Ličko dete, vrsni bek, sjajni strelac, prvak sveta, čuveni „brka“, legenda, Sveti Nikola… samo su neki od epiteta kojima možemo opisati uvek dragog gosta u Beogradu, Nikolu Plećaša. Oni stariji, odmah se sete kako su uz male ekrane tadašnje televizije nervozno cupkali u foteljama gledajući čuvene okršaje sa velesilama SSSR i SAD, i kako su momci u plavim dresovima krčili put velikoj jugoslovenskoj reprezentaciji i lepoti igre koju su demonstrirali širom sveta. Oni mlađi deo te istorije mogli su da vide i užive se bar na kratko u te zlatne godine kroz sjajnu seriju i film „Bićemo prvaci sveta“. Svuda tu, nezaobilazna figura i akter svih tih mečeva, bio je i sagovornik Koš magazina Nikola Plećaš.
Prošlo je pola veka od čuvene srebrne medalje iz Meksika. Da li je to i glavni razlog vašeg dolaska u Beograd?
– Glavni razlog mog dolaska je Memorjalni turnir Dragiša Šarić, koji je, kao i uvek jako lepo organizovan. Lepo je videti ljudi da se i rekretaivno bave košarkom. Ja to ne radim, prenaporno mi je, a i nije više za moje godine. Lepo je da se usput setimo i trofeja koje je jugoslovenska reprezentacija nekada osvjala, i koji su bili dobra podloga za napredak naše košarke. Lično smatram da je izuzetno veliki uspeh bilo srebro 1961. na Evropskom šampionatu u Beogradu jer je to bio početak napredovanja košarke na ovim prostorima prema kasnijim visinama. Zatim se nižu i naredni uspesi na šampionatima, da bi 1968. u Meksiku usledio ogroman korak napred, osvajanjem srebrne medalje na Olimpijskim igrama. Nakon toga je i ta čuvena Ljubljana 1970. i zlatna medalja, čime je jugoslovenska košarka definitivno zauzela najviše mesto u svetskoj košarci, i te visine je održala sve do raspada zemlje. Nakon toga, sve zemlje sa ovih prostora su neminovno bile oslabljene, naravno uz određene blistave trenutke pojedinih reprezentacija. Poslednji primer je Slovenija prošle godine. No, mislim da nekadašnjeg kontinuiranog kvaliteta više nema.
Sigurno je vam je bilo drago da gledate finale Evropskog prvenstva Srbija-Slovenija?
– Kako da ne. Još da je polufinale bilo Hrvatska –Crna Gora, još bih bio zadovoljni.
Kako se kao akter, i to jedan od najbitnijih igrača, sećate Olimpjskih igrara u Meksiku 1968. i Ljubljane 1970?
– Ta 1968. godina je definitivna potvrda ranijih rezltata naše košarke i početak osvajanja najvažnijih medalja. A sedamdesete smo jako mnogo radili, bili smo savršeno spremni i osvojili smo svetsko prvenstvo. Bilo je sve podređeno osvajanju te tutule. Kada smo pobedili Amerikance, to je bio trijumf ne samo jedne generacije, već i jednog takmičarskog duha, volje i nastojanja da se napravi veliki rezultat. Mi smo u tome uspeli i meni je izuzetno drago da se okupljamo i danas evociramo te uspomene. Najčešće je to u Beogradu ili u Ljubljani, nažalost gotovo nikada u Hrvatskoj.
Sećanja nam govore da ste reprezentativnu karijeru završili na jedan krajnje neobičan način. Snimili ste tih godina reklamu za firmu „Frank“, za njihov čaj, što je ocenjeno kao kršenje amatskog duha sporta?
– Ja sam karijeru završio na jedan vrlo neugodan način i to me je, ako ništa drugo, otreznilo i uverilo da ništa nije večno, i da treba sve prihvatiti stoički i izdržati. To je bio sve scenario tadašnjeg predsednika jugoslovenskog saveza i tadasnjeg selektora Mirka Novosela, koji su sve to organizovali. To je davno iza mene, danas živim mirno u penziji. Penzija mi je tolika kolika je, supruga ima nešto bolju i pokrivamo se nekako, trošimo i živimo koliko imamo. Sve je to život.
Kako cenite današnje igrače na vašoj poziciji u timu?
– Nažalost, ne vidim neke ekstra igrače, ne govorim sad o sebi, već neke kao što su bili recimo Ivo Daneu ili Pino Đerđa. Mislim da je velika greška dovođenje toliko igrača iz inostranstva koji nemaju potreban kvalitet, a zauzimaju pozicije našim mladim talentima i ne daju im dovoljno vremena da se razviju i stasaju u prave igrače.
A šta kažete za naše trenere? I na čelu srpske reprezentacije ali i na čelu nekih drugih reprezentacija, kao što je do nedavno bio Kokoškov u Sloveniji?
– Treneri iz Srbije su bili pametni i zadržali su školu i način rada koji je svojevremeno uveo čika Aca, a nastavio Ranko Žeravica. Posle su isto tako radili Duda Ivković, Boža Maljković, a sada to isto tako vrhunski radi Željko Obradović. Ovi mladi treneri koji hoće da uče od tih velikana imaju odličnu šansu da postanu veliki kao i njihovi prethodnici. Kokoškov je pametan momak i izuzetan trener, a i njegova pozicija sada u NBA ligi to pokazuje. Nažalost po Sloveniju, to sa njim je bio samo bljesak njihove košarke jer izgleda da se ni oni, ni Hrvati neće plasirati na Svetsko prvenstvo. Ja bih voleo da bar Srbija ode u Kinu, jer bi bilo jako loše i teško po sve nas da nikoga nemamo sa ovih prostora da prezentira na Svetskom prvenstvu košarku koju smo mi toliko dugo na jedan sjajan način prezentovali.
Pratite sva ta dešavanja, idete na utakmice?
– Jako retko idem, čak retko i gledam. Čekam završnicu Evrolige, ona je uvek interesantna i to ću gledati. Posebno volim da odgledam neke od tih velikih timova gde igraju naši igrači. Od ovih domaćih timova, skoro da nikoga ne gledam jer u njima igraju uglavnom stranci koji igraju prosečnu košarku.
Od legende toliko. Jasno i sažeto. Nije oduševljen celokupnim stanjem košarke sa prostora bivše Jugoslavije. Ceni i poštuje pojedince, trenutne uspehe ali očekuje rad i uspehe u konitinuitetu. Onako kako je bilo u vreme kada su on i ostali velikani sa ovih prostora bili strah i trepet u svetskoj košarci.
Photo: Privatni album