadački setovi počinju na desetak sekundi prije isteka napada, kao što je to običaj. Nema silovanja na lou postu, a izolacije jedan na jedan u napadu su vrlo rijetke, osim kad je najbolji šuter lige Kari u posjedu lopte pred sam istek napada, što se ne događa često.

Čini mi se da opet gledam utakmice Voriorsa od prije 25 godina, kada je RunTMC trio (Hardavej-Ričmond-Malin koji su igrali u ovoj istoj areni) svojim aptempo ofanzivnim stilom punio suparničke koševe. Tada su Voriorsi pod palicom Dona Nelsona isto ovako ubjedljivo vodili u svim ofanzivnim kategorijama igrajući s jednim lou post igračem i 4 beka, dok ih nije razbio trejd Ričmonda za precjenjenog Bilija Ovensa. Ovo što GSW igraju u zadnjih nekoliko godina, a pogovovo prošle i ove, je slično Nelsonovom “trči i pucaj” stilu sa samo jednim pravim lou post igračem, a nerijetko i bez ijednog, eksperimentalnom stilu kojeg je njegovao još samo Majk D’Antoni  u Sansima prije desetak godina kad bi odmarao Studemajera na koji minut. Za razliku od apsolutne defanzivne nemarnosti RunTMC ekipe, ili nediscipline u odbrani Amare Studemajera i kompanije iz Doline sunca devedesetih, ovi današnji Voriorsi igraju i solidnu odbranu, i po svim odbrambenim statističkim uzusima dominiraju skoro kao u ofanzivnim.
NBA statistička kategorija zvana “pace”, najprostije prevedena kao tempo, mjerena po relativnom broju posjeda lopte koje timovi ostvaruju za 48 minuta – govori da su GSW opet u samom vrhu. Takav “run and gun” stil i ubitačan tempo obično sugerišu da nekoliko glavnih igrača prangijaju do iznemoglosti imajući jednog ili dva radnika koji kupe lopte i obezbjeđuju prangijašima da se razmašu. Kod Voriorsa i prangijaši grizu u odbrani; prvi su statistički ove godine u timskom procentu šuta dozvoljenom protivniku, a prvi i u sopstvenom procentu šuta iz igre ukupno, a i za 3 poena među najboljim NBA timovima, uz najveći broj poena po utakmici u posljednjih 25 godina. Bekovski par Kari-Tompson, aka Splash Brothers, su subjektivno najbolji bekovski par koji sam gledao ikad, a statistika koja mjeri efikasnost šuta, a i uticaj na rezultat dok su njih dvojica zajedno u igri to dokazuju.
Dok tempo melje protivnika, hrabra, nerezonska, gotovo suluda selekcija šuta koja bi me dovela do ludila da Kari ili Tompsom igraju za Seltikse je nevjerovatno uspješna. Nekonvencionalni power forward Drejmond Grin, koji sa jedva dva metra dominira na toj poziciji u duelima sa višim krilima kao malo ko još od vremena Čarlsa Barklija devedesetih, ima čak 7 asistencija po utakmici. U timu nema egoista, nema ludaka tipa Demarkusa Kazinsa ili metiljavih igrača tipa Džoa Džonsona, koji bi usporavali igru ili igrali za statistiku (čitaj visinu ugovora) – kao što većina igrača u NBA radi. Prošlogodišnjem treneru Stivu Keru još ističe tečnost iz kičme poslije operacije leđa, i pitanje je kad će se vratiti na klupu, ali i Luk Volton se odlično snalazi i kontroliše krizne situacije. Timski, drugarski stav među trenerom i igračima, a najviše pobjednički “body language” tima u prelomnim trenucima utakmica, dolazi do izražaja u pravom smislu te riječi gdje glavna zvijezda Voriorsa, a i čitave lige prosle i ove sezone Stefon Kari, koristi u intervjuima izraze “naša ekipa”, umjesto moja ekipa, i “naši suigrači”, umjesto moji suigrači. Kad je, sasvim zasluženo, ali neočekivano, nagrada za MVP finala prošlog plejofa dodijeljena Igudali, mada je Kari glavni igrač u timu, a i on je zaslužio nagradu zbog slične statistike, nije se dala naslutiti ni trunka ljubomore kod Karija, barem ne u izrazu lica na TV prenosu. Njegov otac Del je bio neviđen šuter, a on je još bolji od oca mada fizički ne izgleda impozantno. Imao sam priliku odmjeriti ga s metar-dva udaljenosti nekoliko puta, u Istanbulu 2010. čak i popričati iz aerodromske dosade s njim par minuta, i ne izgleda ni fizički, a ni po nedostatku prepotencije kao tipičan NBA igrač.
Na kraju svakog uspješnog reda pobjeda nekog tima, pa i rekordnog, dođe poraz, prizemljenje.
Biće slatko kad ih moji Seltiksi oderu večeras.

Photo: NBA