Kako je danas – znamo. FIBA je otvorila famozne „prozore“ u međunarodnom klupskom kalendaru i izazvala konflikt sa Evroligom koji ozbiljno preti da neke kvalitetne timove koji igraju bez najboljih igrača, a nemaju kvalitetne zamene, ostavi bez učešća na Šampionatu sveta u Kini 2019. Ko je više, a ko manje kriv nije tema ovog teksta. Napravio sam presek kvalifikacija za svetska prvenstva od onog prvog 1950. u Buenos Ajresu pa do danas. Videće se da je u najvećem broju slučajeva kriterijum bio plasman na prvenstvu zone. Da je tako ostalo, Srbija bi kao vicešampion Evrope 2017. već bila kvalifikovana za Mundijal 2019, ali nije… Takođe će se videti da je sistem kvalifikacija po grupama primenjen samo jednom, za Mundijal 1986. Ta formula je bila uobičajena za kvalifikacije za evropsko prvenstvo.
Evo kako je bilo.
Prve kvalifikacije igrane su od 2. do 8. januara 1950. u Nici. Bilo je prijavljeno 8 reprezentacija, Italija i Španija su izborile plasman ulaskom u finale, a naknandno je odlučeno da i trećeplasirana selekcija ide u Buenos Ajres. Jugoslavija je u odlučujućem meču pobedila Belgiju (36-32) i otišla u Argentinu, gde je Nebojša Popović u meču sa Peruom ušao u istoriju kao strelac prvog koša (iz slobodnog bacanja) u istoriji mundijala.
Već za Mundijala 1954. u Rio de Žaneiru primenjen je sistem kvota po zonama. Evropa je imala pravo na tri mesta i ona su pripala zemljama koje su zauzele tri prva mesta na Evropskom prvenstvu te godine u Moskvi, ali na kraju su otišli treća Francuska, peti Izrael i šesta Jugoslavija jer brazilske vlasti nisu dale vize „komunistima iz SSSR i Mađarske“ koje su bile prva i druga u Moskvi. Slično je bilo i za prvenstvo 1959. u Santjagu de Čileu, po dva tima su došla sa šampionata Amerike (Brazil i Urugvaj) i Evrope (SSSR i Bugarska), SAD su učestvoivale kao olimpijski šampion, a 7 selekcija je došlo po pozivu.
Evropsko prvenstvo u Beogradu 1961. bilo je kvalifikaciono za Svetsko u Riju 1963. a vize su izvadili SSSR, Jugoslavija i Francuska. Iz Amerike su prošli Peru, Urugvaj i Argentina, SAD su opet igrale kao olimpijski šampiona a 5 učesnika je dobilo pozivnice (Kanada, Meksiko, Portotiko, Japan i Italija iz Evrope). Slično je bilo za skup u Montevideu 1967, s tim što više nije bilo pozivnica. Kvota Amerike i Evrope povećana je na 4, za Evropljane je filter bio evropski šampionat u SSSR-u 1965. a prošli su SSSR, Jugoslavija, Poljska i Italija.
Za Ljubljanu 1970. uvedeno je da domaćin igra direktno tako da Jugoslavija nije morala da brine, ali bi se svakako kvalifikovala jer je na EP 1969. u Italiji bila druga što je omogućilo Čehoslovačkoj da kao treća (SSSR je bio prvi) dođe na Mundijal. Vraćene su pozivnice, a dobili su ih Italija, Kanada i Australija.
Evropski šampionat 1973. u Barseloni opet je bio filter za Mundijal 1974. u San Huanu (Portoriko) a prošli su Jugoslavija, Španija i SSSR. Južna i Centralna Amerika dale su po dva predstavnika (Brazil, Argentina, Meksiko, Kuba), Azija, Afrika i Okeanija samo šampione a pozivi su upućeni ekipama SAD i Kanade.
Za Manilu (Filipni) 1978. Jugoslavija se plasirala kao prvak Evrope 1977, pratile su je Čehoslovačka i Italija, SSSR je igrao kao prvak sveta, a Filipini kao domaćin. Pozivnice su bile za SAD i Kanadu. Titula prvaka sveta 1978. omogućila je Jugoslaviji direktno učešće 1982. u Kolumbiji. Olimpijski turnir u Moskvi 1980. bio je kvalifikacioni za SP 1982, a Jugoslavija je osvajanjem zlatne medalje oslobodila jedno mesto. Plasirali su se SSSR, Španija i Brazil, a pošto su Jugoslavija i SSSR bili kvalifikovani mesto predviđeno za šampiona Evrope 1981. pripalo je trećeplasiranoj Čehgoslovačkoj.
Nova formula, kvalifikacione grupe, primenjena je 1986. Evropske zemlje bile su podeljene u 4 grupe, igralo se od 22. novembra 1984. do 13. februara 1986. To su bili prvi „prozori“ u kalendaru, samo što je tada bilo mnogo manje utakmice i nije bilo teško uskladiti termine. Jugoslavija je bila u grupi B, i u konkurenciji sa Holandijom, Belgijom i Mađarskom dobila svih 6 utakmica. Za ostale zone i dalje je važio plasman na regionalnim šampionatima.
Za Mundijal u Argentini 1990. opet je vraćen plasman sa šampionata zona. Jugoslavija je bila prvak Evrope 1989. u Zagrebu, a pratili su je Grčka, SSSR, Italija i Španija. Nije bilo pozivnica. Isto je bilo i za šampionat u Kanadi 1994, iz Evrope su otišli Nemačka, Rusija, Hrvatska, Grčka i Španija, najbolji na EP godinu dana ranije u Nemačkoj na šampionatu na kome, zbog sankcija, nije bilo SR Jugoslavije. Naš tim se trijumfalno vratio na najveću svetsku smotru 1998. u Atini kao prvak Evrope 1997. Uz nas su išli Italija, Rusija, Španija i Litvanija, koja je bila šesta ali je Grčka, kao domaćin, četvrta u Španiji 1997, oslobodila jedno mesto.
Za Indijanapolis 2002. Jugoslavija se još jednom plasirala kao prvak Evrope (2001. u Istanbulu), a uz nas su prošli Turska, Španija, Nermačka i Rusija. I ostale zone imale su kvote, nije bilo specijalnih pozivnica ali su vraćene za 2006. – jednu je dobila (platila) Srbija i Crna Gora, ostale su otišle za Italiju, Tursku i Portoriko. Sa EP 2005. u Beogradu pravo učešća izborili su Grčka, Nemačka, Francuska, Španija, Litvanija i Slovenija.
Evropsko prvenstvo 2009. bilo je filter i za Mundijal u Turskoj 2010. Kvalifikovali su se Španija, Srbija, Grčka, Slovenija, Francuska i Hrvatska. FIBA je pozvala Rusiju, Nemačku, Litvaniju i Liban. Ista formula primenjena je i za Španiju 2014. Sa EP u Sloveniji plasirali su se Francuska, Litvanija, Hrvatska, Slovenija, Ukrajina i Srbija, a pozivnice su stigle u ruke Brazila, Finske, Grčke i Turske.
Foto: Reprezentacija Jugoslavije na kvalifikacijama u Nici 1950 (KSS)