![]({"full":{"0":"2018\/11\/sasahrv3-02.jpg","1":880,"2":550,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2018\/11\/sasahrv3-02.jpg"}})
Souly: Tačka infleksije Saše Đ. (2)
- November 27, 2018
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
To je ljeto ’91 imalo ogroman utjecaj na sve nas, ne samo na košarkaške karijere, uglavnom uneređene raspadom države i novim mogućnostima tržišne ekonomije, nesputane granicama, starosnom dobi košarkaša, obaveznim služenjem vojske i ostalim pravilima koja dotad činila su Yu-košarku. To je ljeto zauvijek izmijenilo i mene, kako ne bi Sašu Đorđevića.
Novi format Evrolige koja se proširila na uštrb ostalih klupskih takmičenja, Kupa kupova i Kupa Radivoja Koraća, značio je i težak popravni ispit za Partizan, predstavljao je možda i posljednju priliku da Đorđević konačno pokaže da je više od obične tinejdžerske iskrice koja je u zrelim košarkaškim godinama prigušila svoj sjaj. Uz dešavanja na balkanskom poluostrvu, raspad države, mašineriju ludila i ono, danas već čuveno, domaćinstvo u španskoj Fuenlabradi, Sale je prelomio; on savio je tok krivulje sudbe koja je prijetila da će se sunovratiti blizu ishodišne vrijednosti. Ta sezona 1991-92 za njega je bila tačka infleksije, najbitniji period koji odredio mu je karijeru i pretvorio njezinu konačnu vrijednost u urbanu legendu.
Iako pomenute sezone nisam odgledao niti jednu košarkašku utakmicu, čudan splet okolnosti priskrbio mi je umalo pa srčani kad sam posve slučajno nabasao na finalnu tekmu te prve moderne Eurolige, a u njojzi na Partizan koji ni sa jačim sastavima svoje prošlosti nikad nije unišao u finale najprestižnijeg takmičenja. Što se točno te godine dešavalo sa Sašom nije mi posve jasno. Đorđević, sad već veteran, u 25-oj, sa osam sezona iza sebe, izrastao je kroz tu godinu koliko u pet prethodnih, uz sve navedene otežavajuće okolnosti, uz neophodne trzavice s još jednim nadrkanim tipom, PSD-om, uz veliko biti il’ ne biti karijere. Sale savio je krivulju sebi i svome narodu u korist, postajući ponajvećom legendom srpske igre devedesetih iako je na početku dekade odavao dojam kako će zauvijek ostati nerealiziranim košarkašem.
Sve ono što je uslijedilo u narednih 5-6 godina bajkom je u kojoj ne samo da je iskupio klupsku košarku u Srbiji (realno, ne bi bilo u redu da je jedna od najjačih kontinentalnih škola basketa ostala bez trofeja u Euroligi), već vratio je i reprezentativni ugled svom narodu. I pored sankcija koje su obilježile period narednih godina, Đorđević je nastavio u ritmu istanbulske trice. Dvije sjajne sezone u Milanu, uz još jedan osvojen Kup Radivoja Koraća, naslov najboljeg strelca i asistenta u talijanskom prvenstvu. Možda iduće dvije talijanske sezone u timu Fortituda iz Bolonje nisu bile tako uspješne kao one u Milanu, ali povratak s reprezentacijom na evropski tron ljeta ’95, uz nikad viđenu finalnu predstavu, ni prije ni poslije toga, začinjenu s 41 poenom i 9 pogođenih trojki iz 12 pokušaja, spadaju u klasu onih najvećih.
Niti jedan od košarkaša u bogatoj povijesti YU-košarke nije na ovakav način preokrenuo svoju karijeru iz, naizgled, posve ordinarne, već viđene pričice o prosječnosti, u junački ep dostojan možda samo Kraljevića Marka kada se o srpskoj (mitomanskoj po potrebi) historiji radi. Malo junaka ove naše vožnjice „Stojadinom“ bilo je u stanju promijeniti sudbinske tokove košarke, a još manje bilo je onih koji su bili sposobni utjecati na kismet konstantno, u periodu od pet ili šest godina. Sale Nacionale umio je i jedno i drugo. Toga konačno postala je svjesna i Evropa i Aleksandar postade dobitnikom uzastopnih priznanja Mr.Europa, kao najbolji košarkaš starog kontinenta za godine 1994. i 1995. Misija dovršena.
