Iz Čačka su u svet odlazili vrhunski sportisti. Mnogi asovi su dolazili u grad na Moravi i sticali punu afirmaciju. Ali nikada ovde nije došlo veće sportsko ime od profesora Aleksandra Nikolića.
Godina 1978. upisana je zlatnim slovima u istoriji jugoslovenske košarke. Na osmom Svetskom prvenstvu održanom u Manili na Filipinima (prvom održanom na tlu Azije), u prvoj polovini oktobra meseca, jugoslovenski košarkaši su osvojili zlatnu medalju pobedivši u svih deset utakmica. Selektor nacionalog tima bio je „otac jugoslovenske košarke“ profesor Aleksandar Nikolić. Iako je imao dogovor sa Savezom da reprezentaciju vodi četiri godine, odlučio je da posle Svetskog prvenstva „prepolovi mandat“. Odmah su počele da stižu ponude mnogih evropskih klubova da čuveni profa sedne na njihovu klupu. Naravno, da to nikoga nije začudilo, jer je pedesetčetvorogodišnji trener do tada bio evropski i svetski šampion sa reprezentacijom, trostruki klupski prvak Evrope, osvojač Kupa kupova i nekoliko nacionalnih prvenstava u Jugoslaviji i Italiji (kao igrač ili trener). Uostalom, važio je za najboljeg košarkaškog trenera na kontinentu.
Toga leta dešavale su se značajne promene u Košarkaškom klubu Borac, koji se prethodne godine vratio u prvoligaško društvo posle nesrećnog ispadanja iz elite 1976. Legenda i najbolji igrač ovog kluba Radmilo Mišović odličio je da posle 20 sezona u prvom timu „okači patike o klin“. Ekipu je napustio i Predrag Katanić, a nešto ranije i Maško Purić, nezamenjivi članovi prve petorke. U ekipi se nalazilo nekoliko iskusnijih i već afirmisanih prvoligaških igrača: Mirko Drobnjak, Dragan Arsić, Obrad Šarančić, Mićko Urošević, Milan Kurćubić… Pored njih, važnu ulogu dobile su novajlije Vlade Androić (iz čačanskog Železničara), Rajko Maravić (iz sarajevskog Železničara), Dejan Tomić (iz Paraćina), a na vrata prvog tima kucali su omladinci Željko Obradović i Marko Ivanović (članovi juniorske ekipe koja je tokom te sezone postala prvak države). U to vreme na čelu čačanskog prvoligaša nalazio se jedan od najuspešnijih sportskih radnika u istoriji grada na Moravi, dr Dragan Bošković (1935). Evo kako se on seća tog događaja:
– Kada je završeno Svetsko prvenstvo u Manili, pričalo se da selektor planetarnih šampiona napušta kormilo reprezentacije. Tada mi je na pamet pala ideja da profesora Nikolića dovedemo u Čačak. Kada sam to saopštio svojim saradnicima dočekan sam sa potsmehom, a neki su mi otvoreno rekli da je to utopija. Međutim, mene nisu pokolebali. Preko naše „beogradske veze“ Minde Jovanovića, Čačanina koji se družio sa Acom i mnogim viđenijim košarkaškim poslenicima, zakazao sam sastanak sa najboljim evropskim trenerom. Sastanak u Košarkaškom savezu, koji se tada nalazio na početku Knez Mihailove ulice, nije dugo trajao. Razgovarali smo „oči u oči“. Rekao sam mu da sam ja obični provincijski hirurg koji želi da u Čačak dovede profesora košarke, i ponudio mu da sam odredi uslove pod kojima bi radio. Začuđeno me je posmatrao, podigao ruke uvis i upitao: “Doktore, jeste li vi normalni, otkud vam ta ideja? Pa ja sam za ovih nekoliko dana dobio desetine ponuda iz cele Evrope, ne zna se koja je skuplja i povoljnija”. Odgovorio sam mu da smo spremni da mu damo platu 20% veću od najbolje evropske ponude. Na kraju je rekao da mu dam jedan dan da razmisli i da ga sutra u 12 sati telefonom pozovem u Košarkaški savez. Odmah sam se vratio u Čačak zadovoljan svojom hrabrošću i ne govoreći nikome ništa. Sutradan, po dogovoru, okrećem telefonski brojčanik, a sa druge strane se javlja dobro poznati glas. Odmah, posle predstavljanja, kratko mi reče: “Gospodine Boškoviću, saopštite igračima i treneru da ću sutra doći i održati prvi trening u 18 časova”. Prosto rečeno, bio sam šokiran. Nikakve uslove nije ni pomenuo, pa se u meni javila zebnja šta će nam tražiti kada dođe.

