Ekipi vrsnih saradnika Koš magazina pridružio se i Branko Vlahović, dugogodišnji dopisnik Večerenjih novosti iz Moskve . Iz prve ruke, kao svedok i učesnik, donosi nam zanimljivo svedočanstvo o karijeri Sergeja Bjelova, najboljeg ruskog igrača svih vremena.
***
Medju starijim ljubiteljima košarke malo ko se može pohvaliti da zna da je veliki as sovjetske i svetske košarke Sergej Aleksandrovič Bjelov želeo da svoju igračku karijeru završi u Partizanu, sa idejom da kasnije tamo počne da radi i kao trener. Pošto mu se ta želja nije ostvarila, bio je vrlo blizu da postane trener zagrebačke Cibone. Nije se on nudio već je predlog stigao iz Zagreba, ali se sve izjalovilo u poslednji čas…
U to vreme bio sam dopisnik kuće Vjesnik iz Moskve i družio se sa Sergejom Bjelovim. Bilo je to vreme Gorbačovljeve perestrojke pa kontakti sovjetskih građana sa stranim dopisnicima više nisu bili opasni. Rado sam odlazio u dvoranu CSKA na utakmice ,,armejaca“. Tribine su bile skoro prazne, osim kad bi gostovao glavni konkurent Žalgiris iz Kaunasa, ili neka ekipa iz inostranstva. Osim što sam voleo košarku jer sam je kao gimnazijalac kratko igrao u pećkoj Budućnosti, koja je tada bila u Drugoj ligi, u CSKA sam išao i zbog profesionalnih obaveza. Kao dopisnik morao sam da o velikim sportskim događajima pišem i za Sportske novosti, koje su bile deo kuće Vjesnik.
Do informacija sam dolazio družeći se sa sportskim novinarima i igračima. Bila je to svojevrsna kooperacija, njima sam prenosio zanimljivosti iz naše košarke, a za uzvrat su oni meni pričali šta je aktuelno kod njih. Tadašnji glavni sportski list Sovjetski sport je malo pisao o košarci, glavnu pažnju posvećivao je fudbalu i hokeju. Družeći se sa Rusima uspevao sam da dođem i do eksluzivnih informacija.

Šajber tražio Bjelova
Znajući za moje dobre odnose sa Sergejom Bjelovom, legendarni zagrebački sportski novinar Jovan Kosijer, urednik košarkaške rubrike u Sportskim novostima, predložio je da ga pozovemo u letnji košarkaški kamp u Puli. Sreo sam se sa Sergejom, i pošto u to vreme nije imao obaveza u klubu ponudu je prihvatio .U Zagrebu i Puli glavni domaćin bio mu je upravo Joca Kosijer, koji se služio ruskim jezikom. Sergej se vratio u Moskvu sa najlepšim utiscima. Sportske novosti su njegovom boravku u košarkaškom kampu dale veliki publicitet jer je on zaista bio veliko ime u svetu košarke.
Pošto je Cibona 1988. ostala bez trenera, jer je Mirko Novosel napustio klupu, klub mu je tražio naslednika. Oduševljeni boravkom Sergeja Bjelova u Zagrebu, u Ciboni su počeli da razmišljaju o njegovom angažmanu. Tome je svakako doprineo i veliki autoritet Jovana Kosijera. U tom trenutku Sergej je zaista bio gotovo idealan kandidat.
Znajući da sam u dobrim odnosima sa Bjelovom jednog dana me je nazvao telefonom Slavko Šajber, predsednik Cibone i vrlo uticajan čovek u zagrebačkom sportu i politici. Šajbera sam znao kao nekadašnjeg sekretara Gradskog komiteta SKJ i kasnije direktora osiguravajućeg društva Lojd u Zagrebu.
Kao stari poznanik, Slavko Šajber mi je bez okolišanja rekao:
– Molim te da nam pomogneš. Razgovaraj sa Sergejom Bjelovom i pitaj ga da li bi hteo da bude trener Cibone. Ako može i hoće dogovorićemo se kasnije za detalje oko ugovora… Javi mi što pre – kazao je Šajber na kraju razgovora.
Odmah sam nazvao kući Sergeja i rekao mu da bih voleo da ga vidim i prenesem pozdrave kolega iz Zagreba na koje je ostavio veoma dobar utisak. Sreli smo se u restoranu Medjunarodnog pres centra i ja sam mu preneo poruku Slavka Šajbera. Sugerisao sam mu da razgovara sa ljudima u klubu kako bi znao može li brzo da se demobiliše jer je on, kao i drugi igrači CSKA u to vreme, bio oficir.
Sergej se ozbiljno zainteresovao jer je želeo da se oproba radom u nekoj ekipi u inostranstvu. To mu je bio jedini način da zaradi neki ozbiljniji novac. Sergej mi se ubrzo javio i kazao da ako bude postignut dogovor izmedju njega i Cibone niko mu neće praviti problema da ode da radi u Zagreb.
Bila je subota, letnji sparni dan. Očekivao sam Šajberov telefonski poziv. Nadajući se da će se obradovati mojom informacijom, kazao sam mu da imam dobre vesti, da mi je Sergej rekao da će brzo srediti dozvolu da se demobiliše i dođe da radi kao trener Cibone. Umesto očekivanog oduševljenja, od Šajbera sam čuo šokantne reči.
– Ne ljuti se, ali mi smo saznali da Sergej mnogo pije pa zbog toga ne možemo da ga angažujemo – rekao mi je Šajber.
Bio sam ogorčen, ljut, razočaran… Rekao sam mu da je to neozbiljno jer su ne samo Sergeja, nego i mene doveli u vrlo neugodnu i glupu situaciju. Uzalud sam govorio da nije tačno da je Sergej pijanac jer sam ga dobro upoznao. Znao je, vrlo retko, na nekom slavlju da popije čašicu ili dve votke, i to je bilo sve.
Sve se završilo Šajberovom rečenicom:
– Izvini druže, događa se. Kad dođeš u Zagreb javi se da popijemo kafu i piće.
Nisam insistirao da mi Šajber kaže ko je oklevetao Sergeja Bjelova, a verovatno mi ne bi ni rekao.