Aleksandar Đorđević je za nas najveći zato što nas je nahranio kad smo bili najgladniji – napisao je jednom Aca Ostojić. Nema točnije i istinitije definicije od ove. Najveći heroj Srbije, tj. krnje SR Jugoslavije tog vremena, Saša je još par godina nastavio razini iz prve polovine devedesetih. Reprezentativnim uspjesima dodao je olimpijsko srebro iz Atlante ’96, gdje je bio možda i ponajboljim pojedincem repke, a svoje već treće evropsko zlato osvojio je 1997. u Barceloni. Tamo je odigrao još jedan znamenit turnir začinjen s 12.6 poena i 4.4 asistencije prosječno, te preko 53% šuta za trojku. U susretu grupe protiv Hrvatske, prvom međunarodnom susretu dviju bivših republika, ružnom i punom krezubih, nekošarkaških tenzija, Sale je reprizirao svoju istanbulsku trojku uz zvuk sirene, zabadajući nož u srce hrvatskoj košarci. Za svoje igre nagrađen je titulom MVP turnira, ostvarivši svoj jedini izbor u neki All-FIBA tim na velikim natjecanjima.
I oproštaj s reprezentacijom, dogodine u Ateni, donio je još jedno zlato životopisu Aleksandra Đorđevića. Ovaj put radilo se o svjetskom zlatu i premda je Sale zbog povrede imao limitiranu minutažu na ovom takmičenju, ponovo je bio junakom jer je reprezentacija SRJ bila značajno oslabljena i malo tko joj je predviđao najvišu stepenicu postolja. Bila je to njegova šesta medalja s velikih takmičenja i četvrto zlato. Ako su mu fragmentacija košarke i raspad države početkom devedesetih pomogli u karijeri, pitanje je što bi s njome bilo da je za Ivkovićeva mandata bio standardnim u repki i da nije bilo sankcija. Možda bi broj njegovih velikih medalja u tom slučaju bio i dvocifren.
Nakon NBA epizode za zaborav u Portlandu koja je potrajala svega mjesec, dva dana, Đorđević je odigrao tri sezone u Barceloni, a onda i tri u Real Madridu, osvajajući tri prvenstvene titule u španskom prvenstvu, kao i svoj treći i posljednji Kup Radivoja Koraća, kad je Barca proljeća ’99 u dvije utakmice finala nadvladala madridski Estudiantes. To je otprilike bio i kraj njegovog vrhunca, mada je Sale odigrao još značajan broj sezona, umirovivši se nakon sezone 2004-05. Gledao sam ga u Jazinama protiv Zadra početkom milenija, u dresu kraljevskog kluba, sjetan što posljednji put uživo gledam legendu jugoslavenske košarke.
Njegova oproštajna utakmica u Beogradu bio je valjda najduži spektakl takve vrste, spektakl u kojem su učestvovali svi oni koji su imali tu čast susresti se sa Sašom u toku njegove dvadesetogodišnje karijere, bilo kao suigrači, bilo kao protivnici. Broj i renome uzvanika ove akcije, jedini je košarkaški u rangu s Titovim sprovodom. Za razliku od smrti najvećeg, u čijoj sahrani sam imao čast uživati danima putem sredstava za informiranje, o Đorđevićevoj oproštajnoj partiji, odigranoj 3.7. 2005. u Beogradu, čuo sam iz mnogih medija, ali je do danas nisam pogledao. Ne volim oproštaje niti spektakle, lako se rasplačem.
Neke stvari moraju se Saši Đorđeviću priznati. Iz moje – pazite sad, vrlo bitno – hrvatske perspektive, jedinstven je po tome što je u najmračnijem vremenu spasio čast i dostojanstvo srpske košarke. Njegova istanbulska trojka dade Partizanu i srpskoj klupskoj košarci jedinu titulu prvaka Evrope. Bez nje, ni Partizan, ni srpska košarka, ne bi predstavljali mnogo u klupskoj košarci Evrope. Sve one druge trojke što Aleksandar pogodio je nakon toga – bile su samo nadogradnjom legende. Uz to, bile su i rijetkim oblikom radosti koju su žitelji Srboslavije konzumirali tih nesretnih devedestih, a Sale Nacionale bješe najvećim hraniteljem naroda tih godina.
(Nastaviće se)