Sutradan me ponovo oduševio rekavši da mu dajemo platu kao i ostalim našim prvoligaškim trenerima. Dogovoreni su uslovi oko prevoza na relaciji Beograd–Čačak, povremenog smeštaja u Čačku i vođenja utakmica. Obezbeđen je auto i vozač koji je u dogovoreno vreme išao u Beograd, dovozio profesora u Čačak, i po obavljenom poslu ga vraćao nazad. Aca bi ponekad ostajao da prenoći u hotelu „Beograd“, gde je imao rezervisanu sobu. Bila je to prilika za druženje sa ovim umnim i skromnim čovekom. Sećam se da nije konzumirao alkohol, ali je udarnički pušio pažljivo slažući opuške u pikslu i ne dozvoljavajući konobaru da je prazni. U početku nije bilo predviđeno da sedi na klupi, ali kasnije je dogovor revidiran, tako da je profesor vodio ekipu kada smo bili domaćini i na utakmicama u Beogradu. Kada sam ga jednom prilikom upitao šta ga je opredelilo da dođe u grad na Moravi, rekao mi je da želi da vidi kako se to radi u našem gradu, gde nastaju toliki košarkaški asovi. Interesovala ga je psihologija ovdašnjih ljudi, koji su živeli za košarku i odlično poznavali ovaj sport. Moram reći da su me prilikom Borčevih gostovanja mnogi ljudi u našoj zemlji, kao i u Italiji, pitali koliko to novca imamo kada smo mogli da u naš provincijski grad dovedemo profesora. Uvek sam odgovarao da smo puni para.
Zvanično, Aca Nikolić je bio savetnik, a prvi trener Slobodan Conja Koprivica. Bio je to četvrti „stranac“ na Borčevoj klupi, jer su, posle nekoliko meseci, koliko je Joška Sever proveo u Čačku, ovde po celu sezonu radili Slobodan Mićović i Lazar Lečić.
Prvi je informaciju o ovom čudesnom transferu objavio Acin drug još iz igračkih dana Milorad Sokolović Soko u beogradskom „Sportu“. Ni čuvena „Politika“ nije propustila da o tom događaju objavi, doduše kratku, informaciju u dnu stranice (21. oktobra). „Čačanski glas“ je u broju od 20. oktobra u tekstu pod naslovom “Aleksandar Nikolić na kormilu ligaša sa Morave” ustvrdio da je ta vest stigla pre nekoliko dana sa Filipina.

Acin dolazak u Čačak pokrenuo je mnoge stvari u organizaciji rada. Infrastrukturno klub je bio verovatno najbolje sređen u celoj Jugoslaviji. U prvoj profesorovoj sezoni „Borac“ je igrao sasvim solidno – od ekipe koja se prethodne godine grčevito borila za opstanak postao je tim iz gornjeg dela tabele. U ligi sa 12 klubova ostvario je 12 pobeda (dve pobede više imao je tadašnji klupski evropski prvak – Bosna) i zauzeo peto mesto, što je drugi po vrednosti rezultat ovog kluba u 77 godina dugoj istoriji. Taj plasman još više dolazi do izražaja kada se zna da je iza sebe ostavio višestruke šampione Jugoslavije: Crvenu zvezdu, Olimpiju, OKK Beograd, Zadar, Radnički. Tako su Čačani po drugi put izborili pravo da igraju u evropskom klupskom takmičenju (Kup Radivoja Koraća).
Podsećanja radi dr Bošković se nalazio na čelu kluba i u vreme kada je Borac ostvario svoj najveći uspeh – deobu trećeg i četvrtog mesta u Prvoj ligi Jugoslavije sa Žeravicinim Partizanom. Bio je to tim koji je sa klupe predvodio Lazar Lečić, a na terenu dominirali Radmilo Mišović i mladi Dragan Kićanović.
Photo: Privatna arhiva