Ko je „cinkario“ Sergeja ?
Taj dan mi je bio jedan od najtežih u tom periodu rada u Moskvi jer je popodne trebalo da se srestnem sa Sergejom i da mu saopštim šta dalje oko planova sa Cibonom. Sreli smo se predveče, ispričao sam mu celu priču sa poentom da da ga je neko oklevetao. Videvši da sam ja potišten on mi je bratski rekao:
– Ne nerviraj se nisi ti ništa kriv. Sada vidiš koliko je nama komplikovan život.
Razgovarali smo ko je mogao da ga okleveta kod rukovodstva Cibone, a Sergej je bez ikakvog oklevanja rekao.
– Tako nešto mogao je da kaže i slaže jedino moj stari ,,prijatelj“ Aleksandar Gomeljski.
Taj isti Gomeljski je odlično znao da Sergej Bjelov može da radi kao trener jer mu je on lično predložio 1979. da bude istovremeno igrač i trener u reprezentaciji SSSR. Sergej je sumnjao u Gomeljskog jer mu je ljubomora bila vrlo izražena osobina.
– Verovatno ga je telefonom zvao Mirko Novosel i ljubomorni Gomeljski nije propustio priliku da mi „zasoli“ rekavši da sam pijanica – rekao mi je tada Sergej.
Posle tog neprijatnog slučaja sa Cibonom Sergej je morao da objasni ljudima u vrhu armijskog sporta da je odustao od ideje da krene u pečalbu. Zahvaljujući velikom autoritetu uspeo je da tiho prevazidje problem i nastavi da radi u CSKA.
Jedino što me je Sergej zamolio bilo je da o tome nikome ništa ne govorim nikome od moskovskih novinara, kao i da ne pišem o tom neuspelom prelasku u Zagreb jer mu takva ,,reklama“ može napraviti samo štetu. Ja sam reč održao, i ovo je prvi tekst koji sam o tome napisao jer štetu niko više ne može da ima. Sergej nikada nije promenio odnos prema meni i kad god smo se videli izljubili bismo se kao dobri prijatelji.

Verovao sam da bi Bjelov, kao trener, sigurno bio koristan Ciboni, a svojim imenom bio bi pravi magnet za punjenjedvorane. On je već imao izvesno trenersko iskustvo jer je 1981. i 1982. bio glavni trener CSKA, a sa armejcima je osvojio ne samo šampionat nego i Kup SSSR-a. Kasnije je bio direktor sportske škole CSKA. Glavni trener CSKA ponovo je bio od 1988. do 1990. Želja da radi u inostranstvu mu se ostvarila tek 1990. kad je postao trener italijanskog kluba Basket Kazino, u oblasti Lacio, u kome je radio tri godine, 1990-1993.
(Nastaviće se)
Photo: Privatni album