Početna KOMENTARJa sam DSL Sport!

Ja sam DSL Sport!

od Aleksandar Ostojić
14 pregleda

 

Odmah i na početku: ovo je podrška kolegama iz Dnevnog sportskog lista Sport koji štrajkuju.

Odmah mi pada na pamet poznata priča o Jevrejima iz vremena kad je Hitler počeo sa svojim programom holokausta. Da parafraziram: “danas su odveli mog komšiju, ali mene nisu dirali. Sutradan su došli po drugog komšiju, ali mene ponovo nisu dirali. A onda su treći dan došli po mene”. E – pa da se tako nešto ne bi ponovilo, treba dati podršku našim kolegama koji štrajkuju ne zbog malih plata, nego zbog ličnog ponižavanja, zbog nikakvih plata i zbog laži.

Nikako ne smemo dozvoliti da naše kolege budu sami u ovoj borbi. Iz iskustva to, nažalost, govorim, jer dobro se sećam nekih sličnih priča iz prošlosti. Kao one kad je nekoliko stotina novinara i radnika na Televiziji Beograd početkom devedesetih dobilo otkaze. Pamtim, i nikad neću zaboraviti pokojnog Dragana Nikitovića, popularnog Nikitu, koji je očajan dolazio u tadašnju redakciju Koša i govorio o tome kako je izbačen na ulicu. Teško je to podneo, mislim da ga je to i ubilo.

Ni ta redakcija Koša nije dugo potrajala. Jedno jutro 1994. nekoliko stotina zaposlenih u tadašnjoj Borbi zateklo je zaključana vrata redakcije i obaveštenje da smo svi dobili otkaze. Snalazio se kako je ko znao i umeo, ali u sećanju mi je ostala i reakcija tadašnjih kolega iz Politike, Politike Ekspres i Televizije Beograd, miljenika režima. Uživali su u lepim platama i putovanjima, i nisu marili za nas. Mislili su da valjda jednog dana neće doći i po njih. A – došli su. Posle 5. oktobra neki su dobili i batine, zajedno sa otkazom. Naravno da ni to nisam odobravao, digli smo glas i pokušali da zaštitimo kolege. Sve sećajući se one priče o Jevrejima…

Pamtim i slučaj od pre samo nekoliko dana. Kad je glavna urednica Politike Ljilja Smajlović dobila otkaz. Ako se ne varam, u jednom intervjuu posle toga rekla je da je novinaru u ovoj zemlji, i u ovom trenutku, veća šansa da bude žrtva terorističkog napada nego da dobije posao u struci. A ona to svakako vrlo dobro zna, s obzirom da je predsednica jednog od novinarskih udruženja.

Zato su moje misli uz kolege iz Sporta, drage kolege koje vrlo dobro poznajem. Uz Radu Nikolić, jednog od najcenjenijih košarkaških novinara u ovoj zemlji. Upravo je dobila otkaz od svojih estradno-kontraverznih poslodavaca, i sada je u grupi onih kojima je veća šansa da ih ubiju islamski teroristi nego da se ponovo zaposle kao novinari.

Zna li taj ko je potpisao otkaz Radi Nikolić ko je ona uopšte? Sigurno ne zna da je decenijama na svakom košarkaškom događaju, i da uredno šalje izveštaje svojoj redakciji bez obzira kolika joj je (bila) plata. A nikad u Sportu nije bila velika, i to znam vrlo dobro, uvek se radilo sa ljubavlju i za male pare. Sad nove gazde ne isplaćuju ni te male pare. a čine još jedan zločin prema ljudima, namerno ne kažem novinarima jer se ovo odnosi na sve. Ne uplaćuju zaposlenima doprinose, što znači da će oni koji prevare statistike koje se odnose baš na novinare, i dočekaju penziju, imati umanjenje zato jer će im nedostajati te godine staža koje su upredno upisane u radnu knjižicu, ali ih nema u evidenciji PIO fonda. Hoće li neki Saša Mirković ili Aca Lukas tada da dođu i izvade pare iz svog džepa, i kažu: Evo ti, Rado, izvini? Naravno da neće.

Znam da može zvučati banalno, ali ja u ovom trenutku sažaljevam i te gazde Sporta, Sašu Mirkovića i Acu Lukasa, kao i sve njima slične. Uvek mi padne na pamet svedočenje jedne koleginice (novinarke) koja je svojevremeno otišla na godišnji odmor na Kubu. Po povratku, kad sam je upitao da li je uživala, odgovorila mi je: “Kako da uživam? Ja u skupom i luksuznom hotelu u kome rade Kubanke koje mesečno dobijaju sledovanje kilo brašna, pola kile šećera i dva higijenska uloška?”

Ko je ovo pročitao – shvatio je da ni najbogatiji ne mogu uživati u nesreći drugih ljudi. Znam da mnogi od njih nisu toga svesni, i nemam sažaljenja za njih kao što ni oni nisu imali za mene i moje kolege devedesetih, ili ovih poslednjih godina. Jedino što mi pada na pamet jeste da pošaljem poruku prijateljima i kolegama iz Sporta da sam uz njih, i da neću čekati da jednog dana oni sa listama za odstrel zakucaju i na moja vrata. Boriću se. Kao i uvek!

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar