Da smo sa Amerikancima finale oplimpijskih igara igrali 23. umesto 21. avgusta, da je mesto finala bio Indijanapolis (gde smo ih pobedili u četvrtfinalu Mondijala 2002) umestio Rija, da smo u ekipi imali Oskara Šmita iz najboljih dana, možda bismo i osvojili olimpijsko zlato. Šalu na stranu, istorija košarke zaista pamti 23. avgust 1987. i neverovatnu partiju brazilskog asa u finalu Panameričkih igara jer je tog dana počelo približavanje dva košarkaška sveta, dve košarke: američke i ostatka sveta. Brazil je pobedio selekciju SAD sa 120-115, a kada su naredne godine na Olimpijskim igrama u Seulu Amerikanci poraženi u polufinalu od SSSR shvatili su da moraju ozbiljnije da shvate ostatak košarkaškog sveta. Posledica tih poraza bila je pojava Dream Teama u Barseloni 1992.
Ta istorijska utakmica u Indijanapolisu igrana je u “Market Skver Areni” pred 16.408 navijača koji su umesto očekivanog zlata SAD videle šou Brazilaca predvođenih Oskarom Šmitom. Turnir je bio jak, sa Argentinom, Kanadom, Urugvajem, Portorikom, Venecuelom…Amerikanci su selektirali odličan tim od najboljih igrača NCAA u kome su bili Dejvid Robinson, Deni Mening, Reks Čapman, Vili Anderson, Pervis Elison, Džerom Lejn, Den Garet, Riki Beri, Fenis Dembo, Džef Lebo, Džerom Ričardson… Na klupi je bio slavni Deni Krum, legendarni trener “Kardinalsa” iz Luisvila.
Amerikanci su prva četiri meča protiv Argentine, Meksika, Paname i Venecuele dobili sa po 30 i više poena razlike, ubacujući na svakom preko 100 poena. Delovali su moćno, u četvrtfinalu su bili bolji od Urugvaja 105-81 ali je polufinale protiv Portorika pokazalo da i drugi znaju da igraju košarku. Amerikanci su jedva pobedili sa 80-75 zahvaljuijući Dejvidu Robinsonu koji je imao učinak od 20 poena, 13 skokova i 4 rampe. Na drugoj strani blistao je Hose “Pikulin” Ortiz sa 31 poenom, 9 skokova i 4 blokade.
Drugi finalist bio je Brazil posle pobede nad Meksikom od 137-116. Oskar Šmit je meč završio sa 53 poena, a Marsel Souza sa 38. Oskar je već imao 29 godina, bio učesnik Olimpijskih igara 1980. i 1984, takođe i Mundijala 1986, ali za američku publiku je bio pravo otkrovenje.U to vreme bio je član Kazerte i “dežurni” košgeter italijanske lige. Istina, na draftu 1984. bio je izabran od Nju Džersija u 6. rundi, kao pik br. 131. Bio mu je ponuđen garantovani ugovor, ali je on odbio jer tada to značilo oproštaj sa reprezentacijom.
Do poluvremena sve je išlo očekivanim tokom. Mladi Amerikanci su vodili 68-54 i bili na putu za zlato. Dominirao je Robinson sa 20 poena i 10 skokova. U izgledu je bila 34. uzastopna pobeda na Panameričkim igrama.
U drugom poluvremenu došlo je do preokreta. Oskar Šmit je u prvom delu dao samo 11 poena, u nastavku je nanizao 35! Pogađao je iz svih delova terena, sa različitih distanci, na razne načine. Trojke je šutirao 7/15. Pratio ga je Marsel Suza sa 31 poenom, 20 u nastavku.
Selektor Brazila Ari Vidal bazirao je preokret na šutu za tri poena, kontranapadima koje je počinjao brzi Žerson i pucačkim sposbnostima Oskara, Souze, Kaduma i Paulinja. Članovi brazilskog tima okupili su se 2002. na proslavi 25 godina od istorijske pobede. Souza je tada priznbao da su tokom meča verbalno provocirali Amerikance, koji su upali u zamku i ušli i polemiku umesto da igraju.
Kada je meč završen i kada su se ekipe popele na pobedničko postolje ispostavilo se da organizator nema brazilsku himnu! Valjda niko nije očekivao da će biti neophodna za košarkaški turnir. Doneli su je sa fudbalskog stadiona, ali je nešto bilo neispravno, trajala je samo 15 sekundi. Onda su igrači rešili da sami otpevaju svoju himnu… Rolando, student na Univerzitetu u Hjustonu, izazivao je kolege i sve ostale šetajući 7 dana sa medaljom oko vrata, a Oskar Šmit kaže da je posle te utakmice ostao nekoliko dana u SAD i da je kao najveće priznanje doživeo komentar na nekom terenu na kome su deca igrala basket, a onaj koji je najbolje šutirao vikao je “Ja sam Ooooskar Šmit” imitirajući TV komentatora koji je bio oduševljen umećem brazilskog asa.
Ovo nije priča o Oskaru Šmitu koji je karijeru završio u maju 2003. sa 45 godina i 49.703 poena čime je potukao rekord legendarnog Džabara. Ovde je, uglavnom, reč o danu u kome je sa 46 poena “načeo” američku košarkašku nepobedivost. Njegova biografija zaslužuje posebnu priču, kao i podatak da ga je u Evropu doveo Bogdan-Boša Tanjević tako što ga je 1979. video na meču Interkontinentalnog kupa Sirio-Bosna. Pogađao je iz svih pozicija, ali je bukvalno plakao tokom najvećeg dela meča jer je Bosna stalno vodila. “Ovaj mi treba”, rekao je sebi Boša Tanjević i doveo ga u Kazertu kada je 1982. preuzeo taj italijanski tim. Nekoliko puta sam razgovarao sa njim ali tu priču ostavljam za neku drugu priliku.
Photo: NBA i privatna arhiva