Posle Evropskog prvenstva 1959. u Istanbulu na kome je Jugoslavija, sa samo jednim porazom, zauzela tek 9. mesto, selektor Aleksandar Nikolić počeo je postepeno podmlađivanje tima. Nije više računao na Branka Radovića, Matiju Dermastiju, Milutina Minju i Igora Jelnikara. Tokom Mediteranskih igara 1959. u Bejrutu i Balkanskog šampionata u Sofiji 1960. tražio je sveže snage i na kraju se odlučio da novi igrači budu Josip Đerđa, Miha Lokar, Sreten Dragojlović i Zvonko – Džimi Petričević, ali su kostur tima i dalje činili Korać, Daneu, Đurić, Nikolić, Kandus i tada već veteran Boris Kristančič. Oni su imali težak zadatak da preko kvalifikacija izbore prvo učešće košarkaša Jugoslavije na olimpijskim igrama.
Posle dugih priprema na kvalifikacionom turniru u Bolonji počela je olimpijska avantura. Iste ambicije, manje ili više (ne)realne, imalo je 18 prijavljenih reprezentacija. Uprkos porazu na startu protiv Mađarske, posle produžetka, naš tim je uspeo da se kvalifikuje za olimpijski turnir. Odlučujuća je bila utakmica sa Izraelom, dobijena sa “pola koša” u dramatičnom finišu. Učinak u Bolonji bio je sledeći:
Mađarska-Jugoslavija 94-92
Jugoslavija-V. Britanija 90-38
Austrija-Jugoslavija 55-77
Poljska-Jugoslavija 64-71
Izrael-Jugoslavija 61-62
Pravo iz Bolonje naša selekcija otišla je u Rim, a turnir je otvorila senzacionalnom (prvom u istoriji) pobedom nad Bugarskom (67-62). Usledila je takođe vredna pobeda nad Francuskom (62-61), pa poraz od Čehoslovačke (64-76).
A onda je došao 1. septembar i utakmica sa SAD:
Jugoslavija–SAD 42-104 (16-63)
01. 09. 1960, Rim (17.30). Sudije: Alvarez (Meksiko) i Hata (Japan)
JUGOSLAVIJA: Nikolić 4 (0-2), Kandus, Korać 16 (6/9), Lokar, Kristančič, Đerđa 4 (0-2), Gordić 8 (0-2), Daneu 4 (0-1), Petričević, Dragojlović 2, R. Radović 2, Đurić 2.
SAD: Vest 16, Belami 8, Buzer 15 (1-3), Dišinger 16, Haldorson 2, Imhof 4, Keli, Lejn 8, Lukas 10, Smit 5 (1-2), Arnet 4, Robertson 16 (3-7).
Iako je poraz od 62 razlike bio bolan, svi akteri meča i posmatrači slažu se da je utakmica bila jedna od najznačajnijih u istoriji naše košarke. Zvuči apsurdno, ali je sasvim tačno. Jednostavno, susret sa sjajnim američkim timom otvorio je oči našim igračima, pokazao kako sve može da se igra košarka i šta može da se postigne brzinom, maštom, snagom… Tada je nastala anegdota po kojoj „Neca Đurić još nije bio doskočio posle podbacivanja na početku, a Amerikanci su već vodili sa 4-0“. Džeri Vest, Lester Lejn iz igre i Oskar Robertson sa penala doveli su SAD u vođstvo od 6-1. Korać je pogodio jedno bacanje i to je bio naš jedini koš sve do 11. minuta kada je pogodio Đurić. U međuvremenu, Amerikanci su dali 32 poena, semafor je pokazivao 32-1. Naše je posebno fascinirao čarobnjak Oskar Robertson, koji je saigračima delio idealne asistencije. Na poluvreme se otišlo sa 63-16.
Nastavak je bio nešto bolji po naš tim, primio je manje a dao više koševa, ali poraz je bio težak. Daren Imfoh dao nam je „stotku“ (101-38), Gordić i Korać dovukli su nas nekako do 42 poena, a tačku je stavio neuhvatljivi Oskar Robertson.
Uprkos teškom porazu, niko nije bio razočaran. Sve je shvaćeno kao skupa, ali dobra lekcija.
Ko je tada mogao pretpostaviti da će Jugoslavija samo 8 godina kasnije u Meksiku igrati finale olimpijskog turnira, i to ponoviti 1976. u Montrealu, 1996. u Atlanti i 2016, kao Srbija, u Rio de Žaneiru?
Pre neki dan u razgovoru sa Sašom Đorđevićem skrenuo mi je pažnju da mi od 2002. do 2014. nismo nijednom igrali sa Amerikancima, a da smo u poslednje tri godine tri puta odmeravali snage. Još uvek gubimo sa velikom razlikom, ali u mečevima sa najboljima najviše se i najbolje uči.
Jugoslavija je do kraja rimske Olimpijade izgubila od SSSR (61-86), pobedila Urugvaj (94-83) i Poljsku (95-81) da bi na kraju posle poraza od Čehoslovačke (93-98) završila na 6. mestu koje je tada ocenjeno kao veliki uspeh.
Još nekoliko zanimljivosti iz 1960:
*Iz Rima smo se vratili sa Borom Stankovićem kao zamenikom generalnog sekretara FIBA Vilijama Džonsa. Bio je to prvi veliki uspeh na diplomatskom planu.
*Na čisto sportskom, imali smo i najboljeg strelca turnira Radivoja Koraća koji je na 8 utakmica dao 189 poena i ostvario prosek od 23,6.
*Bugarska je izazvala skandal napustivši takmičenje. Posle eliminacije u grupi, čemu je kumovala i naša pobeda, neko iz Sofije naredio je Bugarima da se smesta vrate kući pa nisu igrali za plasman od 9. do 16. mesta. Njihove utakmice sa Mađarskom, Filipinima i Portorikom registrovane su sa po 2-0 za protivnike.
* Turnir je obeležilo mnogo igrača, tadašnjih i budućih zvezda: Džeri Vest, Volt Belami, Džeri Lukas, Oskar Robertson (SAD), Amauri Pasos, Vlamir Markez (Brazil), Jirži Baumruk (Čehoslovačka), Sandro Riminuči, Gabrijele Vjanelo (Italija), Mjećeslav Lopatka (Poljska), Korać, Daneu, Đerđa, Đurić (Jugoslavija), Genadij Voljnov, Janis Kruminš, Valdis Mužnieks, Maigonis Valdmanis (SSSR), Emilijano Rodrigez, Nino Buskato (Španija